• Objavljena je knjiga 'Suvremena hrvatska modna fotografija od 1990-ih do 2020-ih' autorice Petre Krpan
• Razgovarali smo s urednicom knjige na koju se dugo čekalo, Jadrankom Hlupić Dujmušić
• "Sigurna sam da će ova knjiga potaknuti neka nova znanstvena istraživanja u sferi mode i modne fotografije na našim prostorima", kaže urednica

Od kraja prošlog stoljeća, hrvatska modna fotografija je u uzletu - a taj razvoj prikazan je u tek objavljenoj knjizi 'Suvremena hrvatska modna fotografija od 1990-ih do 2020-ih' autorice Petre Krpan u izdanju ULUPUH-a. Knjiga prikazuje hrvatsku modnu fotografiju od 1990-ih godina 20. stoljeća do danas kroz razvoj modne industrije, obrtništva i modnih butika, kao i rad najznačajnijih hrvatskih modnih fotografa, a osim autoričina velikog rada i znanja, iza knjige stoji i predana pedantnost i kreativnost urednice knjige, Jadranke Hlupić Dujmušić. Ovo nije njezina prva suradnja s Petrom, već deset godina surađuju na različitim umjetničkim projektima, a Jadrankin profesionalni CV nevjerojatno bogat i tako raznovrstan, ali sve u njemu navedeno ima zajedničku srž - umjetnost. 

Jadranka, urednica knjige ste kojoj smo se jako razveselili. Kakvo je iskustvo raditi na tom projektu?
U počecima istraživačkog rada, bila je velika čast Petri i meni upoznati šezdesetak fotografa različitih generacija i umjetničkog izražaja. Osjetiti duh njihove kreativnosti, upoznati naglašen individualni pristup životu, voditi razgovore s mnogima od njih u njihovim atelierima i prostorima stvaranja, neprocijenjiv je doživljaj. Drugi dio rada na knjizi oslanja se na znanstveni, semiotički Petrin tekst i bilo je sjajno iskustvo kroz tako 'pitak' medij kao što je modna fotografija, istraživati i otkrivati utjecaje društvenih promjena, kulturni kontekst kraja 20. i početka 21.stoljeća, i slično. 

Zašto mislite da je ova knjiga važna?
Petrina knjiga važna je iz više razloga. Osim što će biti zanimljiva ljudima iz umjetničke branše, studentima i svima koji se bave modom, sigurna sam da će potaknuti neka nova znanstvena istraživanja u sferi mode i modne fotografije na našim prostorima jer daje dobru informativnu  podlogu za takve projekte. S druge strane, nadam se da će naša zajednica napokon prepoznati važnost modnih fotografa i dizajnera (koji svakako zaslužuju svoju knjigu), te kroz prikazane radove uvidjeti značenje društvenog, kulturnog i ekonomskog doprinosa tih branši koje su, kao i cijela umjetnost, kod nas prilično marginalizirane. 

Ovo nije Vaš i Petrin prvi zajednički pothvat, vas dvije iza sebe imate jako zanimljive projekte. Kako ste 'kliknule' i počele tako blisko surađivati?
Naša suradnja započela je prije desetak godina kada smo završile magisterij iz teorije mode. Otkrile smo da je pripadnost različitim generacijama naša prednost, da dijelimo sličnu estetiku i ljubav prema umjetnosti. Također, obje smo sklone suvremenoj umjetnosti i u radovima se često bavimo budučnošću mode. Umjetnički projekti u kojima sudjelujemo započinju zajedničkim 'nabacivanjem' ideja, a završavaju u točki kada obje, često gotovo istovremeno, zaključimo – to je to! Taj trenutak nam je najdraži i nadam se da će ih biti još puno.

Vaš stvaralački životopis je iznimno bogat, ali i raznovrstan – vi ste urednica, modna dizajnerica, radili ste na grafičkom oblikovanju knjiga, postavljali izložbe... U kojoj ulozi ste Vi bili najviše Vi?
Sva ta područja su prilično povezana, iako se na prvi pogled možda ne čini tako. Kako sam kroz različite poslove stalno u nekoj vrsti likovnosti, tako me veseli raditi u sličnim područjima umjetnosti, gdje često upoznajem interesantne i kreativne ljude. Iz tog razloga sve te poslove doživljavam kao izazove i nova iskustva koja me nadograđuju u profesionalnom smislu, ali i kao osobu.  

Dizajnirali ste za Sisciju i Bambolu. Kako je bilo raditi za te brendove u to vrijeme? I što Vam prvo padne na pamet kad se sjetite tih iskustava?
Pada mi na pamet čisti osjećaj sreće što imam priliku biti modna kreatorica, baviti se dizajnom u tekstilnoj industriji i sudjelovati u tako dinamičnom poslu gdje je svaka kolekcija novi izazov. Bambola je bila mali kolektiv (30-ak zaposlenih) i u kratko vrijeme je doživjela veliki poslovni uspjeh zahvaljujući vremenu (oko 1998 g.) u kom je ekonomija napredovala, još uvijek nije bilo puno velikih stranih brandova, vlasnici Bambole su imali osjećaj za estetiku, i bilo je pravo zadovoljstvo surađivati u takvom okružju.
U Sisciju sam došla u godinama recesije (2008 g.) i društvene promjene nisu išle na ruku velikim tekstilnim tvornicama. Velika firma s mnogo ljudi i izgubljenim sigurnim tržištem mogla je opstati samo restrukturiranjem i poslovanjem prilagođenim novom dobu, uz podršku odgovorne politike, što se na žalost nije desilo, ni sa Siscijom ni drugim tekstilnim tvornicama.

A kakve su fotografije i kampanje pratile te modne kolekcije?
Interesantno, ulagalo se dosta u modne kampanje jer takve tvornice poput Siscije, Varteksa, Jadran čarapa pa i „malog“ branda poput Bambole, odavno su naučile važnost marketinga. Ulagalo se u najnovije strane časopise koji su prikazivali nove tendencije, u kvalitetne tkanine, u odlične fotografe, odlaske na sajmove i sl. Nažalost, ništa nije pomoglo opstanku jer sve su to bili ipak samo 'kozmetički' potezi. 

2016. dizajnirali ste prvu haljinu u Hrvatskoj isprintanoj na 3d printer, a zatim i nakit – jeste li ponosni na to pionirsko iskustvo. I, je li isprintana haljina zadovoljila vaše kriterije?
Još 2014. dogovor s profesorima Gojkom Nikolićem i Darkom Gojanovićem, koji su, za razliku od mene, već duboko „zagazili“ u područje 3D printera, rezultirao je izradom prvih skica motiva za printanje a potom i uzoraka. Plesna predstava 2016. godine 'Paulina u prepunom svijetu' koreografkinje prof. Jasne Čižmek Tarbuk bila je sjajna prilika da se Petra i ja kao dizajnerice predstavimo s prvom haljinom isprintanom na 3D printeru. Haljinu su spuštali sa kazališne visine poput svemirskog broda, i iz tog razloga morala je imati žičanu konstrukciju. Osvijetljena jakim svijetlima u mraku kazališta, kao da je nagovještavala Novo doba.

Nakon toga je došao unikatni nakit također isprintan 3D tehnikom koji je bio prikazan na izložbi ULUPUH-a pod nazivom „Objekti za tijelo“. Istina je da smo Petra i ja ponosne na takve, kao što kažete, 'pionirske' poduhvate u modi, no, istovremeno je i velika šteta što se takvi i slični poduhvati baziraju samo na entuzijazmu nas pojedinaca. Mislim da bi hrvatsku modu, u proizvodnom smislu, trebalo okrenuti ka malim modnim studijima i tehnološkim istraživačkim laboratorjima ukoliko želimo biti u korak sa svijetom. 

S obzirom na Vaš dugogodišnji rad povezan s modom i sada rad na Petrinoj knjizi, kako biste ocijenili modnu fotografiju nekad, prije 30 godina, i sad?
Ogromna je razlika (ne kvalitativno), ali to je i očekivano s obzirom na promjene u društvu, novu modnu paradigmu, društvene mreže i tehnologiju koja je sve promijenila pa tako i modnu fotografiju. Jedan od primjera je rad modnog fotografa koji je najčešće nekada bio „one man show“ te se oslanjao na svoju domišljatost, dok danas modne kampanje, uglavnom, prati veliki broj ljudi, svatko zadužen za svoj dio posla. 

U svojoj karijeri dotaknuli ste se i teme koja je svakim danom sve važnija – zbrinjavanje tekstilog otpada. Gdje vidite rješenje?
Mogla bih dugo pričati o tome kako bi se tekstilna industrija mogla i trebala početi odnositi prema tom velikom svjetskom problemu. Postoje donešene smjernice, no za sada su poduhvati u tom smjeru nedostatni jer ipak je riječ o industriji koja donosi ogromnu dobit. Ključ je kao i uvijek na nama. Već od danas možemo utjecati na puno stvari, prvenstveno promijeniti potrošačke navike. Možemo prestati konzumirati tkz. 'brzu modu', okrenuti se malim, kvalitetnim dizajnerskim studijima, koji su doduše prilično skupi, no takva 'individualna' modna odjeća ne podlježe brzoj promjenjivosti i u konačnici se kroz dugi period nošenja isplati. Svu odjeću trebamo reciklirati kroz međusobne razmjene, koristiti sacond hand dućane, kreativci mogu pretvarati iznošenu odjeću u drugačiji (odjevni) predmet, ili možemo tkaninu pretvoriti u krpe za čišćenje i sl. Posebno je važno podupirati (svojom kupnjom kod njih) tekstilne tvrtke koje su okolišno odgovorne. Takvim svojim odlukama možemo prisiliti velike kompanije na promjenu poslovne politike bazirane isključivo na sve većoj dobiti. 

Nakon što završe sve obveze oko promocije knjige te Vi i Petra s punim pravom čestitate jedna drugoj, što planirate? Što sljedeće možemo očekivati od vas dvije?
Početkom iduće godine nas čekaju predavanja o modi na dobivenom EU projektu, sudjelovanje na Ženskom bijenalu u Trstu s radom „Transformacije tijela“, Petru predavanja na fakultetu, mene rad na nekim već naručenim slikama... Uglavnom, većina posla bit će, kao i do sada, u interakciji s našim kolegama umjetnicima i ljudima koji uživaju u umjetnosti, i to nas jako veseli.