• Trauma silovanja ili seksualnog nasilja je potresna. To je direktni napad na naš osobni prostor, na naše tijelo, na naše biće i posljedice seksualnog nasilja nadilaze bilo kakve tjelesne ozljede

• Kratkoročne posljedice seksualne traume odrasle osobe su šok, strah, tjeskobu, zbunjenost i povlačenje. Dugoročne reakcije uključuju PTSP, depresiju, poremećaje hranjenja, seksualnu disfunkciju, ovisnosti, rizično ponašanje i samoubilačke prijetnje

• nikadVIŠE ime je velike kampanje koju pokreće miss7 u suradnji s Nanom Nadarević. Cilj je podizanje svijesti o važnosti borbe protiv seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja žena. miss7 se bori rječju, a ovaj tekst je naš doprinos...
   

Seksualno nasilje izaziva traumu, a uključuje široku kategoriju različitog ponašanja, od onih koji uključuju fizički kontakt poput silovanja, različitih oblika prisile, incesta, neželjenih tjelesnih dodira, do onih koje nužno ne uključuju fizički kontakt poput seksualnih komentara, proganjanja, verbalnih primjedbi i prijedloga putem interneta, itd. Bez obzira na široki spektar oblika i raznih definicija, žrtva nikada nije kriva, kaže Vedran Korušić, voditelj iskustvene traumaterapije, psihodramski terapeut i dječji integrativni terapeut koji je tijekom godina radio i s mnogim žrtvama seksualnog nasilja. S njim smo razgovarali o tome kako se sve može manifestirati trauma izazvana seksualnim nasiljem te o čemu sve može ovisiti stupanj traumatiziranosti, o vrsti nasilja, počinitelju, samo žrtvi... Priča Vedran Korušić:

"Trauma označava psihičku reakciju na uznemirujuće iskustvo i ona može biti rezultat specifičnog događaja, niza događaja ili niza okolnosti koje je osoba doživjela kao fizički ili emocionalno štetna ili opasna po život. Važno je naglasiti da je normalno imati reakciju na abormalni događaj. Svaka osoba reagira na traumu na svoj karakterističan način. Reakcije su kompleksne, i uključuju fizičke, kognitivne i emocionalne simptome. Neki preživjeli pokazuju intenzivne reakcije, dok drugi pokazuju malo ili nimalo promjene. Ovaj široki raspon „odgovora“ na traumatičan događaj ovisi o različitim faktorima poput vrste traumatičnog događaja i ozbiljnosti prijetnje, drugih stresora koji trenutno postoje u životu te osobe, postojanju određenih crta ličnosti, prirodne razine otpornosti, drugim negativnim životnim iskustvima, neprilagođenim životnim uvjerenjima, itd."

Vedran Korušić, voditelj iskustvene traumaterapije, psihodramski terapeut i dječji integrativni terapeut

"Bitan faktor je i kada se seksualno nasilje dogodilo. Istraživanja pokazuju da je seksualno nasilje u djetinjstvu povezano s PTSP-om, depresijom, suicidalnošću, alkoholizmom i poremećajima hranjenja u odrasloj dobi. U najtežim slučajevima može doći do poremećaja ličnosti i trajnih obrazaca nestabilnosti i impulzivnosti. S druge strane, obiteljsko okruženje i podržavajući odnosi kroz djetinjstvo i odrastanje mogu poboljšati mentalno zdravlje i funkcioniranje preživjelih. Seksualna trauma odrasle osobe povezana je s kratkoročnim i dugoročnim psihičkim posljedicama. Tipični kratkoročni su šok, strah, tjeskobu, zbunjenost i povlačenje. Mnogi simptomi se povuku u roku od nekoliko mjeseci, dok neki godinama perzistiraju. Dugoročne reakcije uključuju PTSP, depresiju, poremećaje hranjenja, seksualnu disfunkciju, ovisnosti, rizično ponašanje i samoubilačke prijetnje, itd."

Često se zbog seksualnog nasilja u žrtava javljaju i negativni osjećaji i/ili prema sebi, ne samo prema počinitelju. Žrtve često osjećaju krivnju ("nisam trebala tamo ići", "zašto mu se nisam bolje suprostavila", "zašto sam uopće plesala s njim"), imaju nisko samopoštovanje (misle da nisu ni zaslužile bolje), osjećaju sram... Govori V. Korušić:

Kad svijet više nije sigurno mjesto

"Bez obzira na dob ili spol, posljedica seksualnog nasilja nadilazi bilo kakve tjelesne ozljede. Trauma silovanja ili seksualnog nasilja je potresna. To je direktni napad na naš osobni prostor, na naše tijelo, na naše biće. Ovo rušenje naših osobnih granica i autonomije često dovodi do osjećaja bespomoćnosti i očaja. Postoje sram i krivnja. Krivimo sebe što nam se dogodilo i optužujemo sebe što nismo reagirali drugačije, zašto smo se „smrznuli“, zašto nismo zaustavili nasilje, zašto nismo prepoznali ranije znakove opasnosti. Naše samopouzdanje i povjerenje u vlastite sposobnosti padaju. Kako se simptomi pojačavaju i kako ih ne možemo kontrolirati, ne osjećamo više tijelo kao svoje. Ne znamo se nositi sa sobom. Ne vjerujemo sebi. Dovodimo u pitanje svoju prosudbu i svoju vrijednost. Uz sve to što se događa u nama, svijet više nije sigurno mjesto. U odnosima se osjećamo ugroženo, intimnost je nemoguća. Nasilje bi se moglo ponoviti. Više ne vjerujemo drugima."

Mnoge stigme i dalje prate seksualno nasilje. Vjerojatno ne postoji ni jedan zločin gdje će se žrtvu koliko sumnjičavo gledati, propitivati njezine odluke, moral, provjeravati govori li istinu, umanjivati značaj onoga što se dogodilo i krivnju djelomično prebacivati s počinitelja na nju. Osobu koja je prijavila da je doživjela pljačku vjerojatno nitko neće pitati kako je bila odjevena, je li pila alkohol i zašto je uopće razgovarala s pljačkašem. Niti će reći da mu nije morala predati novčanik ako baš nije željela. Postaneš li žrtva silovanja i to prijaviš mnogi će naglas propitivati moral žrtve, poštenje, osuđivati je katkad i više nego počinitelja. Vedrana Korušića upitali smo čije se reakcije žene najviše boje, svoje djece, ostatka obitelji, okoline, ljudi na poslu...

Kao društvo smo emocionalno nepismeni

"Stigma postoji. Žrtve se često osjećaju posramljeno i strahuju od reakcije okoline. Teško je reći čije se reakcije više boje jer je manji dio tog straha s jedne strane subjektivan zbog traume, a s druge strane, objektivno smo kao društvo nevjerojatno nepismeni kada je riječ o mentalnom zdravlju, emotivnom funkcioniranju, a pogotovo kada je riječ o seksualnosti. Ta nepismenost održava na životu brojna kriva uvjerenja i scenarije koji se prihvaćaju kao „istina“ i koja utječu na stavove i odluke mnogih muškaraca i žena. Često osobe nisu sigurne može li se određeni događaj može nazvati seksualnim nasiljem jer se ne uklapa u tipični stereotip ili scenarij o seksualnom nasilju. Naš mozak kategorizira iskustva prema kategorijama koje smo naučili. Ako su nas učili da je određeni scenarij OK, npr. da ne postoji silovanje u braku, da su najčešće silovatelji nepoznati muškarci, da su naši partneri dobronamjerni, da se žene mogu obraniti, ako to zaista ne žele; da su seksističke primjedbe i diskriminirajuće šale normalne, onda ćemo imati velikih problema da ih prepoznamo kao seksualno nasilje."

Često žrtve seksualnog nasilja godinama šute i progovore tek nakon mnogo vremena. Neke nikad ne progovore i teško je zamisliti da to na njih ne ostavlja posljedice. U kom času odluče da će se nekome povjeriti, možda zatražiti pomoć? Je li to trenutak kad im trauma počinje ometati normalno funkcioniranje ili...?

Mogu proći godine dok se osoba pomiri sa svojim iskustvom

"Može proći više godina dok se osoba ne pomiri sa svojim iskustvom ili dok nekim putem ne prepozna što se doista dogodilo. Neki ne žele prihvatiti da ih je silovao član obitelji ili voljena osoba. Drugi se boje osobnih ili profesionalnih posljedica. Često su osobe još uvijek u odnosu i ekonomski ovisne o zlostavljaču što im onemogućava bilo kakvu promjenu."

Jedan od ishoda progovaranja o doživljenom nasilju je i prijavljivanje istog. Kad se žena na to odluči, što je veoma rijetko, na jedno prijavljeno silovanje dolazi 15 do 20 neprijavljenih. Pitali smo koliko je tada važno za oporavak i/ili posttraumatski rast žrtve da počinitelj prizna što je napravio, shvati, požali, bude kažnjen...

Što je važno za posttraumatski rast?

"Posttraumatski rast i oporavak nisu rezultat traume, već su rezultat pozitivnih životnih promjena i načina kako se osoba naučila nositi s traumatičnim događajem. U osnovi, ništa od navedenog nije ključno" kaže Vedran Korušić, no ističe da je podrška žrtvi iz okoline vrlo važna. "Jedan od najbitnijih čimbenika u procesu oporavka i posttraumatskog rasta jesu uzajamno podržavajući i stabilni odnosi u kojem se ljudi vide, čuju i njeguju. Najprirodniji način da se smirimo jest da budemo u kontaktu s drugom osobom. Na taj način se ponovo uspostavlja osjećaj sigurnosti i ispravnog detektiranja opasnosti koji umiruje naš fiziološki sustav i izgrađuje se iznova povjerenje u druge i svijet koje je bilo narušeno traumom."