• Samo zdravi i snažni (pamet i moralni profil sami procijenite) sprdati se mogu s nošenjem maski i smijati na vijest o prodoru koronavirusa u bolnice. Kako je ljudima koji su pacijenti tih bolnica i za koje virus može značiti smrt, u postu na Facebooku napisala je Ljiljana Pranjić koja već 20 godina vodi bitku s karcinomom
• "Stisnem se i malo smanjim svaki put kada antimaskeri i libertarijanci viču da nas imunokompromitirane i starije treba odvojiti, a njih pustiti da žive na miru. Ne znam kako oni to zamišljaju. Kao jedan rezervat za nas?" 
• "A ja vjerujem da i mi imamo svoje mjesto u društvu, da pridonosimo i da vrijedimo. Ja vjerujem da smo se odmakli od pećinskog doba i ja vjerujem da ljubav, razumijevanje, mudrost i empatija vrijede jednako, ako ne i više od sirove sile"

Prošli tjedan pratila sam prijateljicu s metastazama na Rebro da se naruči na jedan zahvat - bilo ju je strah ići samu, slaba je od kemoterapija. Prošli tjedan razgovarala sam sa ženom oboljelom od raka dojke - ono što mi se usjeklo u sjećanje je kako ne podnosi kad joj netko kaže "Ma, sve će biti dobro" jer, ne nitko ne može znati hoće li će sve ispasti dobro, hoće li se izliječiti. Previše je puta vidjela kako nije ispalo dobro. Svejedno, došla je na intervju, busom i tramvajem, noseći dvije maske. A samo nekoliko dana ranije razgovarala sam s Ljiljanom Pranjić koja se već 20 godina bori s karcinomom i ne predaje se. Jesu li one kao i drugi imunokompromitirani pacijenti za koje koronavirus može biti poguban zaslužile barem toliko da nosimo masku? Treba li nečiji život uopće stavljati na vagu s vlastitom komocijom?

Naravno da ne treba. Ako itko, igdje još u to sumnja, možda će ga Ljiljanin post navesti da promijeni mišljenje. Da bar... Teško se staviti u tuđe cipele, ali vrijedi pokušati. Evo što je napisala:

"Moji najdraži ljudi maskirani iz ljubavi prema meni

Otvarala sam profile ljudi koji su stavljali smajliće koji umiru od smijeha na vijest da su pacijenti, sestre i doktori na Klinici za tumore zaraženi COVID-om. Ležala sam na Klinici prije mjesec dana. Znam koliko su slabi pacijenti koji tamo leže, znam koliko su predane sestre i kirurzi na Klinici. Žao mi je svih njih. Molim se za njih. Zbog proboja bolesti, neke će dugo očekivane operacije morati biti odgođene. Pa ipak neki mladi mamlaz u snazi, ljubitelj biciklizma i ekstremnih sportova, umire od smijeha na tu vijest.

Stisnem se i malo smanjim svaki put kada antimaskeri i libertarijanci viču da nas imunokompromitirane i starije treba odvojiti, a njih pustiti da žive na miru. Ne znam kak oni to zamišljaju. Kao jedan rezervat za nas? Kao konclogor?

A ja vjerujem da i mi imamo svoje mjesto u društvu, da pridonosimo i da vrijedimo. Ja vjerujem da smo se odmakli od pećinskog doba i ja vjerujem da ljubav, razumijevanje, mudrost i empatija vrijede jednako, ako ne i više od sirove sile.

Life&style Uz Nacionalni dan borbe protiv raka dojke: Proslavila sam 20 godina od prve dijagnoze, kaže Ljiljana Pranjić

U mome lijepome Svemiru moji najdraži ljudi nose maske zbog mene. U mome Svemiru moji najdraži ljudi radije nose maske nego da se druže bez maski i bez mene. Bez mene to nije to, napisala mi jučer jedna od mojih najdražih ljudi.

U mome lijepome virtualnome Svemiru moji fejs prijatelji pišu “Ljiljana, hvala što postojite”. Svaki puta kada netko od njih to napiše, ja još više vjerujem da postoji društvo u kojem se cijeni toplina, mudrost, empatija i ljubav."