• Bedrena kost, bide, Chanel No5, čokolada s radijem, pisaći stroj Remington, antibebi pilula, bicikl... Ove stvari naoko nemaju ništa zajedničko. Osim...
• Svaka od njih tema je jednog od poglavlja knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta", publicističkog hita Annabelle Hirsch koji je u Hrvatskoj objavila Fraktura
• Ovaj publicistički hit donosi drukčiju povijest žena, kroz predmete, detalje, anegdote koje su im nešto značile i napokon oblikovale njihov život u širem kontekstu. 10 dana zaredom donosimo po jedan odlomak iz knjige  "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta". Danas donosimo priču o nožu mame Filloux

Što o ženama možemo shvatiti razmišljajući o stvarima koje su im nešto značili tijekom 30.000 godina duge povijesti? Od zarasle bedrene kosti koja je bila, smatraju antropolozi, prva naznaka da smo kao vrsta sposobni brinuti o sebi i drugima, do predmeta, događaja i stavova koji definiraju žene u svijetu danas: menstrualne čašice, prstena Kim Kardashian i pussy hata. "Ovi predmeti ne upućuju na veliku povijest koju prati zvuk fanfara, ili ne baš uvijek, već na detalje, anegdote, stvari koje su postale značajne tek svojom trajnošću i ustrajnošću" napisala je Annabelle Hirsch u uvodu knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta".

Riječ je o prvoj knjizi njemačke novinarke francuskog porijekla, a sad i spisateljice, Annabelle Hirsch i knjižnom hitu proizašlom iz njezina pera - što se ne događa često s naslovima iz domene publicistike. No tema je očito intrigantna, a kut promatranja (i objašnjavanja) ženskog roda drukčiji. Inovativan i koliko ozbiljan, potkrijepljen činjenicama i znanošću, toliko vuče i na zabavno štivo. Jer što drugo mogu biti priče koje nam o ženama mogu ispričati preša za palčeve, kapa opatice Hildegarde, bide, singerica, desna ruka George Sand, bikini ili značka za Dan žena? 

Hirsch je napravila poptuno subjektivan odabir predmeta. Kako u uvodnom dijelu knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta" objašnjava: "Ovi predmeti ne upućuju na veliku povijest koju prati zvuk fanfara, ili ne baš uvijek, već na detalje, anegdote, stvari koje su postale značajne tek svojom trajnošću i ustrajnošću. Neki od tih predmeta upućuju na širi kontekst, neki su igrali određenu ulogu u određeno vrijeme, neki govore više o nekom trendu, drugi pak o nekoj ženi za koju sam smatrala da je nezaobilazna".

Ponekad dirljive, ponekad duhovite, a ponekad potresne priče o predmetima od prapovijesti do danas pričaju o drukčijoj, dosad zanemarenoj povijesti žena, kroz stvari koje su oblikovale njihov svakodnevni život, slobodu, rad, tijelo i, napokon, identitet žene.

Annabelle Hirsch (1986.) njemačka je novinarka francuskih korijena. Studirala je povijest umjetnosti, teatrologiju i filozofiju u Münchenu i Parizu. Osim što radi kao slobodna novinarka, piše kratke priče i prevoditeljica je s francuskog. U Hrvatskoj je njezinu knjigu "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta" objavila izdavačka kuća Fraktura, a mi donosimo 10 odlomaka iz ovog publicističkog hita, deset dana zaredom. 

Nož mame Filloux

kraj 19. stoljeća

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća slavni francuski kuhar Paul Bocuse, koji se ubraja u pokretače takozvane nove kuhinje, u jednom je intervjuu gorljivo iznio sljedeću besmislicu: “Vatra je muška vokacija, radi se o magiji vatre koja je pridržana muškarcima. Ili kako često ka- žem prijateljima: ne volim navečer leći u krevet sa ženom koja smrdi na kuhinju.” Bocuse je time na kompliciran način htio potkrijepiti mišljenje rašireno već desetljećima: da je ženama mjesto za štednjakom, ali samo onome u vlastitom domu. Nemaju što tražiti u velikim kuhinjama, u gastronomiji, visokoj kuhinji i sličnim mjestima za gurmane. To je uvjerenje nekoć vrijedilo u Europi, sigurno i u Americi, ali i u Aziji, gdje su žene od pamtivijeka prognane iz kuhinja gdje se spremao sushi jer bi im tjelesna temperatura navodno toliko porasla tijekom menstruacije da bi se dragocjena riba pokvarila. Sad je pak gospodin Bocuse, očito potpuno opijen svojom slavom ili isparavanjima iz svojih lonaca, zaboravio od koga je zapravo naučio svoje umijeće. Naime, od jedne žene, izvjesne Eugénie Brazier, zvane i Mère Brazier.

Brazier, koja je bila slavna osoba u gurmanskom svijetu 1930-ih, jedna je od žena koje su obilježile kulinarski krajolik Lyona, a time i cijele Francuske od 18. stoljeća, kojim su dominirale najkasnije od druge polovine 19. stoljeća, a zvali su ih mame iz Lyona (Mères Lyonnaises). Upitno je jesu li doista bile majčinski tip. Premda se taj izraz u Francuskoj u ono doba upotrebljavao za svaku ženu koja je vodila gostionicu i hranila ljude poput majke, u Lyonu se njime prvi put izražava poštovanje prema izvanrednim kuharicama i ugostiteljicama.

Nakon što je Mère Guy, koju su zvali mama nad mamama, pokrenula taj trend početkom 18. stoljeća, upravo u vrijeme kad žene u Europi sve češće objavljuju kuharice, kao što je Die wohlunterwiesene Köchin (Dobro upućena kuharica), koju je napisala Maria Sophia Schellhammer, tu je ulogu početkom 19. stoljeća preuzela Mère Brigousse. Zbog jedne zabavne ideje u Francuskoj su je zvali i “mamom ljubavnika” jer je svojim gostima umjesto poširanih ribljih knedli zvanih quenelles, tipičnih za Lyon i tradicionalno čunjasta oblika, posluživala dvije okruglice s pupoljcima. Nalikovale su na grudi, pa su ih drski gosti koji su vjerojatno zalazili kod gospođe Brigousse nazvali Tétons de Vénus. Ljudi su dolazili iz svih krajeva zemlje, neki pomalo posramljeni, neki da bi se zabavili i podijelili par cica na bučnoj momačkoj večeri ili na prvom spoju punom aluzija.

Nož ovako izložen u okviru pomalo podsjeća na kulinarsku inačicu Magritteove slike Ceci n’est pas une pipe, koju bismo mogli nazvati Ceci n’est pas un couteau. Taj je nož pripadao gospođi Fayolle, zvanoj Mère Filloux. Svoj prvi restoran otvorila je pola stoljeća nakon gospođe Brigousse i bila je jedna od najpoznatijih ugostitelja Lyona. Zaslužna je za reputaciju grada i o njoj je Curnonsky, najpoznatiji gurmanski kritičar 20. stoljeća, koji je Lyon proglasio “prijestolnicom gastronomije”, napisao da je “poznata kao maršal Foch, kao Anatole France, kao Kipling, kao Charlie Chaplin, kao Mistinguett”. U Francuskoj su je često zvali i kraljicom piletine, jer je usavršila, ako ne čak i izmislila, klasik francuske kuhinje: poularde en demi-deuil. To jelo zanimljiva imena pripravlja se od pileta kojemu se kriške tartufa stavljaju pod kožicu prije kuhanja. Na kraju izgleda kao da ima crno-bijele pjege, dakle napola je žalosno, napola radosno. I očito je ukusno jer gosti iz cijele Francuske i Europe dolaze u bistro Filloux da bi kušali klasični meni: juhu od tartufa, spomenuto “pile napola u koroti”, zapečene okruglice, guščju paštetu u košarici od artičoka, ledene praline, uz čašicu beaujolaisa i čuvenog vina châteauneuf du pape.

Legenda kaže da je mama Filloux tijekom godina upravo ovim nožem zaklala gotovo petsto tisuća kokoši. Jer, kako je izvijestio jedan posjetitelj: “Gospođa Filloux inzistirala je na tome da sama poslužuje svoje goste, uključujući mnoge slavne osobe iz književnosti i politike. Pred njihovim bi očima malim kuhinjskim nožem izrezala bijelo meso pileta.” Alice B. Toklas, prijateljica Gertrude Stein, napisala je u svojoj poznatoj kuharici The Alice B. Toklas Cookbook: “Mère Filloux bila je niska, punašna žena u širokoj pregači, koja je mahala kratkim, uskim, ali jezovitim nožem dok se kretala od stola do stola režući piletinu.”

Nakon njezine smrti Mère Brazier, koja je bila učenica mame Filloux i poslije postala Bocuseova učiteljica, nastavila je tradiciju spravljanja piletine, što joj je 1933. donijelo šest Michelinovih zvjezdica. Nije bila samo prva kuharica, nego i prvi kuhar koji je dobio tako prestižno priznanje, čak šezdeset godina prije Alaina Ducassea. Ako se Paula Bocusea naziva ocem francuske kuhinje, Brazier je definitivno majka francuske gastronomije. Da su te mame tada znale da će žene uskoro opet biti izbačene iz kuhinja i da će se o njima govoriti s takvim omalovažavanjem, možda bi zamahnule svojim nožem za piliće. I izbacile muškarce iz svojih kuhinja.

Prevela: Ines Meštrović