Mlada žena, koju su početkom godine u sveučilišnom kampusu iza kanti i kontejnera za smeće silovali kolege s faksa, napisala je otvoreno pismo svojim mučiteljima: „Moja nezavisnost, moje veselje i moja stabilan život su uništeni…“, napisala je u tekstu. „…Postala sam zatvorena, bijesna, umorna (…) prazna.“ 

Vrlo malo žrtvi silovanja govori otvoreno o svojim doživljajima – i još je manje rođaka ili bliskih prijatelja koji otvoreno govore o bolnim iskustvima i spremni su podijeliti svoje osjećaje. 

Jedan muškarac prekinuo je šutnju 

Nedavno je jedan twitteraš pod nadimkom „Angry Man“ u više dirljivih postova podijelio svoju žalosnu priču – priču o silovanju žene koju je volio. 

Time je ignorirao tabu temu: pogled muškarca na silovanje ženskog tijela od strane drugog muškarca. Dirljivi i emotivni postovi u međuvremenu su podijeljeni bezbroj puta – a on je pohvaljen za iskreno suočavanje s temom. 

„Duboko ću udahnuti… to je duga priča. 

10. lipnja, 1998. godine. Jedan dan prije mog (26.) rođendana. S dečkima sam bio na utakmici Baltimore Oriolesa (..). Kad sam došao kući i vidio policijski automobil, prvo sam se prepao jer sam bio prilično pijan. 

(…) Kad sam išao po stepenicama u zgradu, vidio sam kako na stepenicama leže rastrgani komadi haljine koju sam kupio svojoj djevojci. Srce mi je počelo kucati kao ludo. Na ulaznim vratima stana stajali su policajci (…) 

Ušao sam u stan i vidio svoju djevojku kako leži na podu u položaju fetusa – prekrivena kupaćim ogrtačem. Došao sam do nje, a ona je zadrhtala. Više puta sam je pitao što se dogodilo, ali ona nije odgovarala. Samo je plakala (…) 

Kad je došla do stana i stavila ključ u bravu, čula je brze korake. Jedan muškarac joj je iznenada prišao s leđa, uhvatio je i počeo daviti. Pokušao ju je uvući u stan, ali ona se opirala. Potom ju je vukao dva kata niže te izvukao silom iz zgrade. Pri tome ju je tukao te silom dovukao do drveća ispred zgrade. Tamo ju je silovao…

Kad mi je to pričala njena sestra, bio sam totalno slomljen. I sada sam izvan sebe. Otišao sam kod svoje djevojke i htio sam je zagrliti. Ona je počela vikati (…) Bio sam u šoku. Nisam mogao disati. 

Moje zlato je bilo napadnuto. A ja nisam bio tamo. Nisam bio tamo da to spriječim. Dragi Bože, o zašto?! 
Još nikad u životu nisam osjetio toliko boli. Nisam bio tamo da je zaštitim od silovanja. Njena sestra ju je podigla kako bi je mogli odvesti u bolnicu. U autu smo šutjeli. Sjedio sam u čekaonici dok je bila na pregledu. 

Kad smo došli kući, njena majka i druge sestre su već bili u stanu. Svi su se brinuli o njoj, a mene nije puštala blizu. Jednostavno sam tamo sjedio… slomljen. Nisam mogao ništa napraviti…

Potom se odmah preselila svojoj sestri. Iznajmio sam stan i tjedan dana nakon nemilog događaja smo odselili. Nismo mogli ostati tamo. Ona je bila prazna ljuska. Gotovo dva tjedna nije mi rekla ni riječ. 

Sljedećih 18 mjeseci bili su pravi pakao. Radio sam sve što je bilo u mojoj moći kako bi uvijek bio tu za nju. Ni jednom nisam pokušao s njom spavati, jer sam sam znao da je istraumatizirana. Više nismo sjećali bliskost. I nakon 18 mjeseci je zadrhtala i nekontrolirano plakala kad sam je pokušao zagrliti. 

Dvije godine nakon napada smo se rastali. Prije te strašne noći smo tri godine bili zajedno. kad pomislim na tu noć, još me uvijek boli. (…) Nisam bio tamo. Bio sam sa svojom ekipom na utakmici bejzbola, pio sam i pušio (…) 

Moj 26 rođendan. Dan koji nikad neću zaboraviti (…Moj život se nakon toga promijenio. Ja sam se nakon toga promijenio. Ni jednom nisam pustio ženu s kojom sam izašao da ide sama kući. 

(…) Godinama sam želio uhvatiti silovatelja i propustiti ga kroz šake. Bilo je toliko mržnje u meni. Htio sam ga ubiti zbog toga što je napravio. Ali bio je osuđen. To je pravda, zar ne? Mislim da nije. Uništio je život. I to ne samo moje djevojke, nego i drugih žena. 

U svakom slučaju, to sve me i danas muči. 18 godina kasnije. Hvala za čitanje.“