Ova godina iznimno je uspješna za ovog umjetnika u usponu: uvršten je u grupnu izložbu u Galeriji Marc Straus u New Yorku «Gray Would be a Color, If I Had a Heart», primljen je na prestižni rezidencijalni ekspedicijski program «The Arctic Circle» kako bi putovao s grupom znanstvenika i umjetnika po Arktičkom arhipelagu te je uvršten u međunarodnu kolekciju Hotela Adriatic u Rovinju.

Ne treba biti umjetnički stručnjak da bi primijetili da slike Zlatana Vehabovića prikazuju jedan osobiti skup motiva. Napuštene kuće, skloništa u šumi, djeca u igri, nasukani kitovi, sante leda, čamci izvučeni na kopno, šatori u divljini, ljudske figure bez lica... samo su neki od prizora koji se gotovo opsesivno pojavljuju u njegovom slikarstvu.

Umjesto da eksperimentiraju s problemima slikarskog medija, nekoliko se modernih umjetničkih pokreta i tendencija radije okrenulo potencijalima simboličkog prikazivanja. Tako su se, primjerice, i umjetnost fin de sièclea i nadrealizam oslonili na realističke prikazivačke metode, ali ne s namjerom da prikažu svakodnevni život onodobnog građanstva - par desetljeća prije, tog se zadatka bio prihvatio impresionizam - nego jednu stvarnost višeg reda, nešto što leži s druge strane od onoga što svaki dan vidimo.

U hrvatskoj umjetnosti, primjerice, takvo je slikarstvo Mirka Račkoga i Bele Čikoša Sesije. Kao i veliki broj drugih europskih slikara, oni su se na kraju pretprošlog stoljeća okrenuli kodificiranim značenjima antičke i judeo-kršćanske ikonografije da bi putem poznatih tema, motiva I simbola ukazali – nadali su se - na univerzalne vidove ljudskog života.

Za tumačenje Vehabovićevih slika, međutim, treba nam jedna drukčija ikonologija, jer ništa tu nije sigurno i kodificirano. Koliko god da se umjetnik trudio prenijeti značenja koje njegove slike nose – između ostalog i putem osobnog bloga - toliko je, čini mi se, veća neizvjesnost u doživljaju i razumijevanju tih slika. Štoviše, što je slika fokusiranija na jedan motiv – santa leda, prazan šator, itd. – promatrač mora biti mobilniji, fleksibilniji i takorekuć diskurzivniji. Tumačenje suvremenih slika, pa tako i Vehabovićevih slika kao dijela vizualne kulture, ne leži u otkrivanju nekog skrivenog značenja koje leži duboko ispod banalnih naslaga svakodnevice, nego u ukazivanju na mrežu povijesnih i kulturoloških silnica koje određuju našu potragu za značenjem. Ikonologija je, također, uvijek bila disciplina na kojem su se različiti mediji (umjetničke) komunikacije intenzivno prožimali (glazba, književnost, film, umjetnost, televizija itd.), pa u tumačenju Vehabovićevog slikarstva treba neprestano imati na umu i utjecaj koji rock-glazba, film ili Internet imaju kako na umjetnost, tako i na nas, publiku.

Na prvi pogled, čini se da Vehabovićeve slike prikazuju jedan idiosinkratični repertoar tema, motiva i simbola koje je teško razumjeti. Iako otežana, komunikacija je, međutim, uspostavljena: uvučeni smo u odgonetavanje prizora. Nešto privlači našu pažnju, iako ne možemo locirati izvor podražaja. Proces u kojem sudjelujemo zajedno s umjetnikom kreira, držim, jednu suvremenu ikonografiju čiji rizom leži na području zapadne - sada već globalne - popularne kulture. Sudionici smo formiranja jednog novog skupa stavova i vjerovanja o životu i svijetu, koji je tim neodređeniji i neuhvatljiviji, što je aktualniji. (Klaudio Štefančić)

Više slika pogledaj u galeriji....