Prije samo par dana, američki republikanac, Tim Murphy, uhvaćen je s prstima u pekmezu. Bitno je što je republikanac, budući da su oni ono što nazivamo desno, a desno znači tradicija i relativni konzervatizam. Čovjek je do jučer bio jedan od onih, među najglasnijima kada je ova škakljiva tema u pitanju; vikao je 'protiv' kad je stigao i kada su ga pitali. Međutim, kako biva s najglasnijima i najodanijima jednoj tradiciji, isplivala ljubavnica, koju je isti tražio da ode na pobačaj. Kad se samo sjeti da ga je htio zabraniti u potpunosti. Kad se samo sjeti da je protiv toga.

 
Londonska vijećnica Binda Rai s druge strane, traži od grada da se zabrane prosvjedi ispred bolnica – prosvjedi ljudi koji tamo stoje i pokušavaju, valjda, odgovoriti žene koje ulaze u klinike, da je bolje roditi. Ili što već pokušavaju. Zašto, pobogu, pričamo o pobačaju? Do koje mjere se mi to volimo upetljavati u živote drugih ljudi, da mislimo kako ćemo vikom i dijeljenjem letaka ispred bolnica nekoga uvjeriti u što? Meni je to, oprostite, smiješno.
Ovi u Londonu su govorili ženama da će postati anoreksične? Tko je pisao taj zdravstveni pravilnik koji su oni gledali?  
Ovo je vjerski problem, kada se spominje u ovom tekstu. Jako mi je žao što moram to naglasiti. Najosjetljiviju tematiku u Hrvata, mora se spomenuti. A ono što me muči, je upravo opisano u prvom poglavlju. 
Od svih vjernika koje poznajem, poznajem ih svega par koji žive životom kakvog od njih traži vjera kojoj su se priklonili. To su mili ljudi, svatko svojom, nevidljivom rukom donešeni u crkvu, gdje su pronašli svoje utočište. Meni je to jako kul. Kada netko prepozna nešto više od sebe i slijedi to. Bila to crkva, sv.duh, ili joga na Baliju. Mene se ne tiče kome se ti klanjaš, dokle god si ti dobar čovjek je moja vjera. Ti malobrojni su ljudi koji pomažu drugima, ne osuđuju, nisu maliciozni... Nitko od tih ljudi ne stoji pred bolnicom i ne viče na druge ljude zbog odluka koje su donijeli u svojem životu. A koje nisu nikome nanijele zlo, nikome od tih ljudi koji stoje pred bolnicom. Jer:
Ne tiče nas se. 
Nikoga se ne tiče što radimo kada radimo, ako nekome ne nanosimo psihičku ili fizičku štetu. 
Ne tiče te se što radim sa svojim tijelom, kada radim, ako tebi ne nanosim štetu. 
Ne tiče te se zbog čega radim to što radim, i kada radim, ako tebi ne nanosim štetu. 
Mogla bih ispisati ovakvih redova 150. O pojmovima 'ljudsko biće', 'zametak', 'plod' i slično nećemo sada. Složit ćemo se da se, kada je vjera u pitanju, ne slažemo oko nekih, polaznih stvari, pa nema smisla ni započinjati. Samo ćemo se posvađati.

Ja bih se više koncentrirala na činjenicu da poznajem previše onih koji su, kao i gospodin republikanac, jako glasni kada su u pitanju najmoralnije stvari u životu, a kada zatvore vrata svoje kuće, skinu svoju masku i budu sve ono što mrze kada su drugi u pitanju. Otkud takav nesklad? 
Nitko se od nas, koji smatramo da žena ima pravo odlučivati što će sa svojim tijelom učiniti, ne bi naljutio jer gospodin Tim želi da ljubavnica ode na abortus kao u dućan. Nitko. Dapače, nas se ne tiču razlozi zbog kojeg je ta žena to odlučila. Njezina je stvar što će tko učiniti u tom odnosu, i tko će što tražiti. 

Jasno je nama svima, kojih nas se ne tiče, da je u ovoj zemlji najveći problem obrazovanje. Ako će se igdje raditi nekakve preinake naroda, napravit će se u učionicama s najmanjima. Tamo će se možda moći utuviti u glave malenih što je seks i što je zaštita od trudnoće, pa ćemo riješiti dio maloljetnih trudnoća. Možda i dio onih kasnijih, kada su već djeca poodrasla, i kada se roditelji zaigraju ponovo, i ne očekuju treće, ili četvrto dijete… koliko čujem takvih je najviše. Zdravstveni odgoj, planiranje obitelji, ekonomija, neki novi faktori današnjice bi trebali sletjeti u glave najmanjih što prije. Ne snalazimo se baš, ako vam nije još jasno, sa starim sistemima usađenima u sive stanice. Možda da vjera bude i ono što živite, a ne ono što kažete svećeniku na ispovijedi. I to što kažete. Pa ja sam išla nekad na ispovijed, ne bih sve rekla, dobila svoje molitve, i bilo mi je oprošteno? Mene to nije ispunjavalo. 
Možda da vjera bude tamo gdje joj je mjesto, u vašem domu, ili lokalnoj župi? Možda da žena koja ide iz nekog razloga na pobačaj, sama sa sobom riješi tu odluku, jer vjerujte, sama ju je već donijela. Jedini razgovor koji ona mora voditi je onaj s psihoterapeutom. Oni su se ipak školovali dugo da bi nam čačkali po glavi.
Nitko osim nje same neće utjecati na tu odluku. Nitko osim nje same, nema pravo ni pokušati utjecati na tu odluku. Svijet je predaleko otišao da se bavimo najosnovnijim ljudskim pravima, na ovako visok datum čovječanstvu.  
Kaže meni moja draga članica obitelji, koja je pokušavala i pokušavala ostati trudna, ali evo do dana današnjeg nije, a korak je do menopauze. Morala se pomiriti s voljom, čijom god, da je to tako trebalo biti. Što misliš kako ona gleda na pobačaje? Što misliš, što bi ona sve dala da može imati takav izbor pred sobom? Kaže ona meni, kada smo pričale o ovoj tematici; - ne gledaj mi u krevet, ne gledaj mi u tanjur i ne gledaj mi u novčanik. 
Ne tiče te se.