Posljednjih dana, u domaćem medijskom prostoru događa se nešto neobično: pojava prve reklame koja žensko tijelo ne tretira kao objekt savršenstva niti žensku intimu pokušava zamaskirati u nešto “društveno prihvatljivo” radosnim ženama koje plešu u bijelim hlačama dok se mjesečnica prikazuje tek simboličnom plavom tekućinom. Ova kampanja branda Libresse nimalo slučajno i s punim pravom odlučuje progovoriti o ženskom tijelu u svoj raskoši ljepote i boli ženske intime, bez cenzure.
Kao ohrabrenje ženama da i one podijele svoje priče te o svojem tijelu počnu govoriti otvoreno, svoju je intimu podijelila i Jelena Veljača.

U iskrenom i odvažnom tekstu, Jelena naglašava važnost toga da se pomaknu granice komunikacije o ženskom tijelu. “Sva bolna i traumatična iskustva koja nas je društvo naučilo skrivati da muškarcima ne bi bilo nelagodno”, piše Jelena, “formativne su stvari za karakter žene”. Istraživanja koja su potaknula brend Libresse na nastanak ove kampanje otkrivaju da 21 % žena osjeća kako društvo želi da šute o tim problemima, dok njih 44 % priznaje da zbog šutnje i nerazumijevanja ima emocionalnih problema. Baš zato, pozivamo čitateljice da pod hashtagom #pričeiznutra na društvenim mrežama ili na Libresseovoj stranici podijele svoje priče kako bi pomogle u rušenju tabua i pomogle izgraditi zajednicu u kojoj žensko tijelo nije predmet srama, već snage.

Možda najneočekivaniji od svih tabua kojima se ova kampanja bavi onaj je o medicinski potpomognutoj oplodnji. Kao dokaz, gotovo je nemoguće pronaći članak u kojem, na primjer, domaće poznate mame otvoreno govore o tom procesu ili ga barem spominju. Kao da se bi taj podatak srušio sliku “savršene žene” ili “savršenog para”, kao da umjetna oplodnja proglašava ženu “manjkavom” i tog se procesa čak i u 2020. godini treba sramiti.
Jedan od postupaka medicinski potpomognute oplodnje, izvantjelesna oplodnja, u Hrvatskoj se provodi od 1983., a postupak je kod nas stigao samo 5 godina nakon prvog uspjeha u svijetu. Godišnje se u Hrvatskoj provede oko 6 i pol tisuća postupaka, a zahvaljujući medicinski potpomognutoj oplodnji rodi se 1.100 do 1.200 djece godišnje. 
Procesu začeća pomoću neke od metoda medicinski potpomognute oplodnje gotovo uvijek prethodi realizacija da je nemoguće začeti spontanim, prirodnim putem. Bez obzira na uzrok, ta je realizacija za većinu vrlo bolna i zastrašujuća, a postupak koji može potrajati iz ciklusa u ciklus, mjesecima bez rezultata iscrpljujuć je, neizvjestan i dovodi do frustracija, stresa, osjećaja ljutnje na vlastito tijelo i tuge. Neke žene osjećaju kao da ih se optužuje zbog nemogućnosti začeća prirodnim putem, a druge zbog svih netočnih i okrutnih vjerovanja smatraju da su bezvrijedne jer nisu u stanju izvršiti svoju biološku namjenu. Sve to može dovesti do psihičke izolacije. 

Michele Obama o vlastitoj je borbi s pokušajima začeća izjavila: „Utopljeni u vlastitoj boli, osjećamo se kao da smo na neki način oštećeni. Stoga je iznimno važno razgovarati. Najgore što mi žene možemo učiniti drugim ženama jest ne dijeliti istinu o našem tijelu i načinu na koji ono funkcionira, odnosno ne funkcionira.“

Ako si prošla ili prolaziš kroz postupak medicinski potpomognute oplodnje i želiš podijeliti svoja iskustva, razmišljanja i osjećaje, učini to koristeći #pričeiznutra na društvenim mrežama. Da bi ova kampanja zaista srušila tabue, žene trebaju znati da je svijet sigurno mjesto za razgovor o umjetnoj oplodnji i svemu što ona donosi, a to počinje prvim korakom svake od nas