I početak je bio takav. Nakon što sam još kao mala djevojčica svojim roditeljima razbijala uši, svirajući bubnjeve na starim loncima i pjevajući u drvenu kuhaču, odlučili su me upisati u Glazbenu školu Pavla Markovca, instrument gitara. S dotičnom se nisam slagala od samog početka. Prvo,  željela sam klavir, a gitara je bila sve samo ne instrument po kojem prsti lagano klize. Družile smo se tako gitara i ja četiri pune godine i bilo je tu svega: plača, smijeha, žuljeva, valcera, ljestvica, nastupa,  a onda smo se sporazumno rastale.  Gitaru sam potpuno prepustila tati, a ja sam se priključila zboru Zvjezdice. Ako ništa drugo, za pjevanje u zboru ne trebam dodatnu opremu.

Tu počinje moja priča o pjevanju. Nakon deset godina Zvjezdica i glazbenog  odrastanja počela sam se okretati drugoj vrsti glazbe i pjevanju pratećih vokala, što se inače u žargonu glazbenika kaže – bila sam „bekuša“. Prvi bend u kojem sam tako reći ispekla zanat bio je bend Flyer. Pjevala sam i sa mnogim drugim izvođačima i promatrala taj svijet sa sigurne backovske distance. Uvijek su me privlačila svjetla pozornice, ali kao da i nisam imala neku želju otisnuti se u solo vode.  Paralelno s pjevanjem krenulo je i moje studiranje. U tom razdoblju moje svađe s glazbom bile su najčešće. Vodila se tu bitka i s roditeljima, slaganjem prioriteta, obaveza, želja i mogućnosti. No, moja odluka uvijek je bila jasna: glazbu neću napustiti.

Upisala sam i satove solo pjevanja kod prof. Mirele Brnetić te krenula s nastavom i treninzima. Znala sam da bez rada na sebi ne mogu očekivati rezultate. Kako su godine prolazile tako sam i ja sve više napredovala i nekako bila sigurnija. Napokon sam i odlučila - pjevat ću!  Ali s kim? I naravno uslijedile su nove bitke i svađe... Kako sastaviti bend?  Gdje ćemo svirati?  Što ako se nikome ne svidi? Vrijedi li ta ideja toliko nepoznanica?! U osnovi je zapravo iz mene progovarao strah!

Kako je nastao bend Bang Bang?

Borila sam se s mislima i napokon shvatila! Pjevam jer me to čini sretnom i jer tako mogu reći što osjećam! Sve ostalo, manje je bitno. Zahvaljujući Hrvoju Prskalu, tekstopiscu i našem producentu i mom bendu snimila sam prvu pjesmu: ˝Negdje na cesti˝. Naravno, ime benda nismo imali do samog kraja. U početku smo svi razmišljali, ali na kraju zadaća je pripala meni. Smišljala sam, tražila, čak i guglala i na kraju rekla: BANG BANG.

Pjesma Nancy Sinatre opisivala je sve ono što pjesma mora imati: priču, emociju i atmosferu, a  k tome pripada  razdoblju koje je definitivno moja glazbena inspiracija. Krenula su i radijska emitiranja. Prvi put čuti svoj glas kao lead vokala bilo je silno zbunjujuće i čudno. I dan danas jest... Vjerojatno je to nešto na što se pjevači s vremenom naviknu. A možda zato što posve drugačije sami sebe slušamo. Uslijedio je i drugi singl  ˝Bez obzira na sve˝ a potom i treći  ˝Vozi me˝. Sa svakim snimanjem i sa svakom probom postajala sam sretnija.

A onda su nam predložili i prvi veliki nastup u zagrebačkom klubu. Koliko sam se tome radovala toliko sam i strahovala. Kad sam pjevala backove nikad nisam imala tremu, ali ovo je nešto posve drugačije, a time i moja očekivanja prema samoj sebi bila su veća. Željela sam dati sve od sebe i pružiti publici najbolje.

Publika osjeti ako niste tu...

Nekoliko minuta prije samog izlaska na pozornicu  hodala sam kao Baltazar. Svi su me u čudu gledali jer me nikad nisu vidjeli tako nemirnu. I onda smo zasvirali - pogledala sam ljude oko sebe, prijatelje u prvim redovima i osjetila se najsretnijom na svijetu.

Čudna je to komunikacija koja se stvori između pjevača i publike. Publika osjeti ako niste tu, ako ne pjevate iz srca, iz duše. Bio je to dan koji ću svakako dugo pamtiti.

Iza tog nastupa uslijedili su i drugi, sve bolji i bolji. Sada, nakon četvrtog singla ˝Nešto me pogodilo˝ jedva čekam novu svirku. Naši koncerti moji su najbolji izlasci.