Medeni mjesec koji traje 9 mjeseci i zapravo je put oko svijeta? Iva nam je ispričala sve o tome
- Silno nas je zaintrigirala Ivina objava u jednoj Facebook putoholičarskoj grupi o njezinom medenom mjesecu koji je trajao punih 9 mjeseci
- Za to su vrijeme ona i njezin novopečeni suprug s ruksacima na leđima odlučili proputovati dobar dio svijeta
- Zanimalo nas je baš sve, od toga kako su se na ovakav medeni mjesec odlučili i toga kakve avanture najviše pamte pa do onoga što su se mnogi pitali - kako si ovakav medeni mjesec priuštiti
Kada sam u jednoj putoholičarskoj Facebook grupi naletjela na Ivinu objavu o njezinom medenom mjesecu koji je trajao punih 9 mjeseci i za vrijeme kojega su ona i njezin novopečeni suprug s ruksacima na leđima odlučili proputovati dobar dio svijeta, znala sam da je to priča koju moram detaljnije istražiti pa sam joj već iduće minute tipkala poruku, a zatim idućih nekoliko sati svako malo pregledavala svoj virtualni sandučić nestrpljivo iščekujući odgovor.
Od same pomisli na čitanje o putovanju njihovog života bila sam uzbuđena gotovo kao da me i samu jedno takvo čeka, a što mislim da je poprilično shvatljivo budući da doista nema puno ljudi koji se mogu pohvaliti takvim iskustvom. Vjerujem da ima jako puno onih koji bi se vrlo rado na ovakvo putovanje i sami otisnuli, ali da je puno manja brojka onih koji se na to u konačnici doista i odluče, što zbog financijskih ograničenja, što zbog radnih i inih obaveza koje ih vezuju uz jedno mjesto. Zanimalo me, dakako, baš sve, od toga kako su se na ovakav medeni mjesec odlučili i toga kakve avanture najviše pamte pa do onoga što su se, nisam mogla ne primijetiti, mnogi pitali - kako si ovakav medeni mjesec priuštiti.
''Ideja da putujemo svijetom se zapravo rodila u svakom od nas i prije nego što smo se upoznali'', priznaje mi Iva. ''Putovanja su nas zbližila, a zajednički život nas je nagnao da se zajedno upustimo u nove avanture. Jedna, druga, peta, godinu po godinu i eto nas na Camino de Santiagu, hodočašću od 900 kilometara do katedrale Svetog Jakova u Santiago de Compostelli. Na tome smo putu od trideset dana odlučili provesti ostatak života zajedno, a hodajući i po 40 kilometara dnevno, kroz sate i sate razgovora nekako se rodila i ideja o, kako mi to volimo zvati, 'usporavanju života'. Caminom smo ga uvelike usporili, u 30 dana doživjeli njih 90, ali naš apetit za slobodom mjesec dana nije moglo zadovoljiti. Pa smo rekli: 'Idemo živjeti dok smo još mladi!' A koje je slađe vrijeme za živjeti život nego odmah nakon vjenčanja?'', priča mi.
Destinaciju za destinacijom su, kaže, birali spontano. ''Znali smo da želimo početi s Indijom i onda nastaviti putovati po jugoistočnoj Aziji, dijelu svijeta gdje na svakom koraku možeš pronaći mladog Europljanina s velikim backpackom na leđima. Budući da i sami odgovaramo tom profilu, stavili smo ruksake na leđa i izgubili se u masi Nijemaca i Francuza. Put nas je iz Vijetnama vodio u Kambodžu, a potom i u Tajland. A kada smo već tamo, zašto ne skoknuti i do Malezije? A Singapur je isto 'tu'… Lakim skokom obišli smo i Filipine, Indoneziju, Južnu Koreju i samo nakratko Kinu, a najduže smo se zadržali u Novome Zelandu gdje smo kupili mini kombi preuređen u kamper koji nam je bio i vozilo i kuća tijekom iduća 3 mjeseca. Naš Nissan Serena, ili kako smo ga od milja zvali, 'Jesan', žario je i palio Južnim i Sjevernim otokom ove daleke zemlje obdarene prirodnim ljepotama. Dom nam nije bio velik, ali je nama bio sasvim dovoljan. Kako i ne bi, kad nam je svako jutro pružao drugi pogled kroz prozor – sad jezero, sad more, pa snijegom pokrivene vrhove planina. Raznolikosti nije manjkalo.''
Koliko god netko imao ili nemao iskustva s dugim putovanjima, zdravi nam razum nalaže da ona, koliko god lijepa i čarobna bila, neće proći bez određenih izazova, a jedan od onih s kojima su se Iva i njezin suprug susreli bio je, kaže, higijena. ''Ona mi prva pada na pamet, a pogotovo je izazovna bila u Novom Zelandu. Tiskanje u 5 kvadrata nije zabavno ni samo po sebi, a gdje još kad imaš pristup tušu samo jednom do dva puta tjedno, dok skoro svaki drugi dan osvajaš neki novi planinski vrh. Samo ću reći da su rijeke, jezera i vlažne maramice uvelike pomogli. No, kad malo razmislim, nije ni taj smrad bio toliko strašan. Između ostalog, bio je naš. Pa smo se brzo i navikli. Najveći izazov je vjerojatno činjenica da si s drugom osobom 24/7. Konstantno. I dan i noć. Ako se posvađaš, nemaš gdje. Hoćeš iskočiti iz auta? Medeni mjesec nije uvijek bio meden. Nasreću, hodočašće u Španjolskoj nas je dobro pripremilo na takav način života, a ovo nas je putovanje učinilo majstorima.''
Jedva sam čekala čuti više o nekim zanimljivim iskustvima koja su doživjeli, a kojih, sigurna sam nije manjkalo. ''Od nezaboravnih iskustava bih izdvojila jedno koje se dogodilo na samom početku putovanja. Naime, našli smo se u gradu-prijestolnici Dalaj Lame u Indiji u vrijeme kada je budha držao učenja otvorena za javnost. U malom autiću vrlo nalik indijskoj rikši, stigao je nasmijani starac pa svojim naukom obogatio živote svih prisutnih koji su prekriženih nogu kao za meditaciju sjedili na šarenim madracima rasprostrtim na podu isprekidanom visokim stupovima hrama. Iskustvo i znanje koje smo imali čast primiti prisustvovavši predavanju Dalaj Lame je definitivno ostavilo dubok trag na našim srcima.
Još bih tu spomenula sve divlje životinje koje smo putem imali prilike vidjeti, uključujući orangutane, najmanje slonove i primate na svijetu, obitelji tuljana, morskih lavova, pokoju morsku kornjaču, kitopsine i još mnogo toga. Nikad neću zaboraviti kada smo izašli na jednu od prostranih plaža Novog Zelanda i ugledali grbavog kita kako se, zajedno s dupinima koji su skakali oko njega, udaljavao od obale. Nije ni znao koliko je svojom pojavom usrećio jedan par koji je u njegov dom stigao s druge strane svijeta.
Ipak, nije ni sve što smo doživjeli bilo melem za oči. U Varanasiju smo gledali paljenje mrtvaca na obalama Gangesa, od morskih valova koji su nemilosrdno ljuljali naš brodić usred ljetne oluje smo imali zdravstvenih problema, a potres koji nas je snašao na tlu nemirne Indonezije nam je dobro prodrmao misli. Kao i u svakodnevnom životu, i na putovanju se događaju dobre i loše stvari. Da je stalno sve savršeno, bilo bi dosadno. Zar ne?''
Slušajući je, vidim da bi mi danima mogla pričati o svemu što su doživjeli i proživjeli i da joj nije nimalo lako svo uzbuđenje, zapažanja i oduševljenja iz tolikih mjeseci svesti na nekoliko rečenica koje bi mi koliko toliko vjerno dočarale sve ono čega se sada s osmijehom na licu prisjećaju. Vraćam je na temu koja mnoge najviše zanima - koliko ovakvo putovanje košta i kako su si ga uspjeli priuštiti?
Najviše je, priznaje, pridonijelo to što su živjeli i radili u Norveškoj. ''Ja sam tamo studirala i radila dok je dragi radio full time. Oboje smo radili poslove izvan naše struke, živjeli u podrumskom stanu od 30 kvadrata i kuhali najbudget namirnicama koje smo mogli pronaći u supermarketu. Ali mislim da je naša tajna zapravo to što smo jako štedljivi, neki bi možda rekli i škrti. Ja nas ne bih nužno nazvala škrtima, samo imamo prioritete poredane drugačije nego što možda ima većina ljudi. Zadnjih nekoliko godina se odričemo većine 'normalnih' stvari koje su sastavni dio života. Ne pričam čak tu ni o odlasku u restoran jednom mjesečno pa čak niti o odlasku u kino. A ako malo bolje pogledate naše objave, vidjet ćete da smo stalno u istoj odjeći, koja nije pokidana, pa mislim da je stoga i funkcionalna. Poroke nemamo, tako da nam novac nije odlazio ni na to. Djece isto nemamo pa smo ušteđevinu mogli sebično čuvati samo za sebe. Ne želim da sad netko pomisli da je to što smo mi radili dobro i da tako treba ili da nedajbože osuđujemo one koji imaju druge prioritete. To nije ono što želim reći. Nama je ovakav način života odgovarao neko vrijeme jer smo smatrali da je vrijedno žrtve za ono što štedimo. Ali moram priznati da se sada radujemo onim malim 'luksuzima' koje smo toliko izbjegavali.
U nekim zemljama nam je dnevni budget za dvoje iznosio do 50 eura, isključujući avionske karte. Tako da vjerujem da i odabir destinacije igra veliku ulogu. Kada živiš gotovo poput lokalca: voziš se javnim prijevozom, odsjedaš u najjeftinijem smještaju i jedeš uličnu hranu, u zemlji trećeg svijeta možeš putovati za jako mali novac. Sve troškove smo svaki dan zapisivali, a isti još čekaju da budu zbrojeni. Otprilike smo trošili 1,5-2 tisuće eura mjesečno na nas dvoje, uključujući avionske karte, smještaj, hranu, prijevoz, razne izlete i sve ostalo na što smo potrošili barem jedan euro u ovih 9 mjeseci.
Što se posla tiče, nakon što sam diplomirala, a mjesec dana prije vjenčanja, vratili smo se u Hrvatsku za stalno. Naravno, to je podrazumijevalo davanje otkaza na tadašnjim poslovima i bila je to najlakša odluka ikad. Na putu smo bili apsolutno slobodni od svih briga (i pameti), u tolikoj mjeri da nismo čak ni dijelili anegdote s putovanja na društvenim mrežama. Sada kada smo se vratili, s osmijehom biramo fotografije i videe koje ćemo postaviti na svoj Instagram profil Putomjer. Cilj je podijeliti naše iskustvo sa svima koji su proživjeli slično, ili onima koji maštaju o tome, a nisu u mogućnosti ili im fali malo odvažnosti. A i super nam dođe kao javni dnevnik kojem ćemo se u bilo kojem trenutku uz stabilnu internet vezu moći vratiti. Ukoliko nam život donese manje internet, a više pravih veza, planiramo se osigurati i jednom putopisnom knjigom koja će uvijek biti dostupna na našoj polici u dnevnom boravku, a povezat će ovih devet mjeseci u jednu cjelinu. Na taj način će tiskano slovo na papiru ovjekovječiti naše osjećaje, misli i korake koje ćemo moći proživljavati svaki puta kada otvorimo njene prašnjave stranice.''