• Preplavljeni isfiltriranim fotografijama na kojima su svi savršene puti, bujne kose i punih usnica, lica koji nas gledaju s fotografija Sanjina Kaštelana nevjerojatno su osvježenje
• Njegove fotografije prikazuju ljepotu čovjeka takvog kakvog jest - izvornog i autentičnog 
• Morali smo razgovarati s autorom koji u nama budi jednako i nostalgiju i divljenje jer ostaje izvoran, autentičan i samo svoj   

Sigurno ste se nekad zabavljali uz glazbu koju je tako pomno odabrao DJ Sanjin Kaštelan, ali možda vam je promaknula njegova druga strast - fotografija. Pred njegov objektiv stali su razni ljudi iz raznih zemalja, različite dobi i fizionomija, ali jedno im je svima zajedničko - njihovi portreti odišu nesvakidašnjom iskrenošću,  

Na svojim fotografijama igrate se svjetlom i sjenom, ali ne i fotošopom i filterima. Osmijesi ljudi koje snimate su predivni, iako zubi možda nisu 'američki' savršeni, i borice su im oko očiju, što se danas rijetko vidi na fotografijama. Što mislite, zašto su danas fotografi, a i mnogi od nas, skloni uklanjati svaku nesavršenost s lica na fotografiji?
Istina, fotošop nije moj alat, no itekako cijenim majstorstvo istog i fotografe koji se njime služe proizvodeći sjajne vizuale, odnosno one koji će klijenta i fotografa pomiriti u željama i ciljevima. No postoje tipski razni narativi fotografije pa će modni časopis ili billboardi s licima djevojaka za kozmetički proizvod htjeti imati isključivo onu besprijekornu kožu nalik na koru mlade naranče. Razumljiva je i želja da instagramska priča ili fotografija feeda svjedoči neku našu besprijekornost jer je u svijetu natjecanja i kulta tijela i standarda nelako biti van standarda, ali uvijek se pitam - ne srećemo li mi te ljude i sami sebe u ogledalu, u školi, uredu, restoranu, parku, za stolom ili u intimnom prostoru gdje nas ta provjera stvarnosti (reality check) oslovi imenom i, zapravo, ne zamjera zbog te bore, akne ili manjka ili viška kože ili kose?! Nije li uostalom naše percepcija ponekad toliko pogrešna jer, eto, umor. Jer, niski tlak. Jer previše kroasana od jučer ili mliječne čokolade. Jer, naprosto, nije svaki dan dan za besprijekornost i to je jednako šarmantno, ti mi koji smo i lošija koža i premalo kose i kila, i previše istih, i stotine koječega koje će fotošop u čas zamijeniti nečim drugim, ali zapravo neće biti prijatelj koji će te zagrliti i ponuditi toplu riječ i zagrljaj. 

Vaše fotografije ne skrivaju već otkrivaju i čestitamo na tome, no, kad ih gledamo, kao da gledamo u neka prošla vremena i osjećamo nostalgiju. Osjećate li ikad to? I jeste li Vi nostalgični?
Hvala na lijepim riječima! Oh, itekako nostalgičan:). Itekako me dotiču zvukovi i mirisi i sukus lijepoga do mjere da mi se oči ispune suzama i to neko "dobro vrijeme" ( što ne znači da živim u lošem vremenu) prizivam s radošću i sjetom, no gotovo za svaku vlastitu fotografiju pomislim da nije moje autorstvo, već sretni trenutak, pri čemu ja figuriram kao medij. Kao alat. Kao antena? Antena.

Kako oni koje portretirate reagiraju na svoje fotografije – kažu li Vam ikad – daj mi malo više izbijeli zube? Mislite li da je danas teško ljudima vidjeti se 'neobrađenima'?
Dogodilo se u nekoliko slučajeva, a i iznenadilo me, da su upravo muškarci tražili smanjenje struka, ublažavanje kože lica, izbjeljivanje očiju. No, unatoč premisi da fotografiram postojeće stanje (za koje, jasno, želim učiniti da bude naprosto kadar lijepog), ne čudi što će mnogi poželjeti bolji kut, slabiju sjenu ovdje i ondje, što će htjeti da uhvaćeni kadar oslika onu osobu koja će njima samima biti privlačna, a iz ovoga se ni sam ne isključujem, štoviše! U maniri "u postolara najgore cipele", ne podnosim stati ispred kamere jer sve što jesam nestaje, odnosno postaje grč i nelagoda i svijest da će svaka boljka zbog koje uostalom imamo razloga rasti u životu izići na fotografiji kao neki memento traume. No, jednako se tako ne bih mirio s fotošopiranom verzijom sebe, jer - ovo ja jesam. Nema drugog mene, nema nekog mene kojeg vrijeme nije obilježilo na ovaj i meni sada svojstven način, a tako i svakog i sve uokolo nas.

A ta realnost je nerijetko baš jedna prekrasna stvar, puna priča i zabilješki i zaustavljenog i nekog prostora za pitanja, bez odgovora. Zato je prekrasno dobiti pristanak fotografirati nekoga, jer osoba daje prostor intime, ranjivost kao kad se u sentišu nespretno zapleše pri čemu nije bitna ocjena žirija (jer žirija nema), već radost zbog te neke blizine, melodije i emocije. 
Naravno, ako osoba ne podnosti vidjeti sebe na kadru koji smo zajedno napravili, taj kadar brišemo i radimo onaj koji će joj dati odraz prijateljskog sebe pa taman zub bio nešto bjelji ili ona "glupa bora smijalica" nešto plića. Jer nije osoba ta akna, nego upravo taj smijeh čijeg je bora smijalica nespretni fenomen na koži.

Autentičnost se danas smatra ključnom za uspjeh na društvenim mrežama, ali ipak, trendovi se slijepo slijede i do viralnosti se pokušava doći kopiranjem uspješnih. Kako Vi uspijevate sačuvati svoju autentičnost i, općenito, gledate li na nju kao na vrijednost? Koliko je uopće danas bitno ostati izvoran i sebi vjeran?
Društvene su mreže, kao ponekad oči i uši, "loši svjedoci" :). Nerijetko pomislim da je priča s društvene mreže na koju je zalijepljena 'As It Was' Harryja Stylesa zapravo priča usamljene ili pažnju plijeneće osobe, ali ću, evo, i ja prvi baciti kamen jer na društvenoj mreži nije lako NE biti samo dio društvene mreže. Ali magija jest u tome, i pritom tako jednostavna, da se bude neka običnost; da se ne podsmjehujemo na neko ljudski-podrazumijevajuće, da ne zaboravljamo na igru i igrivost, na nespretnost, da ne nosimo prevelike kapute i neudobnu obuću, ako nam je to, zapravo, neudobno i žulja nas iako se u Berlinu ili na TikToku nosi. 
Autentičnost je u tome da se sami čujemo kad smo gladni (čokolade, smijeha, plakanja, tišine), da sami izaberemo našu boju koja može biti soo last year (pa što!), da se ne sramimo pjevati na cesti. Držim da upravo to neko bivanje sebe koje za sebe bira najbolje, a pritom drugome ne oduzima i ne ozljeđuje, znači biti autentičan. Kao i, vjerujem, svima i meni su svjetionici na tom putu prijatelji; oni su i vjetar u leđa, ponekad i oštra riječ ili zabilješka da sam otišao u svoju crvenu zonu i uho za trenutke kad sam gladan (čokolade, smijeha, plakanja, tišine), a imanje svog plemena je uvijet/tlo za osobni rast.
I zato je predivna stvar zreti, dati vremenu da oguli nepotrebno s nas i osvijetli nam te neke iskreće, male trenutke radosti u jednostavnosti. Zato je sjajno spoznati da su na tom putu pogreška i igra najbolji suputnici, a mi sve uronjeniji u taj osjećaj mira u sebi. 

Upoznali smo Vas prije svega kao DJ-a, ali kad vas danas idemo googlati, prvo izlaze članci o vašim fotografijama. Kako ste otkrili svoju strast prema fotografiranju?
Apsolutno, kao i nemalo toga na putu, iz čiste slučajnosti i igre. Doslovno. Jedino što sam u počecima htio (a što ostaje i dalje u nakani fotografiranja, koje jest zapravo igra) je oživjeti sretan trenurak. Vratiti boju (tog nekog) ljeta, prizvati miris (te neke) kože, čuti zaglušujući buku vala, meditativnost zelenoga, okus zemalja gdje su djeca okrnjena za  ona nama poznata obilja, ali koja su svemiri ljubavi i beskraji igre u bolnoj neimaštini. I onda biti fotograf nije pijedestal, nego poniznost.
 Onda nije bitan zlatni rez, već emocija koja dotiče i pomiče naše oči i uši da budu nešto otvoreniji, nešto manje loši svjedoci:). Fotografiju držim sretnom okolnošću koja me uronila u lijepo i koja me, shodno, stalno lijepim hrani. A pritom se igram i znam da ništa još ne znam!  

Sudjelovali ste kao fotograf u novoj Jana kampanji koja inspirira da Osjetimo svoje ja. Kakvo je to bilo iskustvo?
Iskustvo sudjelovanja na projektu Osjeti svoje ja bilo je poput nekakve igre; isprepletenost dragih lica, dinamike rada, smijeha, a toplini projekta obol je svakako dala redateljica, Katarina Bogdanović - Kukla,  čija je opuštenost u profesionalnosti osvježavajuća i itekako dobrodošla u kompleksnom projektu. No, reklamu zapravo čini i svaki od članova tehničkih ekipa, kojima se uvijek i iznova divim, napose njihovoj marljivosti, preciznosti i brzini kojom scenu pretvaraju u magiju, a kreativnom odjelu podastiru put za igru. Ovom prilikom svakom od sudionika reklame Osjeti svoje ja jedno iskreno - Hvala!

Koliko Vam je bitno da vlastite vrijednosti možete prenositi i u svakodnevnom poslu kroz fotografiju?
Vrijednosti koje fotografijom mogu ili pokušavam prenijeti su zapravo modus kojim pristupam prijatelju ili knjizi - bivanje otvorenim, radoznalim, dobrohotnim, nerijetko i naivnim. Ideja konačnog proizvoda u mene je zapravo zamagljena, jer puštam procesu da on diktira dinamiku, ali mi jest bitno da je osoba s kojom radim i kojoj ispostavljam materijal zadovoljna istim, odnosno da "e, to je to!" bude rečenica s kojom završavam posao:). No, opetovat ću se - fotografija je igra (transfera) kojom se približavam stvarima/osobi(klijentu)/događaju i svakom tom igrom uspijevam narasti za kadar više, biti bliže autentičnijem sebi.