• Na stranici srednja.hr objavljeno je pismo jednog učenika u kojem on govori što sve ne valja u online nastavi, što misli o učiteljima i profesorima, ali i o štrajku za njihova prava koji, kaže, učenici nisu trebali podržati da su bili pametniji
• Danas je stigao odgovor, pismo školske knjižničarke (i nastavnica?) kojim ga bodri da se u životu bori za svoja prava, ali ne s toliko neznanja, zabluda i bešćutnosti. Ukratko bila je to lekcija o životu puna ljubavi i dosta posramljujuća

Oba pisma objavljena su na portalu srednja.hr i to anonimno, a kako se navodi u tekstovima podaci su poznati redakciji. Hrvatski učenici već četiri tjedna ovise o nastavi na daljinu, onome što im pošalju njihovi učitelji i profesori. Razlike postoje od škole do škole, a i od profesora do profesora. Dio njih predavanja drži online, iz matematike, fizike, geografije... Vidim to na vlastitoj djeci. Drugi samo pošalju koju lekciju proučiti, što riješiti. Tako da je teško da učenik nema svoje argumente, barem u dijelo onoga što govori. Ipak, odgovor koji je dobio potpisali bismo skoro od riječi do riječ. Pročitaj oba pisma - što ti se čini, tko je više u pravu?

Pismo učenika: "Uskraćeno nam je pravo na obrazovanje"

"Za početak, htio bih se osvrnuti na tijek ove školske godine i ono što ju je najviše obilježilo – štrajk. Jedan vrlo stresan, kompliciran i težak period za sve nas, učenike, profesore i naše obitelji. Nažalost, štrajk je, što je naravno bilo jasno od samog njegovog početka, najviše problema i štete donio nama – učenicima, zbog kojih prosvjeta postoji te cjelokupno školstvo i obrazovanje. Siguran sam kako je ovo najgora školska godina u povijesti Republike Hrvatske.

Nitko od suprotstavljenih strana nije razmišljao o nama – učenicima, jer da su zaista razmišljali, štrajk ne bi trajao 36 dana. Tih 36 dana obilježilo je cjelokupni nastavak školske godine 2019./2020. Ovdje smo mi učenici počinili najveću grešku time što smo ga podržali. Jedan od glavnih činova podržavanja štrajka bio je nedolazak ispred školskih vrata. Da smo bili pametniji i ujedinjeniji, stajali bismo i prosvjedovali pred tim istim vratima sve dok se ta politička farsa zvana štrajk ne bi obustavila. Bila su u pitanju i naša prava, a najvažnije je od njih pravo na obrazovanje, koje nam je bilo uskraćeno, a o kojem se inače trubi i raspreda na sva zvona. Naravno, prosvjetni djelatnici ne bi imali toliko hrabrosti da nisu imali zaleđe. Znate, veliki broj radnika koji rade u privatnim poduzećima nema prava ni na kakav štrajk, jer bi se s njima postupalo potpuno drugačije, a svi jako dobro znamo i kako. Zaposlenje u, kako bi narod rekao, “državnoj firmi” je nebo i zemlja naspram rada u privatnim poduzećima.

Nakon završetka štrajka uslijedila je još veća farsa – nadoknade. Skoro svake druge subote bile su nadoknade, a za sve te nadoknade doznavali smo tek dva dana prije nego će se one održati, dok smo raspored sati za iste te subote dobivali večer prije. Još jedan veliki problem koji se ovdje pojavio svakako je bilo licemjerje. S jedne strane se govorilo kako svi naši profesori imaju razumijevanja za nas i kako će se truditi što manje nas opteretiti, a s druge strane se činilo sve potpuno suprotno. A zašto? Pa naravno zato što je to profesoru još jedna godina predavanja jednog te istog gradiva iz godine u godinu te se “vrednovanje” njegovog rada ne provodi.

Vrednovanje – termin kojim se u zadnje vrijeme vrlo često služimo zahvaljujući našoj reformi ‘Škola za život’. Pitam se zašto se u školi za život ne vrednuje i rad profesora? Kako je moguće da razred ima pola onih koji imaju jedva ocjene dovoljan, a pola dobar i vrlo dobar, a taj isti profesor ima mjesečne prihode jednake kao možda neki profesor koji zaista ulaže u svoj posao i čiji učenici uspijevaju na pravi način i jako dobro svladati njegovo gradivo? Naravno, ne bih volio izostaviti one profesore koji su zaista divni i koji su požrtvovni u svome poslu. HVALA IM! Ali također hvala i onima koji ne rade tako reći ništa, jer su nam pravi primjer onoga što ne bismo trebali činiti i odraz su našeg sustava.

Drugi problem je “mazanje” očiju naroda i predstavljanje online nastave kao vrlo uspješnog i hvale vrijednog načina poučavanja. Naravno, ništa na ovome svijetu nije idealno, niti mi očekujemo da ne radimo ništa preko online škole i siguran sam kako je najveći broj nas itekako svjestan cijele situacije i imamo potpuno razumijevanje za naše profesore i za sve sto oni rade. Ali, ne mogu reći kako je to razumijevanje obostrano. Već prvi tjedan online nastave bili smo pretrpani zadacima, zadaćama. Sustav je u velikom problemu te vrlo sporo funkcionira jer je veliki broj korisnika aktivan u isto vrijeme i vrlo je teško snalaziti se. Koliko puta mi se samo cijeli laptop zablokirao i zamrznuo seviše i ne brojim. Niti jedan naš profesor iz zahtjevnijih predmeta poput fizike, kemije, matematike nije priložio video u kojem objašnjava gradivo, a svi jako dobro znamo da se u tim predmetima gradivo mora obraditi vrlo pažljivo i postupno. Davanje primjera i prezentacija te zadataka nije baš od velike koristi.

Treći problem koji se pojavio kada je u pitanju online nastava je taj da su i roditelji zaduženi za pomaganje učenicima. Koja glupost! Naši roditelji su pretrpani problemima uz posao, mnogi od njih ne rade, bore se da nam osiguraju ručak i krov nad glavom i još na sve to da im nametnemo i našu školu? Pa mislim da bi to zaista bilo krajnje bezobrazno i nezahvalno. Nasa škola je naša obveza i roditelj nije dužan provesti s nama 3 sata rješavajući zadatke. Naravno u redu je da roditelj tu i tamo pripomogne, ali ne da to postane svakodnevna rutina . Niti smatram da je roditelj dužan kontrolirati nas jesmo li aktivni na nastavi. Kako ćemo razviti samostalnost i osjećaj odgovornosti na taj način? Nikako. Naravno, naši roditelji trebaju razgovarati s nama i biti upućeni, ali ne i postati našim asistentima. Smatram kako se u posljednjih nekoliko godina previše opteretilo roditelje našom školom.

Ima tu još puno toga, ali siguran sam kako smo svi mi jako dobro upoznati s cijelom situacijom, ali se mnogi boje nešto konkretno poduzeti. Ono sto bih volio poručiti svima u obrazovnom sustavu je jedno veliko HVALA! HVALA VAM ZA SVE!"

Odgovor na pismo: "Mlada osobo, ovo je najtužnije što sam čula"

"Draga moja mlada osobo, ti koja si autor teksta na koji se referiram. Da se predstavim: radim u sustavu odgoja i obrazovanja u osnovnoj školi i kao što Ti želiš ostati anonimna, želim i ja. Razlika je golema. Meni je u pitanju egzistencija, a o tebi netko brine, recimo ja. (Ženski rod koristim jer je imenica osoba ženskoga roda.)

Draga moja Ti, plakalo mi se dok sam čitala tvoj tekst. Imaš pravo: učitelji, nastavnici, profesori ne vrijede ništa. Dosada su njihov rad ocjenjivali i procjenjivali savjetnici, viši savjetnici, roditelji, lokalna zajednica, mjesni odbori, a sad i maloljetnici bez završene srednje škole. Ajajajaj! Zlato moje, vraćaš se na štrajk. Što ti, zlato, znaš o štrajku? Što znaš o borbi radnika za radnička prava? Znaš li ti, mišu moj, kako se u tvojoj kupaonici stvorila pjena za brijanje ili trake za depilaciju? Hranu neću spominjati jer to je osnovna potreba. (U zadnje vrijeme sve je više onih koji je zadovoljavaju u kontejnerima.) Znaš li, mišu moj, da je svaki tvoj profesor obični šljaker. Zatvori oči i zamisli bauštelca. E, vidiš, to je tvoj profesor. Izruguješ se da godinama predaju jedno te isto, a ne znaš (neznanje te ne opravdava za riganje vatre) da tvoji profesori teškom mukom iskamče suglasnost za odlazak na stručna usavršavanja, da su toliko zatrpani nepotrebnom administracijom koju moraju ažurirati (ako ne, neće biti pjene za brijanje i traka za depilaciju), da ne stižu raditi na sebi.

Znaš zašto mi se plakalo, zlato moje? Iz tvoga teksta jasno je da sa svojim roditeljima/ukućanima ne razgovaraš. Jer da razgovaraš znalo bi (srednji rod jer je imenica zlato srednjega roda) da su za sve što te okružuje trebali novčići. Tvoji profesori imaju obitelji kao što je tvoja. Oni ne žive u vakuumu. Možda svaki drugi ima takvo zlatio kao što si ti. A plaća mu je 6500. Hajde, znaš što je statistika. Provedi istraživanje koliko prosvjetara obavlja honorarne poslove, što prijavljene, što neprijavljene. Vrijeme koje potroše na honorarce, to je vrijeme njihovoga usavršavanja i zato je bio štrajk. Za plaće koje će omogućiti da prosvjetari žive dostojanstveno. A ti si se, mišu moj, sad sjetio štrajka i prava na obrazovanje (muški rod jer je imenica miš muškoga roda). Vratimo se na statistiku. Vrlo je lako doći do podataka o broju neopravdanih sati učenika u srednjim i osnovnim školama. Neopravdani sat je onaj kad se vama ne da ići u školu. Zaspali ste, piše se pisana provjera, usmeno ispituje, ekipa je u kafiću, umorni ste… Prijavljeni neopravdani sati za trećinu (a i više) manji su od stvarnih jer tu na scenu stupaju roditelji. Oni sve opravdavaju. Što ćemo sad s pravom na obrazovanje koje ukida moje pravo na rad jer vas nema, a moj posao vezan je za takve kao što si ti, zlato moje. Zaboravih neopravdane sate koji su posljedica iživljavanja na profesorima pa su vas morali poslati van ili uputiti psihologu ili pedagogu.

Moram te citirati: „Znate, veliki broj radnika koji rade u privatnim poduzećima nema prava ni na kakav štrajk, jer bi se s njima postupalo potpuno drugačije, a svi jako dobro znamo i kako. Zaposlenje u, kako bi narod rekao, “državnoj firmi” je nebo i zemlja naspram rada u privatnim poduzećima.“ Mlada osobo, ovo je najtužnije što sam čula (da, ja sam žensko, zar nije u prosvjeti 95% žena) u zadnjih 100 godina. Mlada osoba koja ne teži boljemu, nego se savija i poziva na još gore nego što je njoj. Molim te, prije nego li maturiraš nauči da kroz život ideš dignute glave. Nauči cijeniti sebe, svoje znanje, svoj rad. Stvari stoje drugačije: trebamo se boriti protiv nepravde; trebamo se boriti da svi budu plaćeni za svoj rad; trebamo se boriti za prava radnika i u privatnim firmama. Hajde, zečiću, neka matura bude obred inicijacije koji će od djeteta napraviti Čovjeka.

Najžalosnije mi je tvoje razmišljanje o školi na daljinu. Cijeli je svijet ušao u vir koji ga je povukao u mrak pandemije. Nismo očekivali, nismo bili spremni. Svakoga su dana vijesti bile sve crnje, brojke sve veće. Nismo mogli vjerovati da u jednom danu u jednoj državi umre 400 ljudi. Sutradan je to bilo 700 stvarnih ljudi s imenom i prezimenom, s obiteljima koje su ostale iza njih. Ili nisu? Cijele su obitelji u jednom danu umrle. Dok pišem, broj umrlih u SAD-u prešao je 1000 u 24 sata. Mišu moj, jesi li se zapitao ima li koji od tvojih profesora nekoga u samoizolaciji? Ima li nekoga na respiratoru? Je li bio u zoni iz koje se regrutiraju oboljeli pa noću ne spava nego osluškuje svoje tijelo i čeka prve znakove bolesti? E, drago moje dijete, ovo je vrijeme kad se ne potežu teške teme. Budi strpljiv, čekaj da nesreća prođe. Kad se život vrati u normalne tokove, budi hrabar i bori se za sebe. Ukaži na propuste i ponudi rješenja. Ne poteži teme o kojima malo ili ništa ne znaš.

Trudi se nikoga ne vrijeđati. Budi kreativan. Svoj život učini ljepšim!
Želim ti svu sreću ovoga svijeta, zlato moje!"