Hrpa ljudi nas je pitala gdje je uopće Azerbajdžan? Što ćete tamo? I mi smo se počeli pitati ta ista pitanja, ali iskustvo nas je naučilo da svako mjesto može biti zanimljivo na svoj način. I ugodno se iznenadili, smijući se počinju Putoholičari Iva Mihalic Krčmar i Branko Krčmar čije pustolovine možete pratiti na www.putoholicari.com. A zašto baš Azerbajdžan? “Jer je povratna avionska karta bila 0 kuna. Na kraju smo ipak morali platiti 20 eura jer nismo imali pravu kreditnu karticu. Letjeli smo Wizzairom iz Budimpešte, a tamo smo ostali tjedan dana”, nastavljaju i odmah bacaju prvi savjet: “Vizu rješavate u ambasadi Azerbajdžana u Zagrebu. Cijena je 35 eura, papirologija standardna, osim jednog papira koji zadaje malu glavobolju. Morate imati pozivno pismo ili rezervaciju hotela koju su osobno u hotelu potpisali i lupili žig. I to za sve dane boravka. Problem nastaje ako putujete kao mi, tražeći smještaj na licu mjesta. Pa smo rezervirali jedan hotel za prva dva dana te ih zamolili e-mailom da napišu da ćemo kod njih biti svih sedam dana. Nakon toga sve je bilo lakše”. Kad su sletjeli u Baku, odmah su se iznenadili, kao da su došli u “mali Dubai”.

- Ljudi su bili šokirani što nas vide jer Azerbajdžan nije baš turistička zemlja i imat ćete osjećaj kao da ste jedini stranac u toj zemlji. No bili su vrlo ljubazni unatoč jezičnoj barijeri. Ne znate li azerski ili ruski, najbolje je da pričate hrvatski jer će vas razumijeti bolje nego engleski. U što smo se i uvjerili kad smo se čak i rukama morali sporazumijevati s dva policajca u metrou koja su nam samo htjela pomoći – pričaju. Javni gradski prijevoz je jednostavan i jeftin te najbolja opcija za lutanje gradom uz obilaženje pješke. “Dvije su linije metro sustava, a vožnja je 0,20 AZN (1 AZN = oko 4 kn). Možete kupiti karticu za 2 AZN koju punite na automatima. Karticu možete vratiti na šalteru kad se vraćate kući, a oni će vam vratiti preostali iznos sa kartice i 2 AZN koja ste dali za nju. Kako su metro stanice sagrađene tijekom Sovjetskog Saveza, duboko su ispod zemlje jer su trebale služiti i kao zaštita od nuklearnog napada. Jako su čiste i na svakoj se nalaze policajci koji se brinu o redu”, ističu. Tu su i autobusi, dodaju, a ono što je zanimljivo je da se vožnja plaća pri izlasku iz busa. I još zanimljivije, nitko se tamo ne šverca.

- Stari grad okružen je zidinama unutar kojih se nalaze tradicionalne kuće, kao i palača Shirvanshahs, Maiden tower (toranj od 8 katova visok 30 m), Muzej minijaturnih knjiga u kojem možete vidjeti i knjigu ‘Blažena rič’ koju je bišvi predsjednik Josipović poklonio muzeju tijekom posjeta Azerbajdžanu, Cuma džamija i hamam – govore.

Azerbajdžan je muslimanska zemlja i mnogi ljudi drže do svoje vjere i običaja, naravno. Ali europski trendovi prate se punom mjerom. Nismo vidjeli nijednu osobu a da nije sređena, djevojke su našminkane, u mini haljinama, štiklama, a muškarci nose cipele. Da ne govorimo koliko su svi namirisani, kada netko prođe pokraj vas, ako ne padnete u nesvijest od količine parfema, imate sreće, nastavljaju. Grad je, ističu Iva i Branko, u punom cvatu gradnje, i to zaista prekrasne, futurističke arhitekture. Kulturni centar Heydar Aliyev ne možete promašiti, a tu su i Flame towers (vozi uspinjača), Kristalna dvorana, shopping centri Park Bulvar i Metro. A u tijeku je i gradnja umjetnog otočja Khazar, dvorana, stadiona, zgrada… Nezaobilazna je i šetnica uz obalu Kaspijskog jezera, od National Flag Squarea do Freedom Squarea, Bulevard.

- Osim toga u Bakuu ne zaboraviti obići neku od tržnica, npr. Taza, gdje osim začina, voća, povrća, svježeg mesa možete kupiti i kućne ljubimce. Ljubitelji Jamesa Bonda mogu posjetiti i James Bond Oil field, polje bušotina iz filma ‘The world is not enough’. Nema se previše što vidjeti osim ako niste zagriženi fan pa želite uskočiti u scenu iz filma (smijeh) – govore i preporučaju, osobito ako to nikad niste vidjeli, pogledati i vječnu vatru, Yanar Dagh. “Vožnja busom do tamo je oko 40 min i, da, naplatit će vam ulaz”, kažu oduševljeni time koliko je grad čist i uredan, ali čim se udaljite iz centra, slika se mijenja. “Baku nije prava slika života u Azerbajdžanu, ali zaista puno toga nudi. No ako vam dosadi, Putoholičari savjetuju izlet do 60 km udaljenog Qobustana. 

- Osim vulkana blata, brojnih minijaturnih vulkana iz kojih eruptira blato te izlazi i nafta koja se jednostavno se prolijeva, ondje je i nalazište pračovjeka. U gorju su pronađene špilje s oko 6000 crteža - petroglifima koje pokazuju kulturu, tradiciju i način života praljudi, a u podnožju je i muzej – dodaju. A želite li pobliže upoznati ovu zemlju, onda morate vidjeti selo Xinaliq, najviše selo na nadmorskoj visini od 2300 m u blizini ruske granice, s oko 2000 stanovnika. Ponajviše posebno po narodu koji je očuvao svoju kulturu, način života, čak i jezik.

- U selu smo se smjestili kod Arčibalda i njegove brojne obitelji. Kuće u selu, pa tako i Arčibaldova, jednostavne su, sagrađene od kamena, bez kupaonice, s poljskim WC-om. Krov jedne kuće nekome je terasa, što znači da su kuće terasasto raspoređene po brdu. To zna biti nezgodno ako noću morate na WC, pa kad izađete iz kuće, prvo morate paziti da pogodite WC i ne odete slučajno u staju kod magarca ili krava (smijeh), a drugo morate paziti da se ne skotrljate niz brdo jer su ulice uske, a osvjetljenja nema. Ono što još može zadati probleme je hladnoća. Planine koje okružuju selo prekrivene su travom, nema nijednoga jedinog drva pa se ljudi nemaju čime grijati. Zato oko kuće grade zidove od izmeta koji ih štiti od hladnoće, a kad idete spavati, morate se dobro obući, prekriti s nekoliko deka i, ako je potrebno, staviti kapu i šal kao mi – prepričavaju nam jedinstveni doživljaj. Način života im je vrlo jednostavan, kao kod nas prije sto godina, žive od životinja i ne bi ga mijenjali ni za što. Ne nedostaje ni djece, osnovne prehrambene namirnice nabavljaju u dućanu, a vodu snabdijevaju na nekoliko izvora u selu gdje peru odjeću ili je u kantama nose u kuću.

- Jedanput u nekoliko mjeseci spuštaju se u grad gdje nabavljuju stvari kojih nema u selu poput građevinskog materijala, prije svega drvo. A posjetili smo i školu, koja je prilično moderna. Naravno, bili smo atrakcija, još kad smo uspjeli naći nekog tko priča engleski... (smijeh). Od njihova prof. engleskog saznali smo da je studirao u gradu, ali da mu je dužnost bila vratiti se u selo nakon studija te učiti rođake, susjede i prijatelje – govore ističući kako im je to bio najbolji dio puta ovoj nepoznatoj zemlji. “Kad počnete istraživati, popričate s ljudima, tek onda vidite što vam ona sve nudi i tek onda imate odgovor na ono pitanje: ‘A što ćete u Azerbajdžanu?’”, zaključuju.