• Proveo sam vikend na stjenovitom Kleku, na retreatu za muškarce, tzv. 'Muškom krugu', odnosno, 'Brotherwoodu'
• 'Muški krug je mjesto gdje povežemo muškarca s divljinom i učinimo ga zdravim i slobodnim', objašnjava osnivač i voditelj ovog projekta Anton Rudan, poznat široj javnosti kao 'lovac na bilje'
• Iskustvo je definitivno bilo neobično, nadasve originalno, ali i vrlo pozitivno i zapravo jako ugodno, pa ću pokušati podijeliti ga s tobom

„Je'l bi išao na Klek na dva dana na Muški krug? To je novi retreat samo za muškarce, vodi Anton Rudan, bilo bi super saznati o čemu se doista radi?“, pitala me urednica na tjednom redakcijskom kolegiju. Bez previše razmišljanja sam ispalio: „Naravno! Idem!“ 

Nedugo nakon toga sam ipak počeo promišljati: hmmm, muški krug, samo muškarci, brdo, dva dana, pobogu, da'l mi to treba, što ću tamo raditi? Naravno, krenuo sam surfati po netu tražeći sve što se može naći o Muškom krugu, pa sam naišao na snimke prethodnog „Kruga“ na Mrežnici, ali i brojne podijeljene komentare. Ali, nije me to pokolebalo ni najmanje, jer svi dobro znamo kakvih sve „sveznajućih Facebook komentatora“ ima, ali i koliko je nepotrebne negative i često suludih i totalno neutemeljenih nagađanja. 

Ali, opet, kopkalo me… I nisam bio jedini, jer nakon što sam svom privatnom „krugu“ ispričao kamo idem, pali su neki komentari poput: „Kakva to ekipa ide? Valjda nisu inceli? Da nisu neki ženomrsci? Jesi vidio, urla se?! Muškarci se grle?!“ Ali, rekoh njima, ali i sam sebi, idem otvorenog i pozitivnog stava i baš me interesira što je zapravo Muški krug i što se može iz njega spoznati i naučiti. 

Detaljne upute prije početka 'avanture'

Nazvao sam Antona Rudana, čovjeka koji već godinama radi s ljudima kroz zajednicu, festivale i transformacijske događaje. Organizirao je različite projekte koji su povezivali osobni razvoj, rad na sebi i iskustvo prirode. Instruktor je preživljavanja u prirodi i bavim se samoniklim biljem, iz čega je i proizašao njegov serijal 'Lovac na bilje' koji se emitirao na HRT-u.  

Nakon što sam dobio detaljne upute što ponijeti sobom i što nas sve očekuje, pitao sam Antona kako i kada je došlo do ideje za Muški krug?

„Ideja je došla iz osobne potrebe. Kroz godine rada primijetio sam da muškarci gotovo nigdje nemaju siguran prostor za iskren razgovor. Imamo kafiće, imamo sport, imamo posao – ali nemamo mjesto gdje možemo biti normalni, prirodni divlji i slobodni.. Uvijek neko natjecanje, podbadanje, ismijavanje, alkohol, prejedanje… Nema retreata za muškarce, a za žene ih ima stotine… Zašto ne bi muškarci radili na sebi i svojoj svijesti? 

Svjesne, sposobne žene trebaju muškarce koji im mogu parirati

Organiziram festivale svjesnosti, a 70% klijenata su žene. Shvatio sam da te kvalitetne, svjesne, sposobne žene trebaju muškarce koji im mogu parirati i biti pravi partneri. Muškarce prvenstveno treba probuditi iz sna jer spavaju, dok su žene već probuđene i svjesne. Prvi Muški krug organizirao sam u maloj grupi, gotovo spontano. Nisam imao velika očekivanja, ali reakcije su bile snažne. Muškarci su govorili stvari koje nikada prije nisu izrekli naglas. Osjetilo se olakšanje, ali i snaga. Tada sam shvatio da ovo nije samo ideja, nego stvarna potreba i da ću morati razviti neki kvalitetan program“, objasnio je Anton. 

Hmmm, sad sam još više bio zaintrigiran i odmah sam potvrdio prijavu na Muški krug na Kleku (inače košta 145 eura, uključeno je spavanje u planinarskom domu na Kleku, tri obroka i brojne radionice). 

Mjesto gdje se muškarac poveže s prirodom, učini zdravim i slobodnim

Ali, znatiželja mi nije dala mira pa sam upitao: „Koja je poanta Muškog kruga? Što je to zapravo?“ Anton odgovara: „Muški krug je mjesto gdje povežemo muškarca s divljinom i učinimo ga zdravim i slobodnim. Poenta je razviti emocionalnu zrelost i unutarnju stabilnost. Učiti slušati. Učiti govoriti istinu bez optuživanja. Učiti preuzeti odgovornost za vlastiti život. To je trening svjesnog muškarca. Većinu treninga radi šuma, planina, divljina. Ja sam tu samo mali posrednik i netko tko inspirira ljude da se pokrenu.“ 

Zanimljivo, zar ne? Jedva sam čekao…

Subota ujutro, početak Muškog kruga u Bjelskom podno Kleka

Nekih sat i nešto sitno minuta vožnje od Zagreba do Bjelskog i početne stanice prije uspona na Klek proletjelo mi je vrlo brzo. Još uvijek sam se pitao što me čeka, vrtjeli su mi se razni scenariji i ideje po glavi, a pomalo i strah, jer nakon godina sjedilačkog posla nisam baš u nekoj zavidnoj kondiciji za veranje po stjenovitim brdima. 

Anton je već bio na parkiralištu, a mi, „muškarci“, stigli smo na vrijeme te se svi međusobno upoznali (naravno, nisam na prvu upamtio ni jedno ime, ali svi su bili vrlo srdačni i jedva su, poput mene, čekali da avantura započne). 

Nakon što smo uzeli svu opremu - odjeću, obuću te zalihe za dva dana - krenuli smo se penjati na Klek. Vrlo brzo nakon starta skrenuli smo sa staze gdje je Anton demonstrirao „lovca na bilje“, tj. objasnio nam je sve o razlici između prefinog medvjeđeg luka i otrovnih đurđica. 

Dobili smo imena... Postao sam Tvrdoglava Pčela

Nakon što smo nabrali dovoljno medvjeđeg luka za današnji ručak, održali smo i prvu radionicu. Zapravo, odbacili smo svakodnevicu od sebe te dobili nova imena. Izvlačili smo svaki od sudionika (u krugu) po dva papirića. Na jednom je pisalo ime životinje, a na drugom osobina. Ispalo je da sam postao Tvrdoglava Pčela. A uz mene su bili, da nabrojim tek neke, Kritična Sova, Bahati Gavran, Zapaljeni Zec, Nestrpljiva Panda, Nasilni Kolibrić… „Dok se penjete, razmislite malo o svojoj životinji, možete li je pronaći u sebi. Također razmislite o osobnosti koju ste dobili. Razgovarajte o tome međusobno“, rekao nam je Anton, tj. Tvrdi Zec. 

I doista, dok se penjemo po strmoj stazi, razgovaramo o našim novim imenima, ali zapravo se upoznajemo (naravno, i po pravim imenima) te pričamo zašto smo zapravo ovdje… 

Povezivanje s muškošću i pravo bratstvo

Pitao sam za Antona zašto bi se netko prijavio na Muški krug. „Oni koji žele ponovo se povezati s muškošću u sebi, s divljinom, prirodom, planinom i sa zdravim društvom. Zato što većina muškaraca nema mjesto gdje može reći: 'Strah me je', 'Ne znam', 'Pogriješio sam', 'Želim biti bolji'. U krugu nema maski. Nema natjecanja. Postoji samo odgovornost i podrška. Muškarci nakon susreta često kažu da su prvi put osjetili pravo bratstvo – bez hijerarhije, bez dokazivanja. To je zapravo prirodna potreba koju su muškarci nekad imali ispunjenu, povjerljivo društvo iskusnih muškaraca koji su u prirodi, snaga koja dolazi kroz društvo je ono što muškarcima danas nedostaje“, rekao je Rudan.  

Od menadžera i obiteljskih ljudi do šumskog brata i šamana

Kad god sam došao do daha od (meni) napornog uspona, pitao sam dečke oko sebe zašto su tamo i pokušao sam saznati tko su i čime se bave. Saznao sam da su dio sudionika menadžeri te ekipa iz IT sektora, koji traže bijeg od stresne svakodnevice. Drugi su pak „sasvim obični obiteljski ljudi“ koji su ovdje došli maknuti se od ustaljene rutine te možda čak i razriješiti neke nedoumice oko vlastitih ili obiteljskih problema. Treći, poput simpatičnog bradatog „šumskog brata“ su već pobjegli od urbanog svijeta i žive koliko god je moguće u skladu s prirodom, daleko od grada i gužve.

Bilo je tu i onih koji su imali prilično ozbiljnih životnih problema te su nakon psihoterapije odlučili provoditi više vremena u prirodi, a bio je tamo i „brat“ koji je volio dobro (i pretjerano) se provoditi u mladosti a potom se okrenuo šamanizmu i istraživao (uživo) kako žive amazonska plemena kako bi našao svoj smisao i, zapravo, izvukao živu glavu. A nekolicina, poput mene, došli su iz znatiželje, ili zato jer znaju za Antona preko društvenih mreža…

Dakle, raznolikija ekipa ne može biti, ali ono što me jako (ugodno) iznenadilo – svi su nevjerojatno otvoreni, ljubazni, pozitivni, spremni pomoći (hvala svima od „braće“ koji čitaju i usporili su tempo uspona pazeći na mene kako ne bih previše zaostao zbog svoje loše kondicije). 

Urlanje na proplanku 

Moram spomenuti tzv. „urlanje“, koje se zapravo najviše spominjalo i vezalo uz Muški krug zbog objave na društvenim mrežama. I moram odmah reći da nisam vidio, a niti iskusio ama baš ništa sporno. „To nije vježba agresije, to je vježba otpuštanja stresa“, najavio je Anton. Koljena opuštena, obje noge čvrsto uzemljene, leđa ravna, glava naprijed te dvije varijante „vikanja“: jedna je s rukom na ustima, a druga bez. Obje su jednako učinkovite za izbacivanje stresa, važno je vikati iz trbuha, da ne kažem iz pete, ispustiti urlik bez ikakvog srama, kočnice… Prvi puta malo čudno, ali kada je krenulo, vikao sam iz petnih žila i izbacio iz sebe sav umor, brige i sve što sam do tada mislio… Nije me uopće bilo briga što vjerojatno drugi planinari misle da smo svi skupa ludi. 

Pitao sam Antona koje i kakve se sve vježbe rade u Muškom krugu. „Rade se razne vježbe koje pomažu povezivanju tijela, uma i emocije. Vježbe za otpuštanje emocija poput brzog hodanja, primalni krik gdje vičemo na glas, hodanje zatvorenih očiju gdje predajemo kontrolu, vježbe svjesnog disanja i razne tjelovježbe od šumskog fitnesa do joge. Kupamo se u hladnim vodama, planinarimo, plivamo, imamo fitnes instruktore i vježbamo svoj um da postane fin, svjež i zabavan."

Mjesto gdje je dozvoljeno pogriješiti, biti slab, nesretan

"Humor ne izostaje i nismo neki kruto organizirani ufurani krug koji misli da sve zna i da je posjeo pamet cijelog svijeta. Muški krug je mjesto gdje je dozvoljeno pogriješiti, biti slab, nemoćan ili nesretan. Sve se to može i da promijeniti. Učimo osnove preživljavanja u prirodi, izgradnju skloništa ili korištenje pećine, orijentaciju, hodanje noću, kuhanje hrane, branje samoniklog bilja, paljenje vatre tamo gdje se smije. Postoje i vježbe ranjivosti, gdje se govori ono što se inače skriva – sram, strah, osjećaj nedostatnosti. Na kraju uvijek definiramo konkretne korake koje muškarac nosi u svoj svakodnevni život. Cilj nije samo razgovor, nego integracija“, odgovara. 

Nakon napornog uspona, zajedničko kuhanje i zanimljiva večer

Nakon još nekoliko vježbi (od kojih je jedna bila hodanje bosi po snijegu), oko 15 h popodne stižemo do planinarskog doma na Kleku, na nekih 1000 metara nadmorske visine. Meni je već to bila pobjeda, jer duže vrijeme nisam planinario pa mi je osvajanje Kleka bilo nekako katarzično, a podiglo mi je raspoloženje na maksimum. Do samog vrha, još nekih stotinjak metara po stjenčugi, priznajem, nisam išao, ali dosta nas je odustalo zbog snijega i sklizavice te prilično opasnih uvjeta, pa svaka čast dečkima koji su se ipak popeli do samog vrha (na vlastitu odgovornost). 

Nakon što smo se smjestili u spavaonicu, kreće kuhanje ručka: Anton preuzima glavnu kuhaču, a pomažu još neki dobrovoljci jednako spretni u kuhinji. Kuha se grah, burgeri s medvjeđim lukom, peku se domaće lepinje, a ekipa koja je čekala smjestila se oko tople peći te kratila vrijeme uz belu, šah, razgovor (neki su čak ubili oko u spavaonici na katu)…  

Nakon zajedničke večere izlazi se van po mrklom mraku, pleše se i pjeva, Anton pušta mističnu glazbu na zvučnik, priča se o strahovima te svatko uzima grančicu ili drvce koje simbolizira taj strah – kasnije se ta grančica baca u peć kako bismo „spalili“ tu bojazan. Potom nam Rudan kuha 100-postotni prirodni kakao koji je donio iz Perua, a tamo slovi kao „obredni kakao“. Miris je božanstven, a o okusu bi se dalo raspravljati… Razgovaramo gotovo do ponoći, daleko otvorenije i „prijateljskije“ nego prije uspona na brdo, a potom idemo spavati, vidno umorni, ali bez negativnih misli… 

Gledamo se u oči pa zagrlimo

Buđenje je oko 8 sati u nedjelju, kava, a potom jutarnja tjelovježba po hladnom vremenu koja razbuđuje sva čula. Nakon obilnog doručka spremamo stvari te krećemo spuštati se sa Kleka. Usput radimo nekoliko vježbi, a najimpresivnije su mi bile vježbe disanja (pranayama) te vježba muške intimnosti. Za potonju je svatko dobio svog para, a potom se gledamo u oči duže vrijeme te zatim grlimo. Anton objašnjava: „Ne treba se bojati zagrljaja, zašto bismo se sramili muškog dodira?!“. Potom smo ležali u travi, odmarali se i opuštali. 

Nakon spuštanja i dolaska do automobila negdje oko 14 ili 15 sati, pao je dogovor da se još ide – po želji – na jezero Sabljaci. Tamo su se, kako su mi kasnije pričali jer nisam išao, neki dečki i okupali, premda je voda samo 11 stupnjeva! Svi smo se prije toga srdačno pozdravili (da, neki i izgrlili!), neki izmijenili brojeve telefona, a vjerojatno će se dio ekipe opet vidjeti na sljedećem Muškom krugu… 

Zaključak: svatko će u nekom dijelu naći ono što mu nedostaje, želi, treba 

Nakon što su mi se slegli dojmovi (i upala mišića), mogu podijeliti svoj doživljaj i mišljenje o Muškom krugu. Naime, koliko god možda nekome na prvi pogled zvučao čudno ili neobično, Muški krug je zapravo sasvim dobra, fora i definitivno individualna priča – a za mene osobno jako pozitivna i motivirajuća. Svatko tko dođe i sudjeluje, naći će u nekom dijelu ono što traži ili će krenuti dobrim putem da pronađe ono što mu nedostaje, treba, želi… Svatko je došao s nekim ciljem, s nekom primisli, s nečim što želi, a zajedničko iskustvo i, da se slobodno (dobronamjerno) izrazim, „čudnovato i ekstremno iskustvo“, nešto je što ekspresno poveže ljude koji su se vidjeli prvi puta u životu. 

Osobno nisam znao što me očekuje, niti sam išta veliko očekivao, ali pronašao sam, ako ništa drugo, motivaciju da nakon ove „avanture“ nastavim sa planinarenjem koje sam zanemario, a koje zapravo jako volim. Shvatio sam koliko mi zapravo nedostaje boravak u prirodi, u divljini, bez brige i bez stresa svakodnevice, ali i koliko sam loše kondicije zbog, pa, zapravo čiste vlastite lijenosti. I da, zašto ne, možda opet odem na sljedeći Muški krug, koji će se održati u Rovinju 25. i 26. travnja (više informacija možeš naći na društvenim mrežama)…