Ljudi se dijele na dvije vrste – one koji hodaju sa slušalicama u ušima po cesti i one koji misle da je ova prva skupina glupa. Ja sam ponosni 'hodač sa slušama' još od doba prvog walkmana kojeg mi je proslijedila sestrična. Ona se 'upgrejdala' na discman, a ja bila glavna faca u ulici s tom savršenom crnom ciglom zakačenom za pojas. Mislim da sam se tada prvi put svjesno zaljubila u maštanje. Glazba koja je treštala iz slušalica najgore kvalitete bila je savršeni bijeg od kišnog dana, nesretne ljubavi ili svađe sa starcima zbog jedinice u školi.

Moja direktna veza u paralelni svijet gdje i ja snimam spotove dok hodam ulicom, u stilu Angie u spotu od Stonesa. Zadržala sam ovu naviku do danas – slušalice su se u međuvremenu poboljšale kao i moj ukus u glazbi (sorry, Vengaboysi), ali nema mi milijeg nego nakon dana punog pričanja i tipkanja, zašutjeti i opustiti se uz pjesmu koja savršeno odgovara trenutku. Uskoro podsvijest odradi svoje, glazba se stiša, a ja u glavi vrtim film o stvarima koje nisam, a mogla bih, koje jesam, a htjela bih drukčije ili se prisjećam onih koje su bile savršene baš takve kako su se i dogodile. Mozak aktivira neuronsku mrežu koja služi za zamišljanje budućih i prisjećanje prošlih iskustava. Maštam. Bez obzira na koji način dolazite u ovaj stadij, činjenica je da svi ljudi maštaju i sanjare u nekom trenutku u danu – jedno istraživanje s Harvarda tvrdi da nam na umno lelujanje 'ode' više od pola dana. Najčešće kad nam je dosadno, radimo automatsku radnju ili pred spavanje, smišljamo te alternativne situacije i dozvoljavamo si tok misli koji se prikrade između ispada živčanog šefa, zagorenog ručka i novonastale rupe na tek kupljenim čarapama. I iako sanjarenje nije zakonom zabranjeno, u prošlosti se na njega nije uopće gledalo blagonaklono. Osim kao na gubitak vremena, na sanjarenje se gledalo i kao na simptom neurotičnosti. I veliki Sigmund Freud smatrao je ovaj oblik ponašanja infantilnim rješenjem problema za ljude koji se nisu sposobni nositi sa svakodnevnicom.

30 posto vremena bavimo se sanjarenjem

U starijim udžbenicima iz psihologije pisalo je kako prekomjerno sanjarenje može dovesti do ludila, a u Prvom svjetskom ratu, na liječničkom pregledu u američkoj vojsci, jedno od pitanja za regrutiranje bilo je: 'Sanjarite li često?' Pozitivan odgovor liječničkoj je komisiji davao do znanja da kandidat ima potencijalni neurotički poremećaj. Zadnjih godina taj stav se mijenja, a vrludanje misli smatra se bitnim alatom za kreativnije rješavanje problema kasnije, ali i otvaranje uma prema nekim novim idejama. Dokazali su to i na Harvardu, kada su proveli istraživanje uz pomoć mobitela.

- Da bi izračunali koliko sati dnevno ljudi sanjare, znanstvenici su razvili aplikaciju za iPhone, putem kojeg su kontaktirali 2250 dobrovoljaca u raznim terminima tijekom dana. Kad god bi ga kontaktirali istraživači, svaki je dobrovoljac rekao čime se bavi u tom trenutku. Istraživanje je pokazalo da su se ispitanici čak u 30 posto vremena 'bavili' nekim oblikom sanjarenja!

Osim toga, 95 posto ispitanika priznalo je da to nije slučajnost, već da svakodnevno sanjare - objasnili su Daniel Gilbert i Matthew A. Killingsworth, psiholozi koji su proveli istraživanje. Dijeli nas se u nekoliko skupina ovisno o intenzitetu maštanja, i bez da previše ulazim u područje psihologije, o snazi pozitivnih misli dovoljno govori činjenica da neke žene uspiju postići orgazam – maštajući. Stručnjaci su danas složni – maštanje nije nezdravo, dapače, može biti izuzetno korisno. Pa zašto nas onda cijeli život okolina tjera da 'izvadimo glavu iz oblaka'? Zašto u filmovima s onim 'all boy' engleskim školama uvijek po glavi dobije dečko koji zamišljeno zuri kroz prozor? Psiholozi tvrde, a ja se apsolutno slažem, da se odgovor krije u brzini. Društvo koje je opsjednuto produktivnošću danas više nego ikad, ne može si dozvoliti zamišljene čudake u svojim redovima. One koji su ispali iz matrice i sada smišljaju neka alternativna rješenja za stvarne i prečesto izmišljene probleme.

Naglasak je na fokusiranoj proizvodnji – VIŠE, BOLJE, BRŽE – spusti se na zemlju i radi ono što ti se kaže. Nemoj odlutati mislima jer će ti možda pasti nešto bolje napamet... Još jedna cigla u zidu, kako kaže ekipa iz Pink Floyda. Mašta može svašta, valjda je se zato neki i boje. Znam da će sada neki dokoni 35-godišnjak koji naleti na ovaj članak, jer realno, taj ima vremena da čita i ženske časopise, uzeti ovaj tekst i ponosno ga objaviti na profilu ili gurati boljoj polovici pod nos. - Vidiš ljubavi, ja sam isto sanjar! Samo sam neshvaćen i zapravo, dok maštam, ja radim na našoj budućnosti.' Netočno, prijatelju. Ti si samo lijenčina koja cijeli život čeka da mu nešto iz tih oblaka padne u krilo. Zaboravi. Sad će možda i neka ženska lijenčina uzeti ovaj tekst i mahati dragome ispred nosa.

"Svoje maštanje danas shvaćam vrlo ozbiljno"

– Vidiš da nisam jedina, ja isto maštam kako će nama lijepo biti jednog dana i to je ful zdravo, kažu. Da, jer nakon mašte dolazi zbilja u kojoj tvoj vrijedni dečko zasuče rukave, i prolije suze, krv i znoj da bi se ona sanjarenja pretočila u javu. Stvarno se nadam da ovaj tekst neće poslužiti Neradniku i Neradnici da opravdaju svoje neradništvo. Ali pretpostavljam da oni normalni među vama to znaju razlikovati, a za ovo dvoje ionako vjerojatno nema spasa. Ne koristim sanjarenje kao zamjenu za akciju u stvarnosti. Koristim ga kao motivaciju. Nikad ne znam kad će se ponovno roditi neka, u realnosti, sasvim iskoristiva ideja ili pristup problemu, čak i ako toga nisam svjesna u tom trenutku. Znanstvenici kažu da je sanjarenje u starijoj dobi nastavak svih onih maštovitih igara u koje smo kao djeca vjerovali svim srcem i shvaćali ih jako ozbiljno. Drugi dio filma u glavi, koji se, iako u nešto skromnijem obliku, i dalje vrti. Zapravo, mislim da svoje maštanje danas shvaćam vrlo ozbiljno. Baš kao i knjižnicu koju sam vodila sa sedam godina, posuđujući knjige iz kućne biblioteke svojim plišanim igračkama.

Kolumnu prenosimo iz našeg glossy izdanja Budi.IN Chica uz koji na dar dobivate Rosalovu kremu by Ivica Skoko.