• Bedrena kost, bide, Chanel No5, čokolada s radijem, pisaći stroj Remington, antibebi pilula, bicikl... Ove stvari naoko nemaju ništa zajedničko. Osim...
• Svaka od njih tema je jednog od poglavlja knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta", publicističkog hita Annabelle Hirsch koji je u Hrvatskoj objavila Fraktura
• Ovaj publicistički hit donosi drukčiju povijest žena, kroz predmete, detalje, anegdote koje su im nešto značile i napokon oblikovale njihov život u širem kontekstu. 10 dana zaredom donosimo po jedan odlomak iz knjige  "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta". Danas donosimo priču o prvom analitičkom stroju odnosno računalu čijem funkcioniranju su pridinijele žene. Prije njegova izuma same su bile "računala"

Što o ženama možemo shvatiti razmišljajući o stvarima koje su im nešto značili tijekom 30.000 godina duge povijesti? Od zarasle bedrene kosti koja je bila, smatraju antropolozi, prva naznaka da smo kao vrsta sposobni brinuti o sebi i drugima, do predmeta, događaja i stavova koji definiraju žene u svijetu danas: menstrualne čašice, prstena Kim Kardashian i pussy hata. "Ovi predmeti ne upućuju na veliku povijest koju prati zvuk fanfara, ili ne baš uvijek, već na detalje, anegdote, stvari koje su postale značajne tek svojom trajnošću i ustrajnošću" napisala je Annabelle Hirsch u uvodu knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta".

Riječ je o prvoj knjizi njemačke novinarke francuskog porijekla, a sad i spisateljice, Annabelle Hirsch i knjižnom hitu proizašlom iz njezina pera - što se ne događa često s naslovima iz domene publicistike. No tema je očito intrigantna, a kut promatranja (i objašnjavanja) ženskog roda drukčiji. Inovativan i koliko ozbiljan, potkrijepljen činjenicama i znanošću, toliko vuče i na zabavno štivo. Jer što drugo mogu biti priče koje nam o ženama mogu ispričati preša za palčeve, kapa opatice Hildegarde, bide, singerica, desna ruka George Sand, bikini ili značka za Dan žena? 

Hirsch je napravila poptuno subjektivan odabir predmeta. Kako u uvodnom dijelu knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta" objašnjava: "Ovi predmeti ne upućuju na veliku povijest koju prati zvuk fanfara, ili ne baš uvijek, već na detalje, anegdote, stvari koje su postale značajne tek svojom trajnošću i ustrajnošću. Neki od tih predmeta upućuju na širi kontekst, neki su igrali određenu ulogu u određeno vrijeme, neki govore više o nekom trendu, drugi pak o nekoj ženi za koju sam smatrala da je nezaobilazna".

Ponekad dirljive, ponekad duhovite, a ponekad potresne priče o predmetima od prapovijesti do danas pričaju o drukčijoj, dosad zanemarenoj povijesti žena, kroz stvari koje su oblikovale njihov svakodnevni život, slobodu, rad, tijelo i, napokon, identitet žene.

Annabelle Hirsch (1986.) njemačka je novinarka francuskih korijena. Studirala je povijest umjetnosti, teatrologiju i filozofiju u Münchenu i Parizu. Osim što radi kao slobodna novinarka, piše kratke priče i prevoditeljica je s francuskog. U Hrvatskoj je njezinu knjigu "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta" objavila izdavačka kuća Fraktura, a mi donosimo 10 odlomaka iz ovog publicističkog hita, deset dana zaredom. 

Analitički stroj

1834.

Kad bi neki muškarac krajem 19. ili početkom 20. stoljeća mladu ženu u Americi upitao čime se zapravo bavi u životu ili kako provodi vrijeme, rijetko, ali ipak ponekad, ona ne bi odgovorila: “Volim igrati badminton” ili “Jako dobro vezem”, nego: “Ja sam računalo.” Nije to mislila kao futurističku šalu, niti je predvidjela da će jednoga dana postojati romanse između računala i ljudi kao u filmu Ona, nego je to mislila sasvim ozbiljno. Bila je računalo. To je bio njezin posao.

Prva računala na svijetu bila su drugačija od predmeta metalnih nijansi koje ljudi danas drže pred sobom dok sjede u kafićima. Bila su mlada, iznimno pametna, izuzetno brza i posebno precizna. Nosila su suknje i uvijenu kosu. Ukratko: to su bile žene. I zvali su ih “računala”. Kad danas govorimo o povijesti računala, prva stvar koja nam padne na pamet jesu bubuljičavi dečki koji prtljaju po garažama u američkim predgrađima. Ako se vratimo malo dalje u prošlost i tražimo ženu, uvijek se spominje jedno ime: Ada Lovelace, koja je bila pionirka računalstva u prvoj polovini 19. stoljeća. Dok je njezin otac, već spomenuti pjesnik Lord Byron, u ljeto 1816. zbog erupcije vulkana zaglavio u svojoj vili na Ženevskom jezeru s prijateljima Percyjem i Mary Shelley, koja je upravo pisala svoj diljem svijeta čuveni roman Frankenstein, Annabelle, majka tada jednogodišnje Ade, poduzela je sve da njezina kći ne postane poput nepouzdanog bivšeg muža. Umjesto da je uči književnosti i umjetnosti, omiljenim disciplinama njezina oca, majka je djevoj- čicu usmjerila na matematiku, područje koje inače nije bilo svojstveno ženama. U dobi od dvanaest godina Ada je, navodno, već sanjala o izgradnji letećeg stroja, no umjesto toga upoznala je matematičara Charlesa Babbagea i posredno sudjelovala u razvoju njegovih računskih strojeva.

Njegov “analitički stroj”, čiji je prototip dijelom prikazan na slici, smatra se pretečom današnjih računala: mehanički računalni stroj opremljen računskim mehanizmom (vidi sliku), memorijom, elementom za unos i ispis podataka, kojim se upravljalo pomoću bušenih kartica, slično nedavno izumljenoj tehnici Jacquardova tkalačkog stana. Rezultati bi se ispisali na pisaču. Nažalost, ovaj stroj nikada nije završen. Bio bi veličine sobe, dug gotovo devetnaest metara, visok tri metra i pokretan parnim strojem, ali američka vlada, koja je Babbagea podr- žala tijekom rada na prvim uređajima, zbog dimenzija ovoga stroja više nije vjerovala u njega i njegove iz ondašnje perspektive potpuno lude izume, te mu je okrenula leđa. Sad se ponovno pojavljuje Ada Lovelace, koja je za svog prijatelja prevodila izvještaj o projektu “analitički stroj” s francuskog na engleski. Babbage ju je zamolio da ga dopuni svojim bilješkama jer je znao koliko je pametna, a dodala je i nekoliko vizionarskih komentara. U svojim je bilješkama predvidjela da bi ovaj stroj mogao više od pukog rješavanja računskih zadataka i obrade drugih podataka. Barem ako bi se ti podaci obradili na strojno razumljivom “jeziku”. Ili njezinim riječima: “Mogao bi se primijeniti na druge stvari osim na brojeve ako nađemo objekte čije se interakcije mogu prikazati apstraktnim operacijama, koji su prikladni za obradu pomoću uputa i mehanizama uređaja.” Tom je rečenicom Lovelace već 1840-ih formulirala temeljna načela programiranja, zbog čega se za nju kaže da je već tada predvidjela nastanak informatike i računala.

Ali prije nego što je došlo do toga, računala su bila ljudi. Uglavnom žene. Na Harvardu je, primjerice, profesor astronomije Pickering imao nekoliko živih računskih strojeva. Priča se da je Pickering, navodno, jednog dana u napadaju bijesa viknuo: “To bi čak i moja sluškinja napravila bolje!” Nakon toga je otpustio svoj muški tim i zaposlio spomenutu kućnu pomoćnicu Williaminu Fleming. A nakon nje još desetak mladih žena koje su danonoćno sjedile na najvišem katu zvjezdarnice fakulteta Harvard i analizirale snimke neba na staklenim pločicama. Zvali su ih “Harvard Computer” ili “Pickeringov harem”. Nekoliko desetljeća poslije, usred Drugog svjetskog rata, u Sjedinjenim Američkim Državama skupina od šest “računala”, dakle šest mladih žena, programirala je u strogoj tajnosti prvo univerzalno računalo na svijetu, Električni numerički integrator i kalkulator (ENIAC), kolos težak dvadeset sedam tona sa sedamnaest tisuća kabela, koji je mogao riješiti gotovo pet tisuća računskih zadataka u sekundi. Prošlo je mnogo godina prije nego što su priznali da žene na fotografijama nisu samo stajale pored računala da bi izgledalo ljepše, poput djevojaka iz reklama za hladnjake, već su pomogle da ovo računalno čudovište postane operativno. Računala i žene većini ljudi zvuči kao proturječje, unatoč činjenici da su još šezdesetih godina mnoge žene u IBM-u programirale na ogromnim računalima kao “viši sistemski analitičari”. Cosmopolitan je tada pisao da je to idealno zanimanje za žene, a programerka dr. Hopper, koja je dala intervju, ležerno je izjavila: “To je poput planiranja večere. (...) Programiranje zahtijeva strpljenje i osjećaj za detalje. Žene su kao stvorene za programiranje.” Nije potrebno razglabati o tome jesu li žene same po sebi bolje u planiranju večera i imaju li više strpljenja, pogotovo stoga što su upravo oni koji su mislili da je ženama mjesto u kuhinji ustanovili u nekom trenutku da su se preračunali. Danas je programiranje uglavnom muški posao, a informatika svijet muškaraca. Žene treba “ohrabrivati” da se usude baviti tim zanimanjem. Kao da se zaboravilo da su nekoć ne samo začetnica programiranja, Ada Lovelace, nego i mnoga prva “računala” bile žene.

Prevela: Ines Meštrović