Ivan Rako radi, putuje i voli sve što vole mladi, a na njegovoj pustolovnoj karti na red su došli Peru i Bolivija. Slijedeći tragove drevnih Inka, prvo odredište mu je Grad kraljeva, odnosno Lima. Glavni grad Perua sa susjednim lučkim gradom Callaom tvori metropolitansku cjelinu u kojoj živi više od devet milijuna stanovnika.

- Prvi put u svom dugogodišnjem backpackerskom stažu naišao sam na tako srdačnoga gazdu hostela Francisa Chauveza da ga moram spomenuti. Bili smo smješteni u buržujskoj četvrti Mirafloresu, a našli smo ga preko Hostelworlda. Prvu večer nas je počastio brdom cerveze i pisca (žestokog pića sličnog našoj rakiji) te nas je odveo na anticuchose, ražnjiće od kravljeg srca, marinirane u posebnom umaku. Obično se poslužuju s kuhanim krumpirom ili kuhanim kukuruzom i jedu se samo navečer. Iako je riječ o uličnom štandu, potrebna je rezervacija (smijeh) - priča Ivan.

Nakon nekoliko dana došlo je vrijeme za pravu pustolovinu - otkrivanje glavnoga grada carstva Inka. U Cucsco se zaputio s prijateljima avionom. Karte su prilično jeftine, a 30-satna vožnja autobusom naporna, dodaje, pa su se lako odlučili. Od preostalih građevina iz doba Inka značajniji su ostaci Hrama sunca i Hrama sunčevih djevica koji se nalaze u današnjoj crkvi Santo Domingo. - Tu smo se morali zadržati dva, tri dana da se aklimatiziramo na visinu. A iduća etapa bila nam je Machu Picchu - zaboravljeni grad Inka. No do njega smo odlučili dužim i napornijim putem (smijeh). Jedini preostali put je put starih Inka, tzv. Inca Trail, impresivna mreža cesti koje su omogućavale brzu komunikaciju između glavnih lokacija unutar kraljevstva Inka. Uvjetno rečeno cesti jer su to ponegdje kozje stazice uz rub litice, a ponegdje prilično strme stube kroz Ande - ističe.

Ranojutarnji trek počeli su autobusom do 82. km pruge, do Piscacucha gdje počinje njihovo četverodnevno pješačenje do Machu Picchua. Pomiješani s Amerikanacima, Englezima i Ircima, prate ih dva vodiča David i Percy, dva Indijanca, 20-ak chaskija (nosača) i dva kuhara. 
- Prvi dan uspona je najlakši. Na putu prolazimo pokraj ruševina Llactapata, što znači ‘gornji grad’ na jeziku quechua (drugi službeni jezik u Peruu). Spavamo u malom selu zvanom Wayllabamba, koji je zadnje mjesto na treku gdje ljudi žive te se pripremamo za drugi dan uspona koji je najteži i najduži - govori.

S 3100 m/nm penjemo se na 4215m/nm. Teškom mukom dolazimo do vrha prijevoja jer na toj visini je prilično teško uspinjati se. Taj prijevoj je imao posebnu težinu jer nakon njega nema odustajanja od treka. Na tom dijelu staze bili smo izloženi elementima Anda, jakom suncu i vjetru, nastavlja Ivan kojem je treći dan treka bio najljepši.

“Fantastičan pogled, suncem obasjan, ispred nas se ukazala kruna arhitektonskoga savršenstva civilizacije Inka, iz mora bogate kulturno-povijesne ostavštine ove drevne civilizacije i ponad vrhunaca Anda, Machu Picchu, zaboravljeni grad Inka”, govori Ivan kad je shvatio koliko se cijeli trud isplatio. Nakon razgledavanja spuštaju se u Aguas Calientes, odakle se uskotračnom prugom vraćaju u Cusco i njihovu zadnju noć u Peruu. Dalje turističkim autobusom obilaze Andahuaylillas, poznatiju kao andsku Sikstinskau kapelu zbog prekrasnih freski, monumentalni hram Raqchi, cestom kroz Altiplano, drugu najvišu svjetsku visoravan poslije tibetske, sve do jezera Titicace.


- Nalazi se na 3821 m nadmorske visine i najviše je jezero na svijetu na kojem je moguća komercijalna plovidba. Na samoj je granici Perua i Bolivije. Više od 25 rijeka utječe u jezero u kojem je i 41 otok, od kojih su neki gusto naseljeni. Titicaca vodu dobiva od kiša i topljenja ledenjaka na planinama (tzv. sijerama) iznad Altiplana. Ovi otoci postali su jedna od glavnih turističkih atrakcija Perua na kojima stanovnici imaju gotovo sve: životinje, školu, kuhinje, nogometno igralište - objašnjava Ivan. 

Napokon dolaze u Boliviju nakon što prelaze granicu u Desaguaderou koji izgleda poput prave tržnice. Iako nema provjere dokumenata, svi koji prelaze obvezni su javiti se u Imigracijski ured.
- Dolazimo u La Paz, najviši glavni grad na svijetu. Uvjetno rečeno glavni jer on je samo sjedište bolivijske vlade, a ekonomsko središte je Sucre. Više od 50% stanovništva čine Indijanci. Leži u dolini rijeke Rio de la Paz, na visini od 3658 m. S mjestom Coroico La Paz je povezan najopasnijom cestom na svijetu, tzv. cestom smrti. Sagradili su je 1930. zatvorenici iz obližnjeg zatvora. Visinska razlika početka i kraja ceste gotovo je 4000 m, a duga je više od 60 km. Ali mi smo se ipak odlučili na avanturu: spustiti se biciklima niz tu cestu (smijeh) - priča Ivan.

Nakon nekoliko tjedana provedenih na visini od više od 3000 m, odlučili su otići u džunglu ranojutarnjim avionom u Rurrenabaque, malo mjesto na rijeci Beni.


- Slijećemo na travnatu pistu, odmah sam se osjećao kao jedan od likova iz stripa ‘Mister No’, mog najdražeg stripa iz djetinjstva koji i sad čitam. Mali avion, travnata pista, mali aerodrom i džungla oko nas (O.K., džungla je malo dalje, Rurre se nalazi u savani (pampi), ali osjećaj je isti). Samo su nedostajali neki zlikovci koje je trebalo riješiti (smijeh) - dodaje.

Ništa ne bi bilo moguće bez vodiča

Iz Rurrea počinju sve ture za posjet Nacionalnom parku Madidi, jednom od posljednjih netaknutih divljina u cijeloj Južnoj Americi, nastavlja. Odlučili su posjetiti Chalalan, malu ekozajednicu koju su osnovali Indijanci iz sela San Jose de Uchupiamonas, u suradnji s Yossijem Ghinsbergom, poznatim židovskim istraživačem Amazonije. Jedini je pristup toj zajednici, objašnjava Ivan, plovidbom rijekama Beni i Tuichi pa hodanjem nekoliko kilometara u džunglu. Naravno, ništa ne bi bilo moguće bez vodiča. Rodrigo, jedan od Indijanaca Uchupiamonas koji je odrastao u džungli, pokazao im je sve čari, od gnijezda tarantula, raznih žaba do divljih svinja, majmuna i kajmana.


- Nakon nekoliko dana provedenih u Madidiju zaputili smo se prema Limi, odakle smo letjeli kući. Malim avionom smo se vratili u La Paz gdje smo uhvatili bus za Limu te odlučili svratiti u Huacachinu. Ovo nevjerojatno mjesto sagrađeno je usred pustinje, a postalo je popularno zbog sandsurfera koji se spuštaju s golemih dina. Tu smo se konačno uspjeli malo odmoriti i doći k sebi - govori Ivan i dodaje kako se pri povratku odmah bacio na učenje španjolskog jezika i maštanje o novoj destinaciji jer, ističe, teško se riješiti ove napasti zvane putovanje.