Pošalji poruku! Nazovi! Lajkaj mi fotografiju! Upali chat? Može. Snimi audio zapis preko Whatsapp-a? Nema problema! Nazovi putem video poziva? Aleluja! Dvije muhe, jednim udarcem. Baš tako otprilike izgleda svaki moj dan. Ne, ovo nije oda mom društvenom životu koji se često ponesen obvezama svede na jednu veliku nulu, već je ovo oda čovjeku koji je izmislio video poziv i tako mi olakšao život. 

Ne samo da mi je Gospodin Video poziv olakšao život, već mi ga je i unaprijedio jer zahvaljujući njemu na dnevnoj bazi osjetim kaos Mumbaija, ludilo Tel Aviva ili pak stanje svijesti svog prijatelja dvije ulice dalje. Utorak je. Kiša pada do te iritantne mjere da samo gledam kroz prozor i razmišljam ustati ili odustati. Kako to i inače biva, nemam pojma što ću odjenuti i to uvijek završi s time da zgrabim ono prvo na vješalici. San da ću se probuditi ranije, trčati i popiti shake opet je pao u vodu. Kasnim sa sendvičem u ruci. 

Utorak, 7.studeni ; 08:30 

Jučer mi je moja predraga prijateljica poslala video s koncerta meni najdražeg izraelskog pjevača. Zvuči suludo, ali istina je! Tijekom našeg školovanja u Americi, ta pjesma je žarila i palila i čim je ona čuje zove me da pjevam s njom iako na hebrejskom jedva da znam reći kako se zovem! Naime, moja Gal je moderna mlada ženska, zadužena za marketing u jednoj maloj izraelskoj tehnološkoj kompaniji. U njezinom životu, glasovne poruke se šalju pod normalno, a video poziv je sinonim za dobro jutro! Zahvaljujući njoj, i meni je to postalo normalno. Zovem ju da prokomentiramo koncert. Kod nje je 9:30, a ona već radi punom parom. Znate kako to ide s Izraelcima, ti se prvi bude i zadnji idu na počinak. Čavrljamo kako je prošao vikend i zaključujemo da ćemo se čuti navečer kako bi sve detaljnije prepričale!

Utorak, 7. studeni ; 16:00

Vani već polako pada mrak, a nije još ni pet sati popodne. U Mumbaiju je 20:30. Moj prijatelj Ajinkya taman je završio sa svojim poslovnim obvezama i sprema se na piće u grad. Uhvatila sam ga taman dok je hodao prema automobilu. Inače, on je vlasnik nevladine organizacije čiji je cilj omogućiti školovanje djeci iz slumova, odnosno iz tzv. divljih naselja pokrajine Maharashtra. Naše nepisano pravilo je da se s vremena na vrijeme vidimo i čujemo te da se barem jednom godišnje nađemo u nekom gradu. Kako smo se čuli neki dan dok sam bila na putovanju u Rimu, obećala sam mu se javiti čim dođem u Zagreb. Kasnim, ali žena sam, to se podrazumijeva. Uglavnom, blagoslovljeni bili video pozivi koji nam olakšavaju život pa nemamo osjećaj da se nismo vidjeli nekoliko mjeseci. A blagoslovljeni bili i gigabajti u mojoj bonbon tarifi koja mi je omogućila enormno visok Internet paket. Budući da bonbon sada ima kombinaciju s jako jako velikim Internetom koja sadrži 20 GB, cijeli ovaj eksperiment s video pozivima je došao kao naručen. A ako ti je 20 GB ipak previše, bit će dovoljna i kombinacija s jako velikim internetom koja sadrži 6 GB prometa te hrpu minuta i poruka. 

Utorak, 7. studeni ; 18:00

Šest sati popodne, a imam osjećaj da je deset navečer. Glava mi pada. Zovem svog zabavnog prijatelja da me izvede do grada. On je taman završio s poslom i njemu, baš kao i meni treba jedno brzopotezno piće te nekoliko šala i pošalica za opuštanje moždanih vijuga. Smišljamo ratni plan. Gdje ćemo i kada. Dogovaramo sve u sekundi. On dolazi po mene za dvadeset minuta. Kod Larrya, inače velikog zaljubljenika u Internet i tehnologiju, jedno je sigurno – s njim imam dobitnu fotografiju za instagram jer kako on kadrira, to rijetko tko može nadmašiti. Plus, čak i kad se pogubim u moru tehnologije, njega imam na speed dialu. Taj čovjek sve zna. 

Bilo je tu još nekoliko poziva, no neki se nisu javili, a negdje sam čak i ja pametno zaboravila stisnuti snimku zaslona bez da me otkriju. 007 tko? Sudeći po viđenom, nikad tajnog agenta od mene. Eventualno bi mu mogla peglati košulje, a ni na tom polju nisam baš slavna.

via GIPHY

P.S. Ako zanemarite moj blijedi izgled tijekom cijelog dana, jedno je sigurno. Tehnologija nas spaja više nego ikada. Ne znam kako vi, ali ja se nikada nisam osjećala povezanije s cijelim svijetom. Plus, nikada mi nije bilo ništa lakše dogovoriti. Bez ove super opcije, tko zna kada bi vidjela i čula svoje drage prijatelje. 
I da! Ono najvažnije. Nadam se da se svi pokusni kunići uključeni u ovaj eksperiment neće naljutiti. Sreća pa dvoje njih na hrvatskom zna reći samo: Dobar dan! Ipak je ovo sve imalo viši cilj. 
Budimo realni, živimo u vremenu u kojem više telefoniramo nego što uživamo u seksu, a i kad krenemo ovo drugo – neka baci kamen onaj kojeg barem jedanput nije prekinuo zvuk mobitela!