• On je maturant, ona osmi razred. Pred njima su upis u srednju školu, na faks, bauk mature, a već danima sjede kod kuće, ne idu u školu
• Jesam li kao roditelj pomislila da će ovaj štrajk imati loše posljedice po moju djecu? Jesam, ali samo načas
• Sjede kod kuće za svoje učitelje i profesore i za pravdu. Neka ne idu u školu i dalje, ove ljude treba bolje platiti, rekla sam i laka srca otišla na prosvjed

Pišem kao mama. Mama dvoje djece kojima je ova školska godina možda i presudna skretnica prema onome gdje će ih život dalje voditi. On, ono veliko muško jaka glasa i slabih brčića završava gimnaziju, čeka ga matura i upis na faks. Ona, obiteljska mezimica, sama uz dvojicu braće i trojicu bratića upisivat će se u srednju školu. Jesu li mi živci stanjeni jer već danima sjede kod kuće, propuštaju nastavu, a iz škole povremeno dolaze obavijesti kako je moje dijete, taj i taj, izostalo sa sata matematike, hrvatskog...? Jer neki nastavnici ne štrajkaju.

Jesam li uzrujana roditeljica?

Razmišljam koliko će ti koji ne štrajkaju odmaknuti s gradivom, koliko će to djetetu faliti, sigurno će na sljedećim testovima zbog toga dobiti lošije ocjene i jednostavno neće svo gradivo savladati. Treba li to i njemu i njoj u ovom času? Ne. I shvaćam sve roditelje koji su sve uzrujaniji zbog ovog štrajka koji ne završava, mada su iskreno bili uz učitelje na početku. Štrajka koji im stvara čisto operativne probleme, što da dijete radi cijele dane (igra plejku, reći ću vam), dosađuje se, njurga. Izgubilo je i tu sigurnu rutinu, ne samo gradivo, više ni ne guštaju kao prvih dana, nije više takva fora biti doma na radni dan. Dosadni su, gnjave. Ovim otezanjem Vlade da rješi problem, dogovori se sa štrajkašima izgledalo je da će i roditelje okrenuti protiv nastavnika, zar ne? Broj ljudi okupljenih danas na trgu pokazao je da ipak nije tako.

Dala sam im blentavca koji jedva sriče m-a-m-a. Što su mi vratitli?

Otišla sam na prosvjed za podržati učitelje i profesore jer mislim da je to danas bilo još i važnije. Mislim da se neću moći nikada dovoljno zahvaliti učiteljicama i učiteljima kojima sam dala svoje dijete, blentavo i nemirno, koje jedva sriče slova riječi m-a-m-a, a oni mi četiri godine kasnije vratili jedno uljuđeno biće, koje zna čitati, pisati i računati, koje zna funkcionirati u kolektivu od njih 20, 30 sasvim različitih, koje zna što je odgovornost i obaveza i koje je, vrlo važno, odlučilo da školu voli. Da je saznavanje novih stvari dobro, da je znanje nešto vrijedno. I koji još "popeglaju" ono što ste s vlastitim djetetom pogrešno napravili ili jednostavno propustili napraviti. Naravno, ako ste voljni priznati možete pogriješiti i imate povjerenja u učitelja koji vam to kaže. Sve su ih to naučili njihovi učitelji. Koji za svoje znanje i požrtvovnost, i brigu o tuđoj djeci i sve one nedjelje koje provedu ispravljajući nepismene , nečitke i zamrljane zadaće dobiju plaću ni 6000 kuna. To nije plaća dostojna superheroja.

Tri superjunakinje u očima jedne mame

Nikad neću zaboraviti učiteljicu koja je moje dijete naučila ljudskosti i prihvaćanju, toleranciji i suosjećanju uvijek s razredom sakupljajući igračke i školski pribor za siromašnu djecu, posjećujući bolesnu djecu u bolnici, vodeći ih u dom za starije da djedicama i bakicama pjevaju božične pjesme. Nikad neću zaboraviti ni učiteljicu koja si je dala truda da ih za slobodnu aktivnost vodi na planinarenje, žrtvujući svoje slobodne vikende. Koliko je nas i kad zadnji put odvelo dijete na izlet u prirodu? I onu uvijek nasmijanu učiteljicu kojoj se u očima vidjelo da obožava klince, koja je svakom djetetu na rastanku dala poklon koji je sama osmislila baš za njih i što joj je sigurno bilo važnije od poklona koji je sama dobila od roditelja. On još i danas stoji na polici u sobi moje kćeri. Malo se okrhnuo, ali mislim da će ga čuvati cijeli život. Trebam mi reći da svoju učiteljicu Dragicu pamtim živo kao da danas stoji preda mnom i koja je prije puno, puno godina, dok sam bila u trećem ili četvrtom razredu osnovne, mami rekla da ću se sigurno u životu baviti pisanjem? Ja to tada nisam mogla znati, nisam znala ni da je to rekla, mama se prisjetila mnogo godina kasnije. Učiteljica Dragica je znala. Što je to nego poznavati svoju djecu u dušu?

Profesorice, hvala što ste ga vratili u jednom komadu

Mislim da su učitelji, oni prvi koji prime našu djecu na početku njihova puta nevjerojatno važni, njihov utjecaj na djetetu vidjeti će se cijeli život. No, važni su i oni koji dolaze kasnije. Možda su djeca veća, samostalnija, sampouzdanija, zrelija nego oni mali pačići u 1. razredu, ali pred njima su sad samo drukčiji izazovi. Treba te blentavce voditi i kroz pubertet, i tada im uliti neko znanje u glavu, dok se zaljubljuju, odljubljuju, prvi put se napiju i misle da su najpametniji na na svijetu. Ako niste te struke, možete li zamisliti kako je to s 30 usijanih glava otići na maturalac u Barcelonu ili Grčku? Meni se čini kako horor film - hvala vam razrednice što ste ga vratili u jednom komadu! Mislite da samo vašem djetetu visi matura nad vratom? Visi i svakom profesoru koji se trsi da njegov rezultat na toj maturi bude dobar, da ga pošalje u život kao koliko toliko suvislog čovjeka. Zato, treba im platiti. Treba im platiti puno više nego što traže.

Neka samo sjede, za sve svoje nastavnike

I zato se ne uzrujavam što ovo moje dvoje krade Bogu dane kod kuće. Da su pokupili gripu bili bi kod kuće dva tjedna, prepisali tri zadaće i nikome ništa. A i iz perspektive svojih godina moram reći, koliko tih nekoliko dana ili tjedana može doista, doista biti važno? Ne uzrujavam se ako će nastava trajati duže. Pokvarit će nam planove za ljetovanje? Pa, ne možemo biti tako sebični. Mislim da se odlučuje o važnijoj stvari. Zapravo, sve ono što mislim netko je lijepo napisao na jednom transparentu u gomili: "Ni jedno dijete ne pamti najdražu vladu". Ali pamtit će najdražu učiteljicu, vjerojatno cijeli život.