• Iako je Hrvatska prepuna očaravajućih mjesta koja su savršena za weekend getaway, ne sjetimo se tako često Slavonije i Baranje
• No, upravo ovaj dio Hrvatske obiluje prekrasnim mjestima, očaravajućim krajolicima i srdačnim ljudima koji će gosta dočekati kao da im je najbolji prijatelj
• Iznimka nije niti Karanac, seoce u srcu Baranje u kojemu smo moje prijateljice i ja provele predivan vikend prepun doživljaja
• Pročitaj također: Mur mur cottage spaja vrhunsku arhitekturu s predivnom prirodom i najljepša je 'koliba' u Gorskom kotaru

Iako je Baranja pomalo zaboravljeni kraj Hrvatske, takav epitet nikako ne bi trebao biti opravdan. Baranjski pejzaži koje čine žitna polja, nepregledni vinogradi i rustikalne kućice stvaraju savršenu atmosferu za kratki vikend odmor. Jedno od mjesta na koje se vrijedi uputiti je i seoce Karanac koje sam nedavno posjetila s dvije prijateljice i provela zaista sadržajan vikend o kojemu ćemo još dugo pričati. 

Za početak, u Karancu postoji nekoliko opcija za smještaj, a mi smo se odlučile na Sobe kod Baje koje se još nazivaju i Baranjska kuća. Na velikom imanju u mirnoj ulici koja odiše šarmom nekih prošlih vremena, dočekala nas je teta Mira koja je ujedno i vlasnica ovog objekta. S velikim osmjehom nam je pokazala našu sobu pa nas povela u blagovaonicu gdje nas je upoznala i s drugim djelatnicima na imanju. Već ionako srdačnu dobrodošlicu, teta Mira nam je upotpunila nezaobilaznom čašicom domaće rakije s kojom smo nazdravili za dobar provod u njihovom mjestašcu. 

S obzirom na to da smo u Karanac stigle u vrijeme ručka, iduća je stanica bio restoran Baranjska kuća koji također pripada obitelji tete Mire, a koji se nalazi na tek nekoliko minuta lagane šetnje od samog smještaja. Ovaj šarmantni, tradicionalno uređeni restoran, naravno, poslužuje tradicionalna baranjska i slavonska jela poput čobanca, šarana na rašljama, fiš paprikaša i slično, a mi smo se odlučile na gulaš od divljači i knedle od kruha.

Sve je upotpunila butelja Baranjskog Šilera iz lokalne vinarije Josić, a prije samog ručka nije izostala niti još jedna zdravica domaćom šljivovicom koja je, i ovako sunčan i rasterećen dan, učinila još zabavnijim. 

Atmosfera ovog rustikalnog restorana upotpunjena je Ulicom zaboravljenog vremena u kojoj gosti imaju priliku doživjeti duh nekih starih vremena i vidjeti tradicionalne alate, posuđe, igračke i strojeve koji su nekada bili u punom pogonu i ovom selu donosili veliki prosperitet. Ovu smo uličicu, naravno, obišle uzduž i popreko i pritom se odlično zabavile. Čak smo se vrtjele na ringišpilu koji, razliku od ovih modernih, nema motor već ga je potrebno okretati ručno. 

Za to vrijeme, ljubazni je konobar počistio naš stol i za desert nam pripremio tradicionalne taške punjene pekmezom. Naravno, taške su s tanjura nestale u treptaj oka, a mi smo se sretne, zadovoljne i site zaputile natrag u svoj smještaj.

Ostatak popodneva provele smo u skroz opuštenoj atmosferi na ležaljkama pod tek procvjetalim bagremima čiji su se opojni mirisi širili cijelim selom i zbog kojih je u zraku vladala baš neka proljetna lakoća življenja. No, ljenčarenje nije potrajalo dugo jer bi bila prava šteta ne iskoristiti ogromno dvorište koje okružuje smještaj. Tako smo zaigrale nekoliko partija badmintona, a dijete u nama nije nam dozvolilo da nogometnu loptu koja je stajala uz rub kuće ne iskoristimo i za nekoliko minuta nogometa niti da samo tako prođemo kraj klackalica koje tamo služe kao zabava za najmlađe. Tako da je ovaj dio dana prošao neočekivano zabavno. 

Drugi, ujedno i posljednji dan, obilježio je obilni, pravi slavonski doručak pa su nam se tako, na tanjurima našli domaći kulen, domaći sir i vrhnje te jaja koja su friško pripremana po željama svakog gosta. Iako nas je teta Mira nagovarala da ostanemo još barem do ručka, došlo je vrijeme za polazak jer je, u dnevni plan ušlo još nekoliko lokacija koje su se nalazile na nekoliko minuta vožnje.

Tako smo, prolazeći uz polja još zelenog žita koja su stvarala savršen kontrast s plavim nebom, obišle Vidikovac Vina Belje i divile se nepreglednim vinogradima koji zaista oduzimaju dah. Ubrzo nakon toga, zaputile smo se na još jednu, ujedno posljednju lokaciju u blizini, a to je Vinarija Josić u mjestu Zmajevac u koju smo svakako morale svratiti po butelju Baranjskog Šilera koji nas je oduševio na ručku dan ranije.

Naravno, kako to obično biva sa Slavoncima i Baranjcima, ne možeš otići a da barem nešto ne kušaš. Stoga, ljubazni domaćin u vinariji nas je prvo uputio na razgledavanje vinskog podruma u kojemu se nalaze stotinama godina stare bačve u kojima nastaje najkvalitetnije vino. Potom smo kušali još nekoliko vrsta vina o kojima smo čuli zanimljive činjenice te smo, ne odoljevši, kupile nekoliko različitih butelja i upotpunile svoju kolekciju za vesele prigode. 

Prepune doživljaja i s obećanjem da ćemo se brzo vratiti, zaputile smo se kući gdje smo baš svima morale ispričati o čari ovog prekrasnog, ali pomalo zaboravljenog kraja.