• Bedrena kost, bide, Chanel No5, čokolada s radijem, pisaći stroj Remington, antibebi pilula, bicikl... Ove stvari naoko nemaju ništa zajedničko. Osim...
• Svaka od njih tema je jednog od poglavlja knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta", publicističkog hita Annabelle Hirsch koji je u Hrvatskoj objavila Fraktura
• Ovaj publicistički hit donosi drukčiju povijest žena, kroz predmete, detalje, anegdote koje su im nešto značile i napokon oblikovale njihov život u širem kontekstu. 10 dana zaredom donosimo po jedan odlomak iz knjige  "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta". U današnjem nastavku to je porculanska figurica Dobra majka iz 18. stoljeća koja je donijela (novi) uvid u to što se smatralo dobrom majkom...

Što o ženama možemo shvatiti razmišljajući o stvarima koje su im nešto značili tijekom 30.000 godina duge povijesti? Od zarasle bedrene kosti koja je bila, smatraju antropolozi, prva naznaka da smo kao vrsta sposobni brinuti o sebi i drugima, do predmeta, događaja i stavova koji definiraju žene u svijetu danas: menstrualne čašice, prstena Kim Kardashian i pussy hata. "Ovi predmeti ne upućuju na veliku povijest koju prati zvuk fanfara, ili ne baš uvijek, već na detalje, anegdote, stvari koje su postale značajne tek svojom trajnošću i ustrajnošću" napisala je Annabelle Hirsch u uvodu knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta".

Riječ je o prvoj knjizi njemačke novinarke francuskog porijekla, a sad i spisateljice, Annabelle Hirsch i knjižnom hitu proizašlom iz njezina pera - što se ne događa često s naslovima iz domene publicistike. No tema je očito intrigantna, a kut promatranja (i objašnjavanja) ženskog roda drukčiji. Inovativan i koliko ozbiljan, potkrijepljen činjenicama i znanošću, toliko vuče i na zabavno štivo. Jer što drugo mogu biti priče koje nam o ženama mogu ispričati preša za palčeve, kapa opatice Hildegarde, bide, singerica, desna ruka George Sand, bikini ili značka za Dan žena? 

Hirsch je napravila poptuno subjektivan odabir predmeta. Kako u uvodnom dijelu knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta" objašnjava: "Ovi predmeti ne upućuju na veliku povijest koju prati zvuk fanfara, ili ne baš uvijek, već na detalje, anegdote, stvari koje su postale značajne tek svojom trajnošću i ustrajnošću. Neki od tih predmeta upućuju na širi kontekst, neki su igrali određenu ulogu u određeno vrijeme, neki govore više o nekom trendu, drugi pak o nekoj ženi za koju sam smatrala da je nezaobilazna".

Ponekad dirljive, ponekad duhovite, a ponekad potresne priče o predmetima od prapovijesti do danas pričaju o drukčijoj, dosad zanemarenoj povijesti žena, kroz stvari koje su oblikovale njihov svakodnevni život, slobodu, rad, tijelo i, napokon, identitet žene.

Annabelle Hirsch (1986.) njemačka je novinarka francuskih korijena. Studirala je povijest umjetnosti, teatrologiju i filozofiju u Münchenu i Parizu. Osim što radi kao slobodna novinarka, piše kratke priče i prevoditeljica je s francuskog. U Hrvatskoj je njezinu knjigu "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta" objavila izdavačka kuća Fraktura, a mi donosimo 10 odlomaka iz ovog publicističkog hita, deset dana zaredom. 

Porculanska figurica Dobra majka

oko 1760.

U romanu Mary McCarthy The Group postoji scena koja mi se zauvijek usjekla u pamćenje. Priča prati skupnu mladih žena koje su prijateljice i koje su se nakon završetka sveučilišnog studija u Sjedinjenim Američkim Državama tridesetih godina 20. stoljeća odlučile baciti u život i nastoje naći svoj put. Neke od njih skršit će realnost, druge će jednostavno krenuti drugim smjerom, a neke će uspjeti ostvariti svoje snove. No da se vratimo na nezaboravnu scenu: Priss Hartshorn, jedna od osam prijateljica i politička aktivistica, upravo je rodila, a njezin muž, po struci liječnik, utuvio si je u glavu da će na njezinu primjeru i svojem djetetu dokazati blagodati dojenja. Potpuno mu je svejedno što u ono doba postoje izvrsni mliječni preparati, a mlada žena ima poteškoće s dojenjem. Nameće joj svoj stav jer smatra da je to najbolje za dijete, za ženu i njegovu vlastitu predodžbu o majčinstvu.

Pitanje treba li dojiti dijete ili ne, a ako da, koliko dugo, pojavi se uvijek iznova i pokrene debatu. Mode i stavovi o tom pitanju mijenjaju se svakih nekoliko desetljeća, ali da o tome svatko ima neko mišljenje, uključujući ljude koji nemaju ni grudi ni mliječne žlijezde, a možda čak ni djecu, to se ne mijenja već stoljećima. Ako žena ne doji jer to ne želi ili ne može, osobe sa strane nerijetko si dopuštaju sudove koji nisu nimalo blagi, već često oštri i krajnje negativni. Glavni argument uglavnom je priroda. Oduvijek su postojali pobornici dojki iz kojih kapa mlijeko, već su se u antičko doba mnogi izjasnili tomu u prilog, ali predodžba o tomu što je dobra majka u tako agresivnoj i samosvjesnoj inačici kakvu možemo doživjeti još i danas pojavila se prvi put tek u 18. stoljeću. Do tada odnos prema djetetu nije bio nužno povezan s tolikim emocijama, kao ni prema mužu. Ljudi su imali obitelj, ali nisu svoj emocionalni život nepotrebno opterećivali njome. Stoga je bilo potpuno nezamislivo da donekle situirana žena sama doji svoje dijete. Nekoliko dana nakon porođaja bebu bi poslali na selo k dojilji, a tko je imao puno novca, uzeo bi dojilju koja je stanovala s obitelji, nota bene, ali tek nakon što su je prethodno pregledali kao konja (pomalo kao u Sluškinjinoj priči). A za to je postojao valjan razlog: s jedne strane, većina žena nije imala vremena da pola dana provede hraneći bebu, jer u to doba još nije postojalo koncept kućanica. S druge strane, nisu se htjele naviknuti na dijete jer je stopa mortaliteta novorođene djece još uvijek bila jako visoka. Stoga je bavljenje djetetom tek nakon što prebrodi kritične mjesece ili čak godine bilo mehanizam samozaštite. Osim toga, muškarci nisu pridavali toliku važnost dojenju, jednostavno zato što im žena koja doji nije bila na raspolaganju za seks (seksualni odnosi sa ženom koja doji dugo su bili tabu).

Kao što danas neke žene prodaju ili posuđuju svoj trbuh i svoju maternicu, u ono je doba posao dojilje bio dobro plaćen i društveno priznat posao. Posao dojilje za mlade je žene možda bio jedna od najunosnijih djelatnosti, no onda je skupina muškaraca odlučila lansirati novi mit i njime opet vršiti pritisak na žene: mit o majčinskoj ljubavi. Povezanost s majkom, a time na neki način i sa svijetom, dakle počinje golom majčinom dojkom, tako su tvrdili u ono doba s puno elana. Stoga se ova grupa figurica Gottlieba Lücka iz manufakture porculana u Nürnbergu ne zove zalud Dobra majka. Žena sjedi okružena dječicom koja pjevaju ili spavaju na njezinim grudima ili vise na njoj kao da je drvo za penjanje koje ih usput hrani. No njoj to nimalo ne smeta, ona je oličenje strpljenja i samopožrtvovnosti. Ova grupa figurica, koja postoji u raznim inačicama i vjerojatno se mogla naći u domovima viših slojeva, predstavlja ideal sedamdesetih godina 18. stoljeća te je osim dekorativne funkcije možda služila i kao opomena. Kao da je sa stolića za posluživanje dobacivala domaćici: “Vidi! Ovako izgleda dobra majka! Njezino je tijelo stalno na raspolaganju djeci. Počinjemo učiti kad poč- nemo živjeti, a prva je učiteljica ona žena koja nas hrani držeći nas na svojim njedrima”, pisao je Jean-Jacques Rousseau, koji je odrastao bez majke. Poput svoga prijatelja i kolege Denisa Diderota i Rousseau (koji je u ono doba bio najčitaniji i najcjenjeniji teoretičar pedagogije svoga doba) smatrao je da je nemoguće da se žena usprotivi svojoj “prirodi” i “samo tako” odbaci djecu. U čuvenom romanu Émile ili o odgoju s predbacivanjem piše: “Znaju li te blage majke, koje su se otarasile svoje djece i veselo bacile na gradske užitke, kako se odnose prema njihovu djetešcu u pelenama ondje na selu?”

Kao što smo rekli: u 18. stoljeću otkrivena je “biološka” priroda žene i bili su voljni pozivati se na nju kod svake teorije ma kako uvrnuta ona bila. Stalno ukazujući na navodnu “prirodu” žene kao majke, inače pametna i nimalo mizogina gospoda u ono su doba stvorila predodžbu o “dobroj” majci naspram “loše” majke, koja na mnogim mjestima vrijedi još i danas. S jedne strane imamo ženu koja se potpuno srodila sa svojom navodno “prirodnom” ulogom instance koja hrani djecu, brine se o njima i odgaja ih. A s druge strane žene koje i dalje misle “samo” na sebe ili, u najmanju ruku, i na druge stvari osim svoje bebe. Ono što je bilo perfidno kod te ideje “prirodne majčinske ljubavi”, jest da su žene time pribili na križ i nametnuli im novi mit, ali ih istovremeno pustili da žive u uvjerenju da je to dobro za njih, to jest da se na taj način revalorizira njihova uloga u obitelji. Majka više nije, kao što je mislio Aristotel, samo “posuda” u kojoj nastaje dijete, ili inkubator, već “po prirodi stvari” ima blizak odnos s djetetom, dakle nešto poput utjecaja. Jer odgoj ipak počinje s prvom kapljicom mlijeka, rekao je Rousseau i tako majku koja doji pretvorio u odgojnu instancu. S druge je strane pak rekao: “Žena je tu da služi muškarcu.” Britanska feministica Mary Wollstonecraft, koja nikada nije dojila svoju kćer Mary Shelly jer je umrla pri porođaju (što njezinu kćer nije spriječilo da napiše Frankensteina, svjetski poznati klasik gotičkih romana), tu je Rousseauovu rečenicu, premda ga je inače cijenila, jednom trezveno i pametno prokomentirala uzvikom: “Kakva bedastoća!”