Koliko si se puta probudila prije nego što je zazvonila budilica i pomislila: „Imam puno vremena u danu! Pa, mogu učiniti toliko toga! Mogu ići trčati!“. Da, i meni se to nije dogodilo, ne brini. Uvijek sam bila više tip za teretanu. Dođeš, obučeš se u super cool odjeću u kojoj se osjećaš skoro kao Adriana Lima, i sretna dođeš do trake za trčanje. I lagano počneš hodati, pa malo brže, pa počneš sprintati. I to pune dvije minute. Pratiš nove ponude na TV prodaji i ne kužiš koliko trčiš. Pogledaš na ekran i razočaraš se. To je –  pune 4 minute. Radije ću voziti bicikl, tješim se u sebi. Bilo bi dosta i toga, kažem samoj sebi i izgubim se u nizu girji, bučica i trakica.

via GIPHY

Ipak, zbog posla, i svega što on nosi, polako sam prorjeđivala svoj odlaske u teretanu. Prvo ću smanjiti na 3 puta tjedno, pa dva, sve dok nije došlo do nijednom. Moji prijatelji, većina aktivnih joggera, redovito mi je prigovarala jer živim doslovno preko puta savskog nasipa, a jednom sam prošla tim putem. I to kako bih si skratila put do frendičine kuće.

via GIPHY

No, dogodio se dan kada sam i ja posustala, i odbacila svoj status okorjele antijoggerice. I to prije nekolika dana, kada me baš ta prijateljica koja živi blizu nasipa obavijestila o utrci. Točnije, ne samo da me obavijestila nego i prijavila jer ona neće stići. Možeš zamisliti kako mi je bilo. Ipak, kada mi je objasnila o čemu se radi, zakleta protivnica trčanja u meni se slomila. dm u subotu 10.6.2017. na Jarunu organizira humanitarnu utrku – dm ženska utrka pri čemu sav prihod od prijava na sam dan utrke ide Udruzi Europa Donna  koja potiče svijest žena o raku dojke. Između ostalog, radi se o prikupljanju sredstava za kupnju aparata za intraoperativno zračenje. Ovaj aparat smanjuje emisije zračenja, olakšava tijek liječenja i oporavak jer umjesto 25 do 30 dolazaka na terapiju zračenjem, pacijent se zrači samo jednom, tijekom operacije i već nakon nekoliko dana može biti u krugu obitelji i na radnome mjestu.

Sada kada znam da trčim za dobar cilj, morala sam se pripremiti za tu utrku. Srećom, dva mjeseca izostanka iz teretane nisu uzela pretjeranog danka. Još uvijek sam u kolikoj tolikoj formi, ali to mislim na mišićnu masu. Sposobnost za trčanje? Manja od 30%. No, što je tu je. Imam jedan dan za pripremu. Razgibati mišiće, napraviti funkcionalni trening, barem cijeli jedan dan pravilno jesti. Moram li reći koliko je to teško uz predivne slatke zalogaje koje držimo u zalihi u redakciji? No, urednica nam je sakrila kutiju s hranom i bila sam prisiljena opskrbiti se zdravim namirnicama.

Došao je i taj zlokobni četvrtak, dan moje mini pripreme za utrku. Navila sam budilicu u pet sati. Okej, snooze je bio do 5,30 ali #jatotako. Obučem se i vidim da je vani gotovo dan, ali dovoljno svježe za majicu kratkih rukava. Popila sam dvije čaše vode, upalila playlistu na mobitelu i izašla iz kuće. 10 minuta hodanja do nasipa su toliko dugo trajala da sam počela lagano trčati već do staze. Moram priznati, kombinacija nabrijane muzike, svježeg zraka i manjka ljudi me toliko „nabrijala“, da sam ubrzala tempo. Kada sam počela trčati na šljunčanoj podlozi na nasipu, sav sakriveni stres u mom tijelu polako je nestajao. Trčala sam već desetak minuta sigurno! Nisam gledala na mobitel, Skepta mi se i dalje derao u slušalice, a ja sam osjećala kombinaciju umora i sreće. Došla sam do prve rampe, i polako usporavala. Nastavila sam brzo hodati. Osjećala sam se odlično! Srce mi je lupalo, tenisice su mi bile bijele od šljunka, a nedavno uredno složeni repić su u potpunosti raspao.

Nakon dobrih 40 minuta joggiranja, došla sam doma, napravila zobenu kašu, otuširala se i spremila za posao. Kada sam došla u ured, kolegice su me pitala što sam učinila? Zašto tako svježe izgledam? Nova kosa? Druga boja pudera? Nisam im još otkrila, nego sam rekla da u subotu ujutro pogledaju moj Instagram, jer će se iznenaditi! Nadam se da će i frendica koja me prijavila ipak moći doći jer je prijava moguća i na sam dan utrke.