Reći ću ti tajnu. Tajnu koju većina mojih prijatelja ne odobrava. Tajnu zbog koje me ljudi strijeljaju pogledom. Tajnu koja se protivi svim pravilima moderne televizije. Da, mrzim Igru prijestolja. Ne, Jon Snow mi nije napet. I ako još jednom čujem pošalicu na "winter is coming", ubit ću se.

Posljednjih nekoliko godina, čini mi se da se sve vrti oko ove proklete serije. Ok, na početku su svi bili s njom zaluđeni, ali već znamo kako to ide s TV serijama - zavoliš je, razviješ opsesiju njome, drži te jednu do dvije sezone i onda odustaješ jer skužiš da su je producenti razvukli do svemira i nazad samo zbog love. Pa ti se zgadi. Sad imam filing da nam se vlada raspada jer se nisu mogli složiti "je li Jon Snow živ ili nije". 

Kao velikoj obožavateljici serija, praktički mi je šokantno da JA ne pratim ovako popularnu seriju. S obzirom na to da sam True Detectivea odgledala u jednom danu (doslovno!), da mi do dan danas ništa nije nadmašilo Breaking Bad, da mi je serija Handmaid's Tail promijenila pogled na život i da citiram Narcose na dnevnoj razini - stvarno se osjećam kao da puno toga propuštam. Ali kad ti kažem da sam probala. Stvarno sam probala...

Ok, istina je da nikad nisam bila preveliki fan fantazije. Nisam se nikad uživjela u Harryja Pottera. Jedini put kad sam zaspala u kinu, bilo je na trećem nastavku Gospodara Prstenova, a Hobita bih gledala jedino da mi život ovisi o tome (nije izazov!). Ali s druge strane, volim dramu, volim dobru scenografiju, ma čak ću i zmajeve preživjet... 

Sjećam se kad sam prvi put, u prolazu na televiziji, vidjela scenu GoT-a. Usred užasno dramatičnog razgovora, u kadar ulazi dečko od cca 13 godina, klekne ispred mame, a ona mu uvalja cicu u usta da ga nahrani. Sa 40 upitnika iznad glave, ispitujem frendicu u čemu je kvaka? Da bi mi ukratko ispričala scenarij i još jedno trideset gnjusnih scena tipa deda siluje kćer, kćer siluje brata, brat siluje njenu kćer i oni imaju dijete. Karikiram, ali čak mislim da i nisam puno fulala. Čekaj, čekaj, stani. Vama je ovo fora? Ha?! Cijeli scenarij se temelji na silovanju, incestu, ubijanju i perverzijama za kakve se pitam "kome ovo padne na pamet?". 

Moj drugi susret sa serijom je bio još gori. Ujedno i zadnji. Ikada. Ok, do sad sam skužila da je u ovoj seriji skroz normalno da se brat i sestra seksaju. I kao da scena u kojoj brat siluje sestru ne bi bila dovoljno šokantna sama po sebi; brat siluje sestru pored tijela njihovog mrtvog djeteta. Učinilo mi se kao da je to jedan svijet u kojem je incest postao gotovo romantičan, a silovanje nešto što zaboraviš u roku tri minute. 

Ne osuđujem nikoga tko gleda GoT. Dapače, najbolja frendica i dečko su mi se bondali oko te serije. Zapravo sam ja ta koju osuđuju, ja sam iznimka jer "ne gledaš GoT?!". Jesam ja stvarno čudna zato što ne mogu uživati u gledanju serije kojoj je jedini cilj uništavanje, ubojstvo, degradacija i zlostavljanje? Ne razumijem kako sati i sati gledanja brutalne dominacije i okrutnosti koja vrišti iz GoT-a može ikoga učiniti boljim, sretnijim? Je l' jedino meni malo zabrinjavajuće da je pola svijeta opsjednuto serijom u kojoj se incest dogodi u svakoj epizodi, silovanje više nije ni neobično, a pedofilija je dio scenarija? 

Kužim ljude koji se ne mogu uživjeti u DOBRE serije poput House of Cards i The Wire, shvaćam i ako nikad nisi dao/la priliku Homelandu. I stvarno razumijem ako ti Prijatelji nisu serija svih serija ikada. Ali zar je samo meni gluma u Igri prijestolja očajna? I zar samo ja mislim da je scenarij loš? I koliko će od 1-10 biti smiješno kad budem Majka zmajeva za Halloween...?