Zovem se Maša R. i neki bi me opisali kao avanturisticu - ja ne bih. Samo želim živjeti život punim plućima prije nego što se skrasim, udam, dobijem djecu. Jesam li posebna zato što volim nogomet? Nisam. Voli ga puno cura, nije to više samo muška stvar. Pale li me nogometaši? Pa... ima ih jako zgodnih, posebno ovdje gdje su se skupili najbolji od najboljih. Ne govorim samo o izgledu - imaju i tehniku... Hoću li kojega uloviti - teško, ovdje su nedodirljivi. Ali, dovoljno je uzbudljivo samo biti dio ovog velikog cirkusa, a ako se dogodi, neću se žaliti.

Zašto ne želim do kraja otkriti svoj identitet? Mogu reći da imam  28 godina, živjela sam posvuda, radila sam svakakve poslove i znam se snaći u svakoj situaciji. Posljednjih godinu i pol provela sam u Irskoj i zaradila nešto novca i ovako sam ga odlučila potrošiti prije no što nađem novi posao i produžim dalje. I recimo to ovako: što se dogodi u Rusiji, ostaje u Rusiji. Dakle... Počinjemo!

Nikad nisam bila u Sankt Petersburgu. A svi su mi govorili da je to Venecija sjevera, da je grad čudesan i da ću se zaljubiti na prvi pogled. Ali nekako mi je opet to sve bilo u magli, jer Moskva na mene nije ostavila neki poseban dojam pa nisam mislila ni da će me Sankt Petersburg oboriti s nogu. Ali jest. Srušio me na pod nakon deset minuta, poput Vedrana Ćorluke koji obara s nogu na terenu i izvan njega.

Slušajte ovo: Sankt Petersburg je apsolutno jedan od najljepših gradova u kojem sam bila!
A odlazak iz Mosvke je kao i obično bio praćen strahovitim gužvama po cestama, masama ljudi koji besciljno negdje lutaju i žure. Nakon sat i pol vožnje taksi me doveo do jedne od sedam moskovskih željezničkih stanica. Lenjingradski vokzal. Kolodvori se obično zovu po gradovima u koje s tih kolosijeka voze vlakovi. Lenjingrad. Odmah se budi neko strahopoštovanje velike patnje koju je taj grad prošao u Drugom svjetskom ratu. Hah, što ste mislili da sam obična prizemna sponzoruša koja voli nogomet i nogometaše? Njet. Pročitala sam ja dosta knjiga, proputovala svijet i naučila svašta i ništa. I vjerujte mi, ako se želite dobro prodati, morate ulagati ne samo u ono izvana već i u ono iznuta. No, dobro. Lenjingradski vokzal, simpatični mali kolodvor s kojeg prema sjeveru kreću ultra brzi Sapsan vlakovi. Za četiri sata stiže u Sankt Petersburg. Nadoplatila sam malo da ipak ne budem u drugom razredu, društvo koje mene zanima se ipak vozi u klasi iznad. Ne vozim se u prvom razredu zbog većeg komfora već jer uvijek postoji šansa da će ti otamo izletiti ljubav tvog života.  Iz druge klase neće :))

Super vlak, udoban, kožna sjedala, utičnice, sjajan ručak, besplatna pića. Čak i papuče i interativni program. Bolje nego u biznis klasi na europskih letovima. Imala sam dovoljno vremena tijekom puta da detaljno pregledam raspored hrvatske nogometne reprezentacije tijekom priprema za prvu utakmicu u njihovu trening kampu. Ja ću spavati u hotelu Sankt Peterburgu, a reprezentacija je 70-ak kilometara sjevernije. Imam nekoliko poznanika koji su bliski nekim ljudima u Hrvatskom nogometnom savezu pa ću možda imati priliku vidjeti igrače izbliza, možda im poželjeti sreću na prvenstvu. I nadam se, ostaviti dobar dojam. I donijeti im sreću da odu do finala!

Vlak je stigao u kasnim večernjim satima. Izlazim iz vlaka a vani je - dan! Ja sam potpuno zaboravila da je Sankt Petersburg na sjeveru, a vrijeme je polarnog dana pa na ovom području dan traje beskrajno dugo. Nadam se da će ipak biti ponešto noći, jer kako drukčije sakriti sve tajne namjere i mala noćna udvaranja koja po danu jednostavno nisu tako učinkovita. A imam velike planove za ovo prvenstvo. OK, ne mislim da ću Vanji preuzeti Luku Modrića, ali mnogo je tu meni zanimljivih likova, ne samo nogometaša. Načula sam za neke koji će biti blizu reprezentacije, a ne bih se žalila da s njima zaglavim u liftu. Naravno da znate na što mislim.
Na željezničkom kolodvoru u Sankt Petersburgu naručila sam taksi. Dobro su me naučili u Moskvi da skinem aplikaciju Yandex Taxi, a Yandex je ruski Google, pa me nitko neće oderati. Yandex Taxi je poput Ubera, samo što odmah znate točan iznos koji ćete platiti. I doista me oduševio. Vozač je bio mlađi, po fizionomiji mi nije izgledao tipičan Rus, a na slabom engleskom mi je otkrio da je iz Azerbajdžana. Bio je jače građe, tamnoput, malo većeg nosa, ali prilično markantan. Diskretno sam ga upitala broj telefona ako će mi trebati neki hitni prijevoz. "Call me not only for taxi, but for everyting", rekao mi je na odlasku. Ne znam kako bih to shvatila, ali iako mi je bio zgodan, nisam tu došla zbog taksista iz Azerbajdžana.

Hotel mi je na glavnoj ulici u Sankt Peterburgu, Nevskom prospektu, odnosno Nevskom bulevaru. Čekirala sam se bez problema, ušla u sobu, otuširala i bacila se na neobično duboki i mekani krevet. Zaspala sam kao klada i probudila se sama od sebe. Vani je dan. Pogledam na sat, a ono - 4 ujutro. O Bože! Morat ću se naviknuti na ovaj polarni dan. Što je, tu je. Moj dan počinje. Moram završiti ovaj tekst i počinje polako spremanje, naši vatreni danas stižu u Rusiju. Moram se dotjerati i jurim na aerodrom. Možda već tamo uspijem ostaviti neki prvi dojam. Wish me luck! :)