Moja bečka bajka: Bal u carskoj palači Hofburg iskustvo je koje ću pamtiti cijelog života
- Prošlog sam petka imala čast prisustvovati Kaffeesiederballu, jednom od najekstravagantnijih tradicionalnih bečkih balova koji se u režiji tvrtke Julius Meinl održao u carskoj palači Hofburg 65. godinu zaredom
- Kako strogi kodeks odijevanja, kao i sami balovi, potječe još iz 1814. godine, po prvi puta u životu našla sam se u problemu i bez ideje što odjenuti i obuti
- Koliko god mi je u konačnici moj odabir muke zadao, apsolutno je vrijedilo jer sam se uistinu osjećala poput princeze i stekla iskustvo koje mi se u sjećanje urezalo do kraja života
Vjerujem da nema te žene koja, barem jednom, kao djevojčica, nije poželjela biti princeza na barem jedan dan. Upravo mi je Disneyjeva Pepeljuga prva pala na pamet kada mi je stigla pozivnica za Kaffeesiederball, jedan od najekstravagantnijih tradicionalnih bečkih balova koji se u režiji tvrtke Julius Meinl prošlog petka održao u carskoj palači Hofburg 65. godinu zaredom. Zapravo, da budem iskrena, moja prva pomisao je bila kako ću napokon imati priliku odjenuti svoj Ermenegildo Zegna frak na događaju kakvom takav komad i priliči, no nakon što sam par dana nakon pozivnice primila plan puta u paketu s vrlo detaljnim dress codeom, postalo mi je jasno da će frak još neko vrijeme pričekati na svojih pet minuta i da će mi ovo putovanje biti jedinstvena prilika da, poput Pepeljuge, doživim nešto o čemu sam još jučer mogla samo sanjati.
Daleko od toga da frak nije bio dio dress codea, samo je on, skupa sa smokinzima, obaveznim leptir mašnama (nikako kravatama), bijelim košuljama i crnim hlačama te ulaštenim svečanim crnim cipelama bio rezerviran za gospodu. U fraku bih se kao žena mogla pojaviti eventualno kao što je to učinila jedna od pjevačica koje su svojim nastupom uveličale ceremoniju otvaranja bala, no za uzvanice i posjetiteljice vriijedila su neka potpuno druga, ali ništa manje stroga pravila.
Strogi kodeks odijevanja koji kao i sami balovi potječe još iz 1814. godine za dame nalaže da je primjereno da na balu budu odjevene u balske haljine ili pak večernje haljine do poda. Dužinom do poda smatra se ona ispod koje se tek naziru vrhovi cipela. Kratke koktel haljine nisu prihvatljive, kao ni bijele haljine koje su rezervirane za debitantice koje plešući kotiljon sudjeluju u ceremoniji otvaranja. Poželjne su duge rukavice, prihvatljive samo malene torbice, a uz spomenute se toalete nose cipele s niskom do srednjom petom. Naznačeno je čak i to da su kožni potplati poželjniji od gumenih jer znatno olakšavaju izvođenje brzih okretaja koji su sastavni dio bečkog valcera, no nije neuobičajeno da žene dolaze naoružane rezervnim parom cipela kako bi barem malo poštedile stopala.
Da sam u velikom problemu jer prvi puta u životu nemam ideje ni što odjenuti ni što obuti, shvatila sam desetak dana prije puta tijekom kojih je svaka minuta mog slobodnog vremena bila utrošena na brainstormanje, prikupljanje ideja, hodočašćenje po svim mogućim trgovinama i buticima koji su mi pali na pamet te beskonačno skrolanje po webshopovima. Od mnogih predivnih haljina koje sam pronašla na internetu sam odustala jer nisam bila voljna riskirati hoće li mi stići na vrijeme i hoće li mi uopće pristajati, niti jednu haljinu iz vlastite garderobe nisam smatrala dovoljno svečanom pa je tako nakon duge potrage odluka pala na predivnu tirkiznu plisiranu vintage haljinu koju sam pronašla u jednom second hand shopu.
Ravno dva dana kasnije shvatila sam da ni ta haljina nema onaj wow faktor koji sam priželjkivala te sam odustala od nje i shvatila da je moja prijateljica od prvog trena imala zapravo sasvim prihvatljivu ideju - da odjenem svoju vjenčanicu. Moja velika sreća je bila što nije bijele boje, što još uvijek stanem u nju i što je školski primjer balske haljine budući da je satkana od više od 30 metara tila, tafta i muslina. Budući da je moja omiljena torbica jednako bajkovita kao što je bila i sama haljina, to su bile već dvije bitne stavke riješene, a što znači da su mi bile preostale samo cipele i rukavice. Predivne pompadour krem cipele s elegantnim zlatnim lančićem koji se kopča oko gležnja uspjela sam pronaći u dućanu Lei Lou Aleksandre Dojčinović, a bijele satenske rukavice kod gospodina Miroslava Kladića, poznatog zagrebačkog rukavičara koji, na moje veliko oduševljenje, i nakon nekoliko desetljeća još uvijek uspješno posluje na Maksimirskoj na broju 67.
Kako smo se približavali austrijskoj prijestolnici, polagano sam postajala sve uzbuđenija i nisam mogla dočekati da se ova bajkovita filmska rola krene odmotavati. Putovanje je od prve do posljednje minute bilo uistinu čarobno. Samo bih o veličanstvenom Grand Hotelu Wien u kojem smo bili smješteni, raskošnim sobama sa zidovima prekrivenima damastnim tapetama i ukrašenima štukaturama te mramornim kupaonicama s ogromnim kadama mogla pisati satima, a on je bio samo početak ove istinske bajke.
Nakon što smo se raspakirali i osvježili, uslijedilo je druženje u hotelskom baru uz Espresso Martini koktele, ručno rađene praline i opuštajuće melodije klavira, a zatim nas je tradicionalni austrijski drveni tramvaj odvezao u Café Landtmann, jedan od najpoznatijih bečkih kafića i restorana koji još od 1873. zavodi gurmanskim specijalitetima i veličanstvenom arhitekturom.
Uz tatarski biftek, goveđu juhu, goveđe obraze s pireom s tartufima i mariniranim crnim orasima, kaiserschmarrn i prefinu štrudlu od jabuke te pokoju čašu crnog vina večer se lagano primakla svome kraju pa smo se vratili u hotel i uputili na počinak. Ipak je pred nama bio važan dan!
Da bismo na balu zablistali u punom sjaju, u hotelu su sutradan brigu o nama preuzeli vrhunski frizeri i vizažisti koji su svoj posao odradili izvrsno, a posebno moram pohvaliti Romana Klammera, frizera i makeup artista koji je zaslužan za jednu od najljepših frizura koje sam ikada nosila. Kada smo se napokon odjenuli u svoje pomno pripremljene toalete, uputili smo se prema Hofburg palači. Dok su gosti polagano pristizali, družili smo se uz šampanjac i upijali ljepotu koja nas je okruživala, diveći se haljinama, raskošnim dekoracijama i arhitekturi tog veličanstvenog imperijalističkog zdanja. Kako se približio 21 sat u koliko je počimala svečana ceremonija otvaranja bala, zauzeli smo svoja mjesta i nestrplljivo iščekivali da bal i službeno započne.
Otvorili su ga, kao što sam spomenula ranije, debitanti koji su graciozno najsitnijim koracima započeli svoju pažljivo uvježbanu koreografiju - udvaranje, kotiljon, valcer te kvadrilju koju su otplesali nešto kasnije, a ceremoniju otvaranja koja traje puna dva sata uveličale su i baletne i operne točke kao i izvedbe klasičnih skladbi, ali i popularnih evergreena koje su izvodili brojni pjevači uz pratnju orkestra. Onaj neformalniji, opušteniji i rasplesaniji dio uslijedio je nakon 23 sata i potrajao sve do ranih jutarnjih sati, a izuzev velike dvorane u kojoj je bila ceremonija otvaranja, gostima je za druženje, zabavu i ples na raspolaganju bilo još 15 dvorana od kojih je svaka svirala drugačiju glazbu.
Bila je tu i Dysonova soba u kojoj su dame mogle popraviti frizuru, kao i ona s krojačima koji su cijele večeri marljivo popravljali haljine koje bi nastradale prilikom plesa, a koju na moju veliku žalost nisam uspjela pronaći iako bi mi itekako dobro došla budući da bi mi, kud god sam se uputila, svakih nekoliko sekundi netko uspio stati na haljinu pa je, nimalo neočekivano, pokoji šav popustio. No, koliko god mi je muke sama haljina zadala s obzirom na koncentraciju ljudi kojom sam bila okružena i ograničen prostor za stolom u koji sam je jedva ugurala, apsolutno je vrijedilo jer sam se uistinu osjećala poput princeze. A poput Pepeljuge sam i sama pobjegla u noć nakon što je kucnula ponoć jer sam se kao veliki ljubitelj starina i antikviteta silno radovala jutru i posjeti Naschmarktu, grandioznoj bečkoj inačici našeg Britanca koji me očekivano, apsolutno oduševio. No to iskustvo ostavljam za neku drugu priču.