• Od prvih scena pa sve do danas, Gilmoreice su postavile jedinstven ton serije prepoznatljive po brzom dijalogu, britkom humoru i pop-kulturnim referencama koje su stvorile cijeli jedan emocionalni i kulturni svemir
• Dvadeset i pet godina kasnije, serija nije samo nostalgija, već ritual i 'comfort food' kojem se generacije gledatelja iznova vraćaju, pronalazeći se u Rory, Lorelai ili Emily, ovisno o životnoj fazi
• Upravo ta bezvremenost, toplina zajednice Stars Hollowa i savršen balans humora i tuge razlog su zašto Gilmoreice i dalje ostaju fenomen koji ne stari i kojem se svake jeseni i zime rado vraćamo

“There she goes…” pjeva The La’s na samom početku pilot epizode, uz prvu šetnju Lorelai prema Lukeovom restoranu. Boljeg uvoda nije moglo biti: pjesma je bila manifestni dokument svega što će uslijediti. Ti prvi taktovi jednog od najvećih hitova devedesetih udarili su temelj tonu serije toliko specifičnom, toliko brbljavom i toliko britkom da ni danas, 25 godina kasnije, još uvijek ne postoji ništa što joj je nalik. 

Brzi dijalozi, britki humor i pop-kulturne reference koje bi posramile i profesionalne kvizomane od prvih su minuta jasno davali do znanja da pred nama nije bila obična serija. ‘Gilmoreice’ su bile jedan cijeli kulturni ekosustav - učionica iz popularne kulture, emocionalna avantura, udžbenik svih najvažnijih životnih lekcija i maraton razgovora koji su nas nerijetko tjerali da se zapitamo jesmo li popili dovoljno kave da smo ih u stanju pratiti. 

Svatko tko ih je gledao jako dobro zna tko je Donna Reed, zbog čega je Proust relevantan i što je Zagat. Od emisija C-SPAN-a do Tolstoja, od Macy’s Paradea do Springsteena, od Madonne do Nietzchea, Amy Sherman-Palladino i Daniel Palladino ispisali su briljantan scenarij s mentalnom brzinom od 250 riječi u minuti, što je bilo dvostruko brže od bilo čega na televiziji. Na ovoj poslastici prvenstveno možemo zahvaliti Amy koja je imala hrabrosti vjerovati da će publika moći i htjeti pratiti takvu brzinu i, kao što se svake godine iznova pokazuje, bila je u pravu.

25 godina kasnije, ‘Gilmoreice’ nisu samo stare epizode koje se rado gledaju, već istinski fenomen: ritual, sezonski obred i comfort food za dušu. I zato svake jeseni, kada se zrakom krenu širiti miris pečenog kestenja i oštrina prvih minusa, a sa svakim korakom nam lišće krene šuštati pod nogama, znamo da je stigla pozivnica i da je vrijeme za još jedan maraton.

Dva i pol desetljeća nakon što smo prvi put prošetali Stars Hollowom, zaljubivši se u njega na prvi pogled, naša ljubav gori istom snagom, podsjećajući nas da ova godina nije samo jubilej, nego dokaz da postoje priče koje odbijaju ostarjeti. Da postoje odnosi koji se s vremenom samo produbljuju. I da postoje serije koje su, baš poput Lukeove kave, “somehow both comforting and life-altering”.

Danas, 18 godina nakon završetka sedme sezone i devet godina nakon filmskog mini-nastavka 'A Year in the Life', Gilmoreice su još uvijek tu: u našim dnevnim boravcima, u našim razgovorima, u raspravama o ljubavnim trokutima kojima se pristupa s jednakom važnošću kao da se odlučuje o globalnim politikama. I zato ne čudi što je svaka jesen nezamisliva bez povratka u Stars Hollow - gradić koji funkcionira kao emocionalni usporivač vremena.

Globalna rasprava koja ne zastarjeva: tim Dean, Jess ili Logan?

U svakom kutku interneta postoje beskonačne rasprave o ‘ozbiljnim’ stvarima koje dijele svijet: ananasu na pizzi, mačkama ili psima, i naravno - o tome tko je bio najbolji dečko Rory Gilmore. A ako je internet ikada bio ujedinjen u nečemu, onda je to konsenzus da se oko odgovora na ovo pitanje, kao ni na ostala dva, nikada nećemo složiti. 

Deana vole oni koji preferiraju dobre dečke, drvene sjenice i muškarce koji su u stanju popraviti gotovo sve osim vlastite emocionalne zrelosti. Iako je u seriji često spominjan kao ‘savršeni prvi dečko’, Dean je i intenzitet koji prelazi u posesivnost, i ljubomora koja prelazi u dramu, i dokaz da ‘prvi’ definitivno ne mora biti ‘pravi’. On je kao VHS kazeta: nostalgičan, drag, ali realno - poprilično neupotrebljiv.

Jess i dalje osvaja simpatije knjiških moljaca, romantičnih pesimista, ali i svih onih koji vjeruju da se netko uistinu može psihološki transformirati. On je “bad boy with a brain”, odnosno, kako bi Lorelai rekla, “walking, talking, coffee-drinking red flag you still root for”, ali i netko tko ima najbolji razvoj kroz seriju - od emocionalno zatvorenog tinejdžera do odraslog muškarca koji napokon zna što želi. On je dokaz da ljudi mogu rasti i baš zato mnogi vjeruju da je Jess onaj s kojim je Rory trebala završiti. Ili, kako to mnogi vole reći, Logan je Roryn Christopher, a Jess je njezin Luke. Samo da dodam: *forever team Jess!* 

Logan je utjelovljenje šarma, privilegija, opsesivno dotjerane kose i raznoraznih avantura koje počinju sa ‘Life and Death Brigade’, a završavaju rečenicom: „You jump, I jump, Jack.“ Logan je i test kompatibilnosti s vlastitim pragom tolerancije na bogataške mušice. Upoznali smo ga kao bahatog i rizičnog, no isto smo tako gledali kako postaje stabilan, zabavan, odrastao i sposoban, a zbog čega mnogi inzistiraju na tome da je najbolji partner kojeg je Rory imala. Oni očito bez puno muke uspijevaju smetnuti s uma da se usred sve te stječene zrelosti nije udostojio biti iskren prema svojoj zaručnici i izboriti za ženu koju doista voli. 

Pitanje ‘Tko je bio najbolji za Rory?’ zapravo je pitanje ‘Tko smo mi bili sa 16?’, ‘Tko smo bili s 19?’ i ‘Tko smo s 30?’. To je generacijska rasprava - o sazrijevanju, o identitetu, i ona koja nikad neće završiti. Ona nije samo o muškarcima, nego i o nama samima. O tome u kojoj smo fazi života. Zanimljivo, ne vodi se samo među obožavateljima serije - vode je i tinejdžeri koji seriju otkrivaju prvi put, i odrasli koji je gledaju po tko zna koji put, i intelektualci, i novinari, i cijeli Reddit… Svaki dečko predstavlja drugu fazu života, i drugi dio nas samih. I baš to je glavni razlog zašto je ova rasprava vječna. Ili, kako bi Lorelai rekla: „Managing expectations? Not our style.“

Serija koje se Netflix nikada neće odreći

Kako je moguće da je serija stara četvrt stoljeća i dalje pri samom vrhu liste najgledanijih? Možemo to pripisati nostalgiji, ali to ne bi bilo pošteno. Možemo reći da su likovi nezaboravni, ali i to je premalo. Možemo spomenuti atmosferu Stars Hollowa, ali to je samo jedan dio.

U svijetu streaming platformi gdje serije traju dvije sezone, a u rezidualnim tablicama žive jedan tjedan - ‘Gilmoreice' su anomalija. Serija nije među najgledanijima samo sezonski, niti samo u jesen, nego konstantno.

Zašto? Zato što su ‘Gilmoreice’ serija koja se vraća gledatelju i kojoj se gledatelji vraćaju, u svakom trenutku života. Gledamo je uz učenje, uz kućanske poslove, u samoći, u društvu, uz jesenske kiše i zimske pauze. Niti jedna serija ne živi u tolikoj simbiozi s gledateljem.

Popularnosti zasigurno pridonosi i to što je ovo jedna od rijetkih serija koja istovremeno djeluje i nostalgično, i inteligentno, i toplo, i britko, i brzo, i emocionalno iskreno. To što ima dijalekt koji se ne zaboravlja. Što ritam serije podsjeća na vrijeme kada su se razgovori vodili licem u lice. Što odnosi nisu napisani kao cklik-bait, nego kao duboki psihološki portreti. Što su likovi stvarni, iako žive u gradu koji je sve osim realnog. Ne postoji ništa što može zamijeniti taj ritam. Ništa što može imitirati taj humor. Ništa što može replicirati toplinu zajednice u kojoj svi znaju sve o svima, ali nitko ne dopušta da itko ostane sam. Stars Hollow nikada ne zastarijeva jer njegova logika nije vremenska nego emocionalna. U njemu možda je sve idealizirano, ali njegovi ljudi ne bježe od problema, već ih, uz šalicu kave, dijele s drugima, jer je tim drugima stalo. A to nije eskapizam, već pametni eskapizam. Onaj koji te nasmije, razbije, pa ponovno sastavi.

Svi smo mi i Rory, i Lorelai, i Emily

Jedna od najčarobnijih stvari ‘Gilmoreica’ je da u seriji nema glavne junakinje, ali ima svih nas - koji griješimo, koji se trudimo, koji rastemo u etapama, krugovima i spiralama.

Ponekad smo Rory - idealisti, ambiciozni, puni snova, uvjereni da je svijet prepun mogućnosti, udubljeni u knjige i sigurni će se svaka koju pročitamo jednog dana pretvoriti u zlatni most prema uspjehu. Perfekcionistički nastrojeni, željni odobravanja, uvjereni da možemo sve ako se dovoljno potrudimo. Kao tinejdžeri, uvjereni da će se svijet pokoriti našem planu. Kao malo zreliji, zatečeni kada shvatimo da svijet ne funkcionira onako kako smo zamislili.

Ponekad smo Lorelai - duhoviti cinici s nježnim srcem, koji padaju, ustaju, i dokazuju da se može živjeti i mimo očekivanja. Netko tko pokušava držati sve konce života, tko trči svijetom vođen intuicijom, s humorom kao obrambenim mehanizmom i svješću da kava nije napitak, nego životni oslonac. Žena koja mora biti jaka, ali i žena koja se smije kroz svaku teškoću. Netko tko je dokaz da vlastiti život možemo izgraditi iz temelja, čak i kada nas nitko nije učio kako.

Ponekad smo Emily - oštri, strogi, zahtjevni, ranjivi u strahu od gubitka kontrole i ispunjeni čežnjom za pripadnošću koju ne znamo uvijek pokazati. Možda najkompleksniji lik serije, Emily je žena koja voli toliko snažno da njezina ljubav često eksplodira u krivom smjeru. Ona je lekcija o tome da su generacijske razlike stvarne, ali i da ljubav uvijek pronađe put.

Zbog svega ovoga, serija nam služi kao ogledalo u kojem se ne gledamo kroz godine, nego kroz faze života. U jednom gledanju navijamo za Roryinu disciplinu, u drugom za Lorelainu prkosnu neovisnost, a u trećem razumijemo Emilyinu potrebu da sve drži pod nadzorom kad god ne zna kako iskomunicirati što joj je na duši.

Baš to je razlog univerzalnosti Gilmoreica - što nikad nismo prestari, ni premladi za njih, i što se, kad se prepoznamo u nekom od likova, osjećamo kao da je serija pisana baš za nas. I zato se ne gleda jednom, nego iznova, u različitim životnim fazama, svaki put suosjećajući s nekim novim likom.

Savršeni balans između humora i tuge

Gotovo svakoj epizodi ‘Gilmoreica’ uspijeva ono što mnoge serije ni danas ne postižu: u stanju su nas i nasmijati i rasplakati, bez imalo napora. Kompletna serija je jedna duga vožnja emocionalnim rollercoasterom tijekom koje nikada ne znaš što te u idućem zavoju čeka. Jedna scena je potpuno apsurdna i urnebesna, dok te druga u stanju rastaviti na proste faktore. 

U njoj komedija nije bijeg od težine, nego način da ju se preživi. Zato se likovi osjećaju stvarnima. Lorelai i Rory nisu idealne. Ponekad su najbolje prijateljica, a ponekad dvije zvijezde koje kruže jedna oko druge bez gravitacijske točke. Ni Emily i Richard nisu idealni. Ali svi oni nas uče jednoj dragocjenoj lekciji: da ljubav nije jednostavna, ali je trajna. Da pripadanje nije uvijek lako, ali je neophodno. Da zajednica može biti kaotična, naporna, a nerijetko i iritantna, ali kada se sve zbroji, ona je mjesto kojem se rado vraćamo. Stars Hollow je komičan, pretjeran, ali u isto vrijeme čudesno stvaran u svojoj poruci: nitko ne bi trebao biti sam. U njemu postoji nešto terapeutsko. Ne idealno. Ne savršeno. Ali beskrajno životno.

Zašto nam je Stars Hollow potrebniji no ikad

U eri prestižnih drama, hiperprodukcije miniserija i remakeova svega što je ikada postojalo, ‘Gilmoreice’ nastavljaju biti serija kojoj se ljudi najviše vole vraćati. Današnji svijet je brz, zahuktan, zahtjevan. Svi imamo previše obveza, previše rokova i previše tabova otvorenih u glavi, a u toj sveprisutnoj kulturi preopterećenosti, Stars Hollow nudi ono što stvarni svijet često ne može: toplinu, humor, ekscentričnost i mekoću. Sigurnost.

Više no ikad, on djeluje kao idealizirani svemir. Kao utopija. Jer je mjesto gdje ljudi imaju vremena, gdje susjedi poznaju jedni druge, gdje se problemi rješavaju razgovorom, gdje su nesporazumi sitni, ali značajni i gdje je pripadanje važnije od savršenstva.

U svijetu u kojem se neprestano sve ubrzava, Stars Hollow je emocionalni odmor i jedna čarobna galaksija u kojoj vrijeme teče drugačije. On ne nudi svijet koji je eskapistički u klasičnom smislu, već svijet u kojem bismo voljeli živjeti. Koji nam kaže da će, dok imamo s kime podijeliti šalicu kave, baš sve biti dobro. 

Serija koja ne poznaje generacijski jaz

‘Gilmoreice’ su nastale u specifičnom povijesnom trenutku: na prijelazu tisućljeća, u razdoblju kada su se televizijske serije počele odvajati od jednostavnih sitcom formula i nuditi složenije likove, bržu dinamiku dijaloga i tematsku dubinu. Bile su dio zlatnog doba ‘dramedy’ formata, ali su unutar njega funkcionirale kao svijet za sebe - kao intimna, gotovo književna serija, prožeta ritmom koji je više pripadao teatru nego televiziji. U svijetu koji je tek otkrivao internet, prije društvenih mreža i kulture neprekidne distrakcije, serija je ponudila prostor u kojem je razgovor bio glavni događaj, a riječi - glavna valuta.

Upravo iz tog razloga serija i danas, 25 godina kasnije, funkcionira kao most između generacija. Dok joj se stariji gledatelji vraćaju iz nostalgičnih poriva, mlađe generacije u njoj pronalaze nešto što njihovoj svakodnevici nedostaje: iskrene odnose, neposrednost i emocionalnu otvorenost. 

‘Gilmoreice’ su jedna od rijetkih serija koja zubu vremena odolijeva i zato što njezina bit nije tehnološki uvjetovana. Nema zastarjelih efekata ni pripovjednih trikova koji su danas passé - ona se oslanja na ono što je bezvremensko: odnos majke i kćeri, potragu za identitetom, generacijske sukobe, humor kao obranu i zajednicu kao sidro.

Svaka nova generacija u Rory pronalazi vlastiti idealizam, u Lorelai vlastitu potrebu za slobodom, a u Emily vlastitu ambivalentnost prema obitelji i tradiciji, dok je Stars Hollow mjesto kakvo bismo svi voljeli da postoji, neovisno o tome koliko imamo godinama. Gilmoreice nas podsjećaju da se smisao često skriva u običnim trenucima, da razgovori mogu biti terapija i da pripadnost, makar i fiktivnoj zajednici, može pružiti nevjerojatnu količinu utjehe. Serija je to koja nas spaja jer govori istim jezikom koji generacije ne čita kroz vrijeme, nego kroz emociju.

Zbog svega ovoga, ona nije samo televizijska priča, nego emocionalni dom. Ona je topla deka, zvuk kiše, zdjelica kokica, šalica kave, miris jeseni, emocionalna sigurnost i pop-kulturna inteligencija u jednom. I zato ćemo je neprestano gledati iznova. Zato ćemo se uvijek rado vraćati Lorelai, Rory, Lukeu, Jessu, Sookie, Emily, Richardu, Lane, Miss Patty, Babette, Kirku i ostatku te drage, neodoljivo nesavršene plejade. I zato ćemo, kad god nam stvarni svijet postane previše, s guštom viknuti “Oy with the poodles already!”, zavući se pod dekicu, upaliti Netflix i stisnuti ‘play’. Jer Stars Hollow možda je fiktivan, ali je osjećaj pripadanja koji stvara apsolutno stvaran.

* Ovaj i druge članke u cijelosti pročitaj u novom broju miss7 magazina koji te čeka na kioscima!