Miris bivše ljubavi, doma, bake: Aromaterapeutkinja Zrinka Jezdić govori povezanosti osjećaja i mirisa
- Miris nas u samo jednom trenutku može vratiti u djetinjstvo, podsjetiti na osobu koju smo voljeli ili probuditi emociju za koju smo mislili da je odavno nestala
- Aromaterapeutkinja Zrinka Jezdić više od dva desetljeća proučava odnos ljudi, mirisa, emocija i sjećanja, a upravo su stvarne životne priče iz njezina rada postale temelj nove knjige 'Mirisni kôdovi duša'
- Razgovarali smo s njom o tome zašto neke mirise obožavamo, dok druge ne možemo podnijeti, što tražimo kada intuitivno posegnemo za određenim mirisom i što je kroz sve te godine naučila o ljudima
Postoje ljudi kojih se više ne sjećamo sasvim jasno. Zaboravimo boju glasa, detalje lica, možda čak i neke trenutke za koje smo nekoć bili uvjereni da ih nikada nećemo zaboraviti. A onda, sasvim neočekivano, negdje u prolazu osjetimo poznati parfem. I odjednom smo ponovno s njima. U bakinoj kuhinji. U zagrljaju osobe koju smo voljeli. U nekom ljetu prije dvadeset godina. Ili u odnosu za koji smo mislili da smo ga odavno ostavili iza sebe.
Mirisi imaju tu pomalo nevjerojatnu sposobnost da zaobiđu sve uredno posložene ladice u našoj glavi i otvore baš onu koju smo možda godinama držali zatvorenom. Ponekad nas utješe, ponekad zabole, a ponekad neki miris jednostavno ne možemo podnijeti iako nemamo pojma zašto. I možda upravo to 'zašto' govori o nama mnogo više nego što mislimo.
Aromaterapeutkinja Zrinka Jezdić takva 'zašto' sluša više od dva desetljeća, a iz godina rada s ljudima i esencijalnim uljima, njihovih sjećanja, gubitaka, strahova, ljubavi i životnih prekretnica nastala je i njezina nova knjiga 'Mirisni kôdovi duša', zbirka stvarnih životnih priča u kojima miris postaje ključ za otvaranje nečega mnogo dubljeg.
Povodom promocije knjige razgovarali smo sa Zrinkom o tome zašto nas miris može vratiti u prošlost snažnije od fotografije, zašto ponekad intuitivno biramo upravo ono što nam nedostaje, što o nama mogu otkriti mirisi koje ne podnosimo, zašto nakon prekida mijenjamo parfem i što je nakon više od dvadeset godina slušanja tuđih životnih priča naučila o ljudima. I odgovor se, zapravo, uvijek vraća na isto mjesto: ispod jednostavnog 'sviđa mi se' ili 'ne sviđa mi se' ponekad se skriva cijela jedna priča.
Kada miris progovori prije nas
Da miris za čovjeka može značiti puno više od ugodnog ili neugodnog, Zrinka je, kaže, primijetila gotovo čim je počela raditi s aromaterapijom.
„Neki su samo rekli je li im miris ugodan ili neugodan. Kod drugih je isti miris probudio sjećanja, doživljaje i emocije koje su davno zaboravili. Upravo me ta razlika, između površine i dubine, potaknula da nastavim istraživati. A i sama sam to doživjela na vlastitoj koži. Već pri prvom susretu s esencijalnim uljima imala sam iskustvo s mirisom koje bih mogla nazvati gotovo nadnaravnim“, priznaje.
Doživljaj mirisa, naglašava, prije svega je osoban. Sve što on u nama pokrene - sjećanje, emociju ili tjelesnu reakciju - dio je naše priče: „Kad netko dođe k meni, na stolu ga čeka niz bočica esencijalnih ulja. Ja ne biram umjesto njega. Osoba sama posegne za onim uljem koje je privuče, često bez razmišljanja. Ruka koja posegne sama nerijetko zna više od glave. Zatim zajedno istražujemo što taj miris u njoj budi i što nam govori o njoj.“
Istodobno, objašnjava, nešto se događa i u tijelu. Miris djeluje na živčani sustav i može izazvati različite tjelesne reakcije - disanje se može produbiti, tijelo opustiti, a ponekad se nešto jednostavno 'otpusti'. Esencijalna ulja pritom nisu bezazlene mirisne vodice, nego snažne prirodne tvari složenog kemijskog sastava koje treba koristiti s mjerom i znanjem. Kao dio komplementarne medicine, kaže Zrinka, mogu biti podrška u ublažavanju određenih tegoba, ali uz liječenje, nikako umjesto njega.
Mirisni kod, poruka koju biljka u sebi nosi
Iz godina takvog rada polako se rodila ideja koju danas naziva mirisnim kôdovima. „Mirisni kôd je, najjednostavnije rečeno, poruka koju svaka biljka nosi u sebi. To je njezina posebna namjena u održavanju života i u pomaganju čovjeku da raste i razvija se. U esencijalnom ulju ta je poruka najizraženija i zato do nas dolazi kroz miris.“
Do tog koncepta, kaže, nije došla preko noći. Iza njega je dvadeset godina rada s uljima i više od trideset godina osobnog i duhovnog puta. „Moj pogled na svijet blizak je panteizmu: vjerujem da Bog i priroda nisu dvije odvojene stvarnosti. Bog za mene nije netko izvan svijeta tko njime upravlja, nego je prisutan u svemu što postoji. Biljke su moja velika ljubav i za mene su ono što pokreće i održava život na Zemlji. One primaju energiju izravno od Sunca i zajedno s njim, kroz fotosintezu, omogućuju život kakav poznajemo. Teško mi je zamisliti važniji proces od toga.“
S vremenom je, kaže, poželjela razumjeti što biljke čine za nas na nekoj dubljoj razini. Promatrala ih je i osluškivala kako djeluju na ljude. „Tako mi je postalo jasno da svaka biljka ima svoj kôd, a zatim i da ga ima sve što je živo: kôd koji čuva život i vodi ga dalje.“
Zašto nas jedan miris u sekundi vrati dvadeset godina unatrag?
Postoji i sasvim biološki razlog zbog kojeg miris može otvoriti nešto do čega riječima ponekad ne uspijevamo doći. „Miris ima jednu posebnost koju nema nijedno drugo osjetilo. Dok ono što vidimo i čujemo prvo prolazi kroz neku vrstu 'razvodne stanice' u mozgu, miris ide gotovo ravno u dijelove mozga koji upravljaju emocijama i sjećanjima. Zato nas pogodi prije nego što ga stignemo imenovati. Osjetimo ga, a riječi dođu tek kasnije, ako uopće dođu.“
Zrinka taj dio nas voli zamišljati kao veliku arhivu prepunu mapa. U njima se nalazi sve što smo proživjeli i što nas je oblikovalo -ljubavi, gubici, strahovi, osjećaj pripadanja. „Neke mape godinama stoje zatvorene jer ne znamo kako do njih doći razgovorom. A onda jedan miris, tako reći, uzme pravi ključ i otvori baš onu koja nam je u tom trenutku potrebna.“
Miris je snažno povezan s amigdalom, koja ima važnu ulogu u emocionalnom doživljaju, i hipokampusom, važnim za stvaranje sjećanja. Fenomen u kojem miris iznenada prizove živo autobiografsko sjećanje poznat je i kao Proustov efekt. „Takva sjećanja zapravo nikad nisu nestala. Samo nismo imali pravi ključ. Miris je vrlo precizan ključ: vezan je uz malo događaja, pa kad ga nakon mnogo godina ponovno osjetimo, otvori baš onu jednu mapu.
Upravo tu vidim veliku vrijednost esencijalnih ulja: ona nas odvedu do osjećaja i sjećanja prije nego što ih um stigne zatvoriti.“ Zašto će baš određeni miris otvoriti baš određenu 'mapu', dodaje, znanost još ne može u potpunosti objasniti, no Zrinka se u svojem radu zato oslanja i na iskustvo te obrasce koje je tijekom godina primjećivala kod ljudi. „Ja sam te reakcije u praksi vidjela nebrojeno puta. Ljudi poput mene godinama ih strpljivo bilježe, uspoređuju i traže obrasce koji se ponavljaju. To je induktivni put: iz mnoštva pojedinačnih ljudskih iskustava izvode se hipoteze. One se zatim mogu kritički provjeravati, svakim novim iskustvom, a jednog dana, nadam se, i ozbiljnim istraživanjima. Upravo tako, korak po korak, iskustvo postaje znanje.“
Lavanda je majka, bor starješina, a geranij mirotvorac
Iako su naše asocijacije na mirise velikim dijelom individualne i oblikovane iskustvom, kulturom i okolinom u kojoj smo odrasli, Zrinka kaže da kod nekih esencijalnih ulja u radu prepoznaje i zajednički korijen doživljaja koji opisuje kroz arhetipove.
„Lavanda je majka. Ne veže nas samo uz sjećanje na vlastitu majku, nego i uz dom općenito. Jela je kuma: ona nas vodi prema toplini i sigurnosti doma, poput osobe koja je uvijek tu za obitelj. Bor je starješina. Povezuje nas s obitelji i užom zajednicom, s onim što nam daje oslonac, red i strukturu. Kamilice do osjećaja doma dolaze kroz brigu i njegu: rimska kamilica je njegovateljica, a njemačka medicinska sestra. A geranij je mirotvorac, koji nas najizravnije vodi u osjećaj mira i sigurnosti.“
Pravo umijeće, dodaje, leži u tome da se otkrije što isti miris znači baš određenom čovjeku i gdje se taj doživljaj ukorijenio u njegovu životu. Osjećaj pripadanja često tražimo u drvenastim i zemljanim uljima - cedru, vetiveru, pačuliju, jeli i boru.
„Ona nas vode u neki praiskonski osjećaj doma. Ne nužno doma u kojem smo odrasli, nego onog duhovnog, u kojem osjećamo smisao i da uopće postojimo s razlogom. Mislim da je to zato što nas ti mirisi podsjećaju na šumu, na zemlju i na korijenje, na ono iz čega smo svi potekli. Vetiver se, primjerice, dobiva upravo iz korijena biljke. Ljudi koji se osjećaju izgubljeno, koji su se preselili, prekinuli s obitelji ili jednostavno ne znaju gdje pripadaju, vrlo često posegnu upravo za takvim mirisima. Kao da traže tlo pod nogama.“
Miris može otkriti ono što nam nedostaje
A ponekad, kaže Zrinka, posegnemo upravo za mirisom koji predstavlja ono što nam u tom trenutku nedostaje. „To sam mnogo puta vidjela. Neki ljudi su osjetljiviji na mirise, na emocije, pa i na život općenito. Kad se takva osoba prepusti intuiciji, vrlo često posegne upravo za esencijalnim uljem koje joj je u tom trenutku najpotrebnije, iako ne zna objasniti zašto. Izabere ga jer joj jednostavno 'paše'.“
Tek kada pogledaju što to ulje za nju predstavlja, nastavlja, ponekad postaje jasnije što osoba traži. „Netko tko bira lavandu često traži majčinsku toplinu i brigu. Netko tko poseže za geranijem traži mir. Miris tako progovori prije nego što smo to sami sebi uspjeli priznati.“
A što o nama govori miris koji ne možemo podnijeti?
Možda su još zanimljiviji mirisi od kojih instinktivno okrećemo glavu. Naravno, postoje oni koji odbijaju gotovo sve ljude, poput pokvarene hrane ili dima, što je dio prirodnog zaštitnog mehanizma. Odbojnost može imati i sasvim tjelesne razloge, primjerice trudnoću ili bolest. No izvan takvih situacija, tvrdi Zrinka, ne postoji jednostavno univerzalno pravilo prema kojem je određeni miris svima ugodan ili neugodan.
„Mirisi koji nam izazivaju odbojnost nerijetko upućuju na osjećaje i doživljaje koje nesvjesno potiskujemo ili ih svjesno izbjegavamo“, kaže, a najbolji primjer pronašla je upravo kod sebe. „Kad sam tek počela raditi s esencijalnim uljima, miris geranija doslovno nisam podnosila, toliko da mi je od njega bilo mučno. Tek kasnije, tijekom studija aromaterapije i rada s mentorom, shvatila sam zašto. U to sam vrijeme bila u dubokom unutarnjem sukobu. S jedne strane bio je posao koji sam morala raditi zbog egzistencije i obitelji, a s druge aromaterapija, koja me neodoljivo privlačila. Nisam znala što zapravo želim, a taj je nemir tinjao u meni. Zanimljivo je da me odbijao upravo geranij, ulje mira, dok sam ja bila u ratu sama sa sobom.“
Geranij je bio mudar...
Kada se suočila s tim sukobom, donijela je odluku. Odabrala je aromaterapiju. „Krenula sam putem svog srca i duše. Danas je geranij jedan od mirisa koje najviše poštujem.“ Zato, smatra, miris koji ne podnosimo ne moramo uvijek automatski odbaciti. Možemo se zapitati na što nas podsjeća i što uz njega osjećamo. „Može nam otvoriti put prema staroj rani ili zaboravljenom iskustvu. Takav rad može pomoći u razrješavanju trauma, potaknuti osobni rast i pomoći nam da jasnije vidimo tko smo u odnosu na svijet.“
Naš odnos prema mirisima pritom nije zacementiran. Kako se mijenjamo mi, može se promijeniti i ono što osjećamo prema njima.„Parfem koji smo voljeli može nam postati težak nakon rastanka s osobom koja ga je nosila. A miris koji nismo podnosili jednog nam dana može postati drag. Ja sam to doživjela s geranijem.“
Važno je, kaže, što ćemo napraviti s tom promjenom. „Ako miris samo izbjegavamo, on ostaje vezan uz bol. No ako ga osvijestimo i dopustimo mu da nas dovede do neke spoznaje, promjena može ići samo u jednom smjeru: prema boljem. Tada nam miris više nije podsjetnik na ono što nas je ranilo, nego na ono što smo zahvaljujući tome naučili.“
Miris je možda naš prvi jezik ljubavi
Zašto onda toliko dobro pamtimo miris bake, roditelja, bivšeg partnera ili prve ljubavi? Zrinkino objašnjenje iznenađujuće je jednostavno: zato što miris pripada blizini. „Nekoga možemo vidjeti izdaleka, ali da bismo osjetili njegov miris, moramo mu biti blizu: u zagrljaju, u krilu, na njegovom jastuku. Miris voljene osobe zato je uvijek i sjećanje na to kako je bilo biti uz nju.“
Beba prepoznaje majku po mirisu vrlo rano, pa Zrinka miris naziva i našim prvim jezikom ljubavi. Kasnije se na njega nadograđuju mirisi koji pripadaju ljudima i mjestima uz koje smo odrastali. „Bakina kuhinja, djedov sapun, parfem prve ljubavi. Ne pamtimo ih namjerno. Pamtimo ih jer su bili utkani u trenutke kada smo se osjećali voljeno.“
A kada ljudi odu, njihov miris ponekad ostane duže od njih. „Zato toliki čuvaju bakin šal ili jastuk nekoga koga više nema, i ne peru ga. Mirisi ne čuvaju samo uspomenu na osobu, nego i ono što smo uz nju osjećali. Zato mogu i utješiti i raniti.“
Parfem koji nosimo možda govori o nama više od odjeće
Sve ovo otvara još jedno zanimljivo pitanje: koliko je miris koji biramo zapravo dio našeg identiteta? S jedne strane, kaže Zrinka, miris biramo prema sebi, više nego što mislimo. „Istraživanja su pokazala da ljudi nesvjesno biraju parfeme koji se slažu s njihovim prirodnim mirisom tijela. Kao da ga ne žele prekriti, nego naglasiti.“
Ali miris je istodobno i poruka koju šaljemo drugima. „Njime često pokazujemo osobu kakva bismo željeli biti: snažnija, nježnija, zavodljivija ili ozbiljnija. U tome nema ništa loše. Ponekad je takav miris prvi korak prema onome što tek postajemo.“
Problem, kaže, nastaje tek kada miris postane maska kojom skrivamo sebe umjesto načina da se izrazimo. „Zato ljudima često kažem: parfem nosimo za druge, a esencijalno ulje biramo za sebe. Ono nam ne pomaže da ostavimo dojam, nego da se prepoznamo.“
Možda upravo zato parfem o nama ponekad može reći više od odjeće. „Odjeća govori o tome kako želimo izgledati, a biramo je i prema prilici, modi ili onome što se od nas očekuje. Miris je intimniji. On ne ostaje na površini, nego ulazi u osobni prostor drugoga, i to bez pitanja.“ Odjeću mijenjamo svaki dan, a isti parfem mnogi nose godinama - gotovo kao osobni potpis. Još je zanimljiviji trenutak kada ga odjednom prestanemo nositi. „To se najčešće dogodi kad se nešto promijeni u nama samima: nakon rastanka, novog početka ili kad jednostavno 'prerastemo' staru verziju sebe.“ I, dodaje Zrinka, odjeća napušta prostoriju zajedno s nama. Miris ne mora.
„Možda zato ljudi, kad govore o nekome koga su voljeli, rijetko opisuju što je nosio, ali gotovo uvijek pamte kako je mirisao.“ Čak se i ono što nas mirisno privlači može mijenjati ovisno o životnoj fazi. „Na naš izbor utječu hormoni, očekivanja i vjerovanja. Hormoni mijenjaju samo osjetilo mirisa, primjerice kroz ciklus, u trudnoći ili pod stresom. Kad se promijeni kemija tijela, mijenja se i ono što nam godi.“
Prema njezinu iskustvu, kada smo zaljubljeni privlače nas cvjetni i senzualni mirisi poput ruže, jasmina ili ylang-ylanga. U gubitku tražimo mekoću i toplinu, 'mirise koji nas zagrle', dok nas pred velikom promjenom mogu privlačiti svježi citrusni mirisi. „A ono što vjerujemo da nam miris može dati često postane i ono što nam on doista daje. Zato uvijek kažem da miris nikad ne djeluje sam, nego zajedno s nama.“
Ispod gotovo svakog 'dobro' krije se nešto što nismo izgovorili
No možda najzanimljiviji dio Zrinkina rada uopće nisu mirisi, već su to ljudi koje je kroz njih upoznala. Nakon više od dva desetljeća slušanja njihovih priča, kaže da je prije svega mnogo naučila o sebi. „Moji klijenti su moji najveći učitelji, odmah iza esencijalnih ulja. Njihove priče suočavale su me s mojim slabostima, pogrešnim uvjerenjima i očekivanjima. Tako su me, s godinama, učinile mnogo tolerantnijom.“
Naučila je i koliko smo kontradiktorni. „U istom čovjeku žive nježnost i grubost, ljubav i ljutnja, snaga i krhkost. To ponekad izluđuje i njih same. Ali kad to jednom vidiš, više ne možeš osuđivati, nego samo razumjeti.“
A ono najvažnije, kaže, gotovo nikada nećemo saznati postavimo li nekome samo uobičajeno pitanje: „Kako si?“ „Na to pitanje ljudi uglavnom odgovore 'dobro'. No ispod tog 'dobro' gotovo svatko nosi neku duboku bol, tihu i dugo čuvanu, često neizgovorenu i sebi samome. Mirisi su me uveli u tu zonu boli. Kad jednom uđeš u nju i vidiš je u drugome, i u sebi, promijeni se način na koji gledaš ljude. Više ih ne gledaš kroz ono što pokazuju, nego kroz ono što nose.“
Bez obzira na to sjedi li pred njom dvadesetogodišnjakinja ili osoba u osamdesetima, neke se teme uvijek vraćaju. „Najviše se bojimo gubitka. Bojimo se da ćemo izgubiti ljude koje volimo, zdravlje, posao ili sigurnost koju smo teško izgradili. Ali često se bojimo i da ćemo izgubiti sebe, da ćemo se u svim ulogama koje nosimo jednog dana prestati prepoznavati.“
A ono za čim čeznemo zapravo je mnogo jednostavnije nego što često mislimo. „Najviše čeznemo za mirom i sigurnošću. Ne za velikim stvarima, nego za osjećajem da smo na svom mjestu, da nas netko vidi i prihvaća takve kakvi jesmo, i da se ne moramo stalno boriti. Zapravo su to dvije strane iste medalje. Bojimo se gubitka upravo zato što čeznemo za sigurnošću.“
„Došla sam da vi budete uz mene do moje smrti“
Neke od priča koje je slušala ostale su sa Zrinkom godinama i upravo su one postale okosnica 'Mirisnih kôdova duša'. Jednu od njih, naslovljenu „Sofijin prijelaz“, kaže da nikada neće zaboraviti.
„Žena od pedeset i dvije godine pronašla me preko moje knjige 'Aromaface - emocionalna refleksoterapija lica'. Već na vratima rekla mi je: 'Došla sam da vi budete uz mene do moje smrti.' Imala je metastaze posvuda. Sjećam se njezinog očaja i tuge, ali i vlastitog straha i tjeskobe. Nisam bila sigurna mogu li to ponijeti.“
Njezino ulje bila je lavanda, kojoj Zrinka pridružuje arhetip majke. „Cijeli je život bila majka svima: udala se mlada za udovca s dvoje djece i godinama davala sve, a sebi ništa. Kad smo radile konstelaciju, instinktivno je odabrala inulu i zimzelen. Zimzelen nosi arhetip vampira, onoga koji crpi tuđu snagu. Inula je vještica, ona koja bez uljepšavanja reže iluzije. Vidjela je u tim uljima vlastiti život: odnos u kojem je davala dok nije ostala bez daha, i istinu koju je dugo znala, ali je nikad nije izgovorila.“
Kada je to prepoznala, kaže Zrinka, nešto se promijenilo. „Prestala se boriti i prvi put postala mirna. Ne rezignirana, nego mirna. Zadnji susreti više nisu bili terapija, nego samo prisutnost, tišina i ruke u rukama. Posljednje što mi je rekla bilo je: 'Znaš… više se ne bojim.'“
To iskustvo Zrinki je ostavilo jednu od možda najtežih lekcija njezina rada. „Ta mi je žena pokazala da miris može dotaknuti ono najdublje u nama, čak i na samom kraju. Neki ljudi dolaze da ih izliječimo, a neki samo da netko bude uz njih dok odlaze. I to je, ponekad, najsvetiji posao koji imamo.“
Ne završava svaka priča izlječenjem
Upravo su priče koje su i nju samu pomaknule postale one koje je odlučila sačuvati u knjizi. „Neke su mi se, iskreno, činile gotovo nestvarnima. Pitala sam se kako život uopće može ispisati takvu priču. Upravo zato sam osjetila da ih moram zapisati.“
Imena i prepoznatljive detalje promijenila je kako bi zaštitila ljude, ali je, kaže, srž svake priče ostala istinita. „Ono što se dogodilo između čovjeka, mirisa i mene. Književni dio je samo način na koji sam to ispričala, ritam, slike i tišine. Sadržaj nisam izmišljala, jer ga nije ni trebalo. Život je bio bolji pisac od mene.“
Ponovno prolaziti kroz sve te priče tijekom pisanja nije bilo jednostavno. „Pisati o nečijoj priči znači ponovno je proživjeti, ovaj put polako, riječ po riječ. Kod nekih priča morala sam zastati i odmaknuti se od pisanja danima, jer su me vratile u iste emocije koje sam osjećala sjedeći uz tog čovjeka.“
Uz priču o ženi koju je pratila do kraja života, posebno joj je teško bilo pisati o devedesettrogodišnjakinji koja je u posljednjim tjednima govorila o 'crnom čovjeku' koji dolazi po nju. Njezina je kći kroz njihov rad pokušavala osloboditi liniju žena koje su generacijama nosile isti teret.
A onda je tu bio i mladić ovisan o heroinu. „Kod njega je bergamot na trenutak otvorio prozor, i on je prvi put izgovorio: 'Možda bih ipak trebao u komunu.' Godinama kasnije vidjela sam ga slučajno na tramvajskoj stanici, i dalje u istom začaranom krugu. Tada sam shvatila da ne završava svaka priča izlječenjem i da je ponekad naš posao samo biti svjedok.“
S vremenom je prestala misliti da se od svih tih priča mora potpuno emocionalno odvojiti. „Ljudi koji su mi ih povjerili postali su dio mene i mog puta. Pisanjem sam im se na neki način i zahvalila. A kad sam stavila zadnju točku, osjetila sam da sam ih konačno pustila, ne da ih zaboravim, nego da mogu nastaviti živjeti i u drugima koji će ih pročitati.“
A koji mirisi pričaju njezinu priču?
Pisanje knjige prisililo ju je da na kraju na isti način na koji je godinama promatrala tuđe priče pogleda i vlastitu. „U mnogim pričama koje sam zapisivala prepoznala sam i sebe: vlastite strahove, uloge koje sam nosila i trenutke kad sam davala više nego što sam imala.“
Drukčije je počela gledati i mirise koji su obilježili njezin život. Geranij, koji ju je nekada toliko odbijao, samo je jedan od njih. „Shvatila sam da je svaki miris kojem sam se vraćala ili od kojeg sam bježala bio putokaz. Tada to nisam znala pročitati.“
Promijenio se i njezin pogled na odnose. „Počela sam ih gledati s više blagosti, i prema drugima i prema sebi. Kad jednom vidiš koliko boli ljudi nose i koliko je njihova priroda dvojaka, lakše ti je oprostiti. Pa i sebi.“
Njezin osobni mirisni kôd čini pet esencijalnih ulja koja naziva svojom nultom konstelacijom. Limeta, 'klaun', u njezin život unosi humor. „Kad je teško, pomaže mi da napravim odmak, da se nasmijem i na trenutak skrenem pogled s onoga što me pritišće.“
Palmarosa, 'žrtva', podsjeća je na granice. „Ponekad još uvijek mislim da moram dati više nego što mogu, a ona me podsjeti gdje je moja mjera.“
Vetiver, 'mag', za nju je ulje stvaranja i uzemljenja. „Pomaže mi da u svijet donesem ono što u njemu još nema svoje mjesto: aromaterapiju onako kako je ja vidim, integrativnu aromaterapiju i mirisne kôdove esencijalnih ulja.“
Cedar je 'životni trener' koji je prati cijeli život i pomaže joj nositi se s izazovima, dok joj čempres, 'posrednik', pomaže prepoznati informacije koje, kako kaže, dolaze iz duhovnog i materijalnog svijeta te joj daje širinu pogleda na život. „Tih pet ulja zajedno ispisuju tko sam: netko tko se zna nasmijati, tko uči čuvati sebe, tko stvara nešto novo, tko se nosi s izazovima i tko sluša ono što se ne čuje riječima.“
Možda upravo posljednja rečenica najbolje opisuje i ono što bi Zrinka voljela da čitateljice ponesu iz 'Mirisnih kôdova duša'. Ne trebamo od sutra analizirati svaku bočicu parfema niti poznavati esencijalna ulja. Možemo samo malo pažljivije obratiti pozornost na ono što se dogodi u trenutku kada neki miris dođe do nas.
„Voljela bih da krenu iz površine u dubinu. Najčešće o mirisu kažemo samo 'sviđa mi se' ili 'ne sviđa mi se' i tu stanemo. A to je tek površina.“
Zato, sljedeći put kada nas neki miris neobjašnjivo privuče ili odbije, predlaže jednostavan eksperiment. Zastati na trenutak i pitati se: „Na što me ovo podsjeća? Što ja to sada osjećam? Nije potrebno znanje o uljima, samo malo pažnje i znatiželje. Ispod 'sviđa mi se' često se krije sjećanje, čežnja ili stara bol.“ A upravo tamo, poručuje, u toj dubini, počinje pravi razgovor sa sobom.