Godina je 1967. i Mike McInnerney dobio je zadatak dizajnirati plakat za “14 Hour Techicolor Dream”, događanje čije su glavne zvijezde Pink Floyd, Yoko Ono i Pete Townshend. Koncert održan u jednom od najimpresivnijih londonskih prostora, palači Alexandra, bio je cjelonoćni event koji je slavio slobodu govora i skupljao potporu za International Times, prvu alternativnu europsku dnevnu novinu. International Times nekoliko dana prije posjetila je policija zbog optužbe da su prekršili zakon o ćudoređu - iz njihove male redakcije u podrumu knjižare Indica u Londonu zaplijenili su plakate, knjige i časopise. Rock zvijezde same su se javljale kako bi sudjelovale na ovom eventu i pokazale solidarnost, što je McInnerneyu, koji je tad bio urednik International Timesa, zadalo glavobolje.
“Lista se neprestano punila i morao sam mijenjati plakat sto puta”, prisjetio se dizajner, koji je uz Alana Aldridgea i Martina Sharpa jedan od dizajnera revolucije koji su plakatima, pločama i knjigama tog vremena dali prepoznatljiv izgled. Upravo njihov rad iz tog perioda dio je izložbe u muzeju Victoria&Albert “You Say You Want a Revolution? Records and Rebels 1966-1970”, koja pokazuje koliko se svijet promijenio u samo pet godina. Dok su Bob Dylan, Velvet Underground i Rolling Stonesi promijenili glazbu koju su slušale mase novim aranžmanima i instrumentima, kasne šezdesete najavile su i zlatno doba dizajna, u kojem su grafičari i umjetnici stvarali psihodelične postere, murale i grafike za alternativne medije, klubove i događanja. Plakati su bili jednostavni, pomalo naivni.
“Bili su zalijepljeni svugdje po Londonu i nisu bili skupljački predmet niti ih je itko kupovao. To nije bila poanta”, prisjetio se dizajner Nigel Waymouth iz studija Hapshash. “To je nekako prirodno došlo, klinci su ih toliko voljeli da su ih pokušavali skinuti sa zidova i zalijepiti u svoje sobe”. Ova generacija dizajnera itekako je poznavala povijest umjetnosti - estetika kontrakulture 1960-ih, s balonastim slovima, op art grafikama, čudnim marginama i igranjem kolažem, svoju inspiraciju je crpila iz radova art noveau umjetnika poput Aubrey Beardsley i Alphonsea Mucha, kao i apstraktnih slikara Bridget Riley i Josepha Albersa. “Sve je bilo iznimno dekorativno”, objašnjava zamjenica kustosice Victoria Broackes. “Sam V&A je 1966. imao izložbu Aubrey Beardsley, kao i Alphosea Muche 1963., i obje su imale velik utjecaj na psihodelični pokret. Beardsley je bila ikona kontrakulture i često su je direktno kopirali. Sretni smo što možemo vratiti dio duha tog doba u muzej”, dodala je. Nigel Waymouth i Micheal English iz Hapshasha tada su radili zajedno tek 18 mjeseci, no danas su njihovi plakati za klubove i koncerte, tiskani u duginim bojama, postali želja brojnih kolekcionara. Nigel uspoređuje njihovu suradnju s jazz koncertima - svi su zajedno radili na projektima i svatko je dodavao nešto svoje. Razvili su tehniku koja je spajala dvije ili tri boje sa srebrnom, zlatnom ili neonskom nijansom jer su one odlično izgledale pod UV svjetlima.
Tradicija engleskih plakata na ulicama u to vrijeme bila je puna riječi, pa je Hapshash odlučio koristiti što manje slova, gotovo nečitkih, i postići što snažniji vizualni dojam. “Ljudi koje je zanimalo o čemu se radi sami su se potrudili pronaći informacije umjesto da ih direktno šamaramo”, objasnio je Nigel. Jedna od najpoznatijih slika iz ovog vremena je plakat za Mister Tambourine Mana, rad Martina Sharpa, koji je krajem ‘60-ih živio s Ericom Claptonom. “Šezdesete su bile nevjerojatno šarene u usporedbi s ratnim godinama. London je bio crn grad, oštećen od rata, i tragovi nesreće su se vidjeli na svim zgradama”, prisjetio se. “Svi smo se igrali tekućim formama i mekanim oblicima kao reakcija na oštrinu i kockastost modernizma. Većina nas koketirala je s opijatima, pušila i uzimala psihodelične droge, što nas je činilo još većim fanovima opuštenih formi”, objasnio je Nigel.
Kontrakultura tog vremena bila je lokalna, iz kućne radinosti i poduzetna - prava alternativa mainstreamu. “Imali smo radnički pristup izradi hrane i odjeće, nove ukuse i stavove. Tada su krenula pitanja spolne opredijeljenosti, veliki festivali, popularnost joge i meditacije”, prisjetio se dizajner. Njihov rad postao je toliko relevantan da je sam počeo oblikovati mainstream kulturu te dospio na televizijske ekrane i na naslovnice najprodavanijih dnevnih tiskovina. “Toliko toga nam se dogodilo iz puke slučajnosti - nismo imali ugovore ni planove”, tvrdi Nigel. No iskrenost njihova radikalnoga grafičkog dizajna ostavila je dojam na generacije nakon njih: acid house, ljeto ljubavi, pa čak i estetika bendova devedesetih poput Blura i Oasisa inspirirani su upravo ovim periodom. “Daleko od toga da je ovo nostalgična izložba - poanta je istražiti što kontrakultura donosi danas, u vremenu velikih političkih previranja”, zaključila je Broakes. Možete je pogledati do 26. veljače 2017.