Da se slikarstvo i glazba mogu uspješno nadopunjavati pokazuju nam radovi Mirne Sišul, koje nam ovom prilikom predstavlja okupljene pod nazivom Glazba je… Kao najčešći motiv svojih slika Mirna odabire pupoljke, cvijeće ili drveće raznih oblika i boja, koje zatim slaže u kompozicije koje nadopunjava stihovima njoj najdražih pjesama. Često zaluta i poneka ptičica, kišobran ili telefon. Najčešće tehnike kojima se koristi jesu akril na platnu ili lesonitu, a često poseže i za drugim materijalima, dok natpise dopisuje kredama u boji, ugljenom ili olovkom. Nerijetko se služi i unaprijed kolažiranim printevima, poput slova ili isječaka novina. Raspon boja i tonova seže od nježnijih, pastelnih tonova zelene, ružičaste, žute, pa sve do intenzivnih tonova plave, crvene, zelene.

Mirnine kompozicije mogu nas podsjetiti na notne zapise, što s jedne strane proizlazi iz naziva samog ciklusa, a s druge iz ispisnih glazbenih stihova. Svaki motiv koji naslika, svojom bojom ili oblikom označava pojedinu notu ili glazbeni znak. Upravo je na taj način Vasilij Kandinski objasnio povezanost doživljaja glazbe i slikarstva, ističući pritom prednost apstraktnog slikarstva. Iako Mirnine kompozicije ne možemo nazvati apstraktnima u punom smislu tog termina, svejedno im možemo pripisati kvalitete lirske apstrakcije. Dojam koje te kompozicije ostavljaju jesu harmonija i konsonanca svakog pojedinog znaka, kao i cjeline. Mirnine glazbene slike pulsiraju nostalgičnim prizvukom koji nas vraća u neke sretne dane, dajući pritom boju svakom pojedinom zvuku i stihu, te obrnuto. Oni se u našim mislima spajaju u sinesteziju osjetilnih doživljaja, kreirajući melodije različitih boja i boje različitih tonaliteta. Od slike do slike, Mirna vodi promatrača kroz svoju vizualnu glazbu koju ćete zasigurno poželjeti poslušati/pogledati iznova i iznova.