S obzirom na izvore pitke vode koje ovo područje ima, ubraja se u 200 najvažnijih ekoregija na svijetu. Čak i ako ste laik poput mene, već letimični pogled na, npr., deltu Neretve, govori vam da je doista riječ o nečem posebnom. Područje se prostire na 12.000 hektara i melioracijom terena početnih je 12 rukavaca svedeno na četiri, a dotadašnji močvarni teren postao je bogato poljoprivredno područje.

To vam je itekako jasno kada vam uz brudet od jegulje, tamošnji speci- jalitet na koji se mještani s pravom ponose, posluže salatu od rajčice i krastavaca koji imaju potpuno drugi okus nego oni kupljeni u Zagrebu. Osim poljoprivrede, koja je glavna gospodarska grana, posebice uzgoj agruma, tu je raznoliki životinjski svijet, posebno ptice. U delti je zaštićen ornitološki rezervat s čak 310 vrsta ptica.

Pasionirana ornitologinja Davorka Kitonić iz prve nam je ruke pokazala sve to čudo prirode. Uz poštovanje važnosti životinjskog svijeta, par je neretvanskih mladih ljudi prepoznalo specifičnost terena i idealne vremenske uvjete te je u taj kraj doveo svjetski popularni kitesurfing. Sport je preatraktivan - surfate na dasci i upravljate zmajem, ali nije nimalo jednostavno.

Dok smo zadiv- ljeno gledali kako to rade veliki dečki Stanko Musa (koji je trenirao Ivicu Kostelića), Lovre Šuman i Petar Šunjić, iluzije o nama kao uspješnim surferima razbile su nam se kao i što nam je baby zmaj tresnuo u pijesak. Treba, dakako, puno vježbe. No ono što ovaj sport pruža, a to je vrhunski osjećaj i adrenalin, neprocjenjivo je i nije čudo da su puni gostiju iz svih krajeva Europe, a posebno su - primijetili smo - brojni Slovenci.

Povratak do Komina u čijoj se blizini kamp nalazi te jedna od najboljih večera u zadnje vrijeme. Domaćica Ivona potrudila se da nam večera prođe u fantastičnoj atmosferi, a klapa je samo pojačala ionako izvrstan dojam. Dok su u pozadini prolazile lađe, pripremajući se za tradicionalnu utrku lađa na Neretvi, strani su se kolege raspitivali o natpisu ispisanom duž cijele obale u Kominu. “To vam je Hajdukova himna”, odgovarali smo im pokušavajući prevesti riječi. Fascinirala nas je nevjerojatna odanost splitskom klubu koju možete vidjeti na svakom koraku. Nakon dva prekrasna dana došlo je vrijeme da se oprostimo od Neretve i obitelji Prović, koji su nam bili domaćini u Opuzenu. Čekala nas je prava pustolovina.

Već sam prelazak granice u BiH ono je na što smo u Hrvatskoj zaboravili. Službenici koji stoje na +40, uzimaju putovnice te svaku nose na provjeru u kućicu, pomalo su egzotični prizori. Uskoro se otvaraju potpuno drukčije kulise nego što smo zadnjih dana gledali u Neretvi. Područje je planinsko, putevi prilično nepristupačni. Vozimo se prema kampu Drina-Tara, gdje ćemo spavati dvije noći te otići na rafting i treking. Spremni smo na sve, i prašinu, i kukce, a i na prolijevanje znoja. Zato smo i došli.

Vožnja od granice do kampa traje dobra dva sata, a posljednji dio, od Tjentišta (mjesta na kojem se nalazi mlađim generacijama zaboravljen spomenik Bitki na Sutjesci) do kampa, uglavnom je makadam. Razmišljam o tome bih li se svojim autom uputila ovdje. Hm, dobro bi došao neki terenac, drago mi je da rade na proširenju ceste jer, iako je priroda zaista prekrasna, malo znači ako ljudi nemaju siguran način kako bi došli do destinacije.

Prvi pogled na kamp, prefina okrepa i raspakiranje u drvenoj kućici - našoj privatnoj drvenoj vili u kojoj se nalazi samo krevet. I dok se Zagreb pržio na 40 stupnjeva, mi smo spavali pokriveni poplunom i dekom, koliko se planinska temperatura spusti. Do startne točke raftinga dolazimo vožnjom 20-ak kilometara uzvodno, prelazimo granicu s Crnom Gorom i počinje avantura.

“Tara je sada mirna, bit će ovo lagana vožnja”, uvjerava nas naš iskusni skiper Tomo. I zaista, dva sata prošla su u trenu, malo smo se čisto zbog dinamike zavrtjeli, ali smo bili pošteno mokri. Rijeka je prilično hladna, a na dijelu na kojemu se spaja s Drinom i prehladna - tek nekoliko stupnjeva iznad nule! U pauzama zapovijedi koje nam Tomo daje priča nam kako je njegov otac posluživao Richarda Burtona kada je snimao partizanski blockbuster “Sutjeska”.

"Stalno su mu dovozili viski, a sa suprugom Elizabeth Taylor stalno se svađao", priča nam Tomo sada već urbane legende ex-yu scene. Za jači adrenalinski doživljaj Tare kaže kako moramo doći u svibnju, kada je vodostaj metar i pol viši. Kupanje u hladnoj rijeci i pod slapom prepuštano hrabrim Rusima, a mi se vraćamo u kamp.

Naš vozač, vodič i domaćin Drago Todorović, idući nas dan vodi na treking Sutjeskom. Iako sam u prilično dobroj formi, više od tri sata pješačenja po brdovitom terenu bila su malo naporna. Priroda je prekrasna, krajolici kao s razglednice, no za one u nešto slabijoj formi preporučila bih možda malo jednostavniju rutu. Drago ima 60-ak godina i divim mu se kada kaže da tjedno ovu rutu prođe minimalno četiri puta.

Na povratku stajemo u Tjentištu, spomenik nam je poznat s nekadašnjih dinara, no niti blizu ne blješti kao nekoć. Muzej u blizini zatvoren, kamen išaran grafitima. Vidimo potencijal u nekom nostalgičnom turizmu, no treba dobar marketing i ulaganje. I iznad svega područje je toliko lijepo pa doista treba promišljen napredak te iznimnu pažnju pri potencijalnoj daljnjoj izgradnji, posebice hidroelektrana za koje su koncesije već izdane.

Više slika pogledajte u galeriji...