Fotografija koja dočekuje posjetitelje izložbe “The Radical Eye”, postavljene u londonskome muzeju suvremene umjetnosti Tate Modernu, ona je Eltona Johna s nakrivljenim naočalama naslonjenog na vlastiti dlan - rad Irvinga Penna iz 1997. Lako je pomisliti kako je ono što vas očekuje u kolekciji fotografija ovoga slavnoga glazbenika jednako zaigrano kao taj potret, no “Radical Eye” itekako je ozbiljan i iznenađujući skup uradaka koji bi mogao služiti i kao vodič kroz razvoj fotografije od 1910. do 1950.

Iako kolekcija Sira Eltona Johna sadrži više od 8000 primjeraka, a u Tateu ih je prikazano tek nekoliko stotina, izbor je doista impresivan. Sam Tate fotografije je počeo sakupljati tek 2009. - jako kasno mislite li se domoći bilo čega vrijednog iz prošlosti, a budžet ih je dodatno ograničavao u ovome. Stoga ne čudi što su objeručke prihvatili ponudu za suradnju s Eltonom Johnom i njegovim partnerom Davidom Furnishem, koji su odlučili dio svojih fotografija prikazati javnosti. Od primjeraka koji se mogu vidjeti u antologijama fotografije, apstraktnih bauhaus uradaka i društvenih zabilješki iz 1930-ih, preko isceniranih fotografija, do potpuno slučajno zabilježenih trenutaka, studijskih portreta i ulične fotografije, ovo nije kolekcija osobe koja ne zna što radi.

Elton kaže kako nikad nije kupio nijedan komad umjetnosti kako bi zaradio - s vremenom se i sam educirao o umjetnosti koja ga je zanimala, a skupljati fotografije počeo je nakon odvikavanja o ovisnosti o alkoholu u kasnim ‘80-ima. “Skupljam zbog ljepote, ne vrijednosti. Doista se divim ovim stvarima”, izjavio je u intervjuu za Guardian. “Taman sam se otrijeznio i činilo mi se kao da prvi put gledam neke stvari. Vlasnik jedne galerije iz Los Angelesa pokazao mi je printeve Herba Rittsa, Horsta i Irvinga Penna i to je bilo to. Odjednom sam otkrio nešto što me okruživalo godinama i nikad nisam shvatio kao smjer umjetnosti, iako su me snimali nevjerojatni ljudi poput Penna i Richarda Avedona. Uletio sam u to i počeo kupovati na aukcijama i privatnim rasprodajama. To mi je postala najveća strast uz glazbu”, dodao je Elton.

Njegova kolekcija sad ima direktora, kustosa i konzervatore koji se za nju brinu. No ono za što Elton doista nema ukusa su okviri - veliki, kičasti, srebrni i zlatni, lako odvlače pozornost od onog što se u njima nalazi. No s vremenom se lako prepustiti čarima modernističke fotografije: od minijaturnog uratka podvodnog plivača Andrea Kertesza iz 1917. godine (koju Elton John smatra najvažnijim komadom koji posjeduje) do uratka Mana Raya koji prikazuje lice žene sa staklenim perlicama na obrazima imena “Glass Tears”, koja je kupljena za rekordan iznos 1993.

Kertesza je Elton John već prije posjedovao, no htio je originalnu snimku na kojoj se vide bilješke olovkom koje je fotograf nacrtao kako bi bolje kadrirao svoj uradak. Sama kvaliteta nekih od printeva doista oduzima dah: portret zvijezde nijemih filmova Glorije Swanson rad je Edwarda Steichena s nevjerojatnom igrom sjene i svjetla; tonalitet pogleda na dvorište iza berlinskog radiotornja Laszla Moholy-Nagyja očarava suptilnošću, dok fotografija pogleda na prazno stubište Wenera Mantza doista izaziva vrtoglavicu jednostavnošću kompozicije.   

Elton više od svega voli portrete - serijal Irvinga Penna iz 1948., na kojima se nalaze Duke Ellington, Noel Coward, Joe Louis i Salvador Dalí, snimljen je u kutu jedne prostorije kako bi subjektima dao priliku da se izraze. Dalí je agresivno raširio noge, Coward pozira kao da se suprotstavlja zidovima.

Nepoznati glumci igraju se s maskama, polugoli muškarci snimljeni su u prijeratnom gay klubu u Parizu. Siromasi iz Alabame optužujuće gledaju u objektiv Evansa, a Dorothea Lange snimala je djecu beskućnike koji možda nemaju nade, ali imaju ponosa. Man Ray snimao je slavne umjetnike: Deraina, Matissea, Yvesa Tanguya. Do prostorije posvećene portretima vode vas ovratnici košulja, Mondrianova lula u pepeljari, pješčane skulpture i redovi šalica za čaj Josefa Sudeka; neke stvari poput planinskog lanca Alberta Renger-Patzscha lako je previdjeti.

Plinske komore Imogen Cunningham iz 1927. vise do fotografske konstrukcije Jaromira Funkea, gdje umjetno osvijetljena mrtva priroda izgleda kao nedefinirani pejzaž, dok komore ostavljaju dojam krupnog plana stvarajući savršenu suprotnost. Upravo je pažljivo slaganje djela iz njegove kolekcije uspjelo istaknuti komade koje bi inače bilo lako zaobići, a nakon svega viđenog jedina misao koja prolazi posjetiteljima je želja da vide što još Elton John skriva u svom arhivu.