• Bedrena kost, bide, Chanel No5, čokolada s radijem, pisaći stroj Remington, antibebi pilula, bicikl... Ove stvari naoko nemaju ništa zajedničko. Osim...
• Svaka od njih tema je jednog od poglavlja knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta", publicističkog hita Annabelle Hirsch koji je u Hrvatskoj objavila Fraktura
• Ovaj publicistički hit donosi drukčiju povijest žena, kroz predmete, detalje, anegdote koje su im nešto značile i napokon oblikovale njihov život u širem kontekstu. 10 dana zaredom donosimo po jedan odlomak iz knjige  "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta". Danas donosimo priču o prvom bideu - dame su tu bile naprednije i od kraljeva

Što o ženama možemo shvatiti razmišljajući o stvarima koje su im nešto značili tijekom 30.000 godina duge povijesti? Od zarasle bedrene kosti koja je bila, smatraju antropolozi, prva naznaka da smo kao vrsta sposobni brinuti o sebi i drugima, do predmeta, događaja i stavova koji definiraju žene u svijetu danas: menstrualne čašice, prstena Kim Kardashian i pussy hata. "Ovi predmeti ne upućuju na veliku povijest koju prati zvuk fanfara, ili ne baš uvijek, već na detalje, anegdote, stvari koje su postale značajne tek svojom trajnošću i ustrajnošću" napisala je Annabelle Hirsch u uvodu knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta".

Riječ je o prvoj knjizi njemačke novinarke francuskog porijekla, a sad i spisateljice, Annabelle Hirsch i knjižnom hitu proizašlom iz njezina pera - što se ne događa često s naslovima iz domene publicistike. No tema je očito intrigantna, a kut promatranja (i objašnjavanja) ženskog roda drukčiji. Inovativan i koliko ozbiljan, potkrijepljen činjenicama i znanošću, toliko vuče i na zabavno štivo. Jer što drugo mogu biti priče koje nam o ženama mogu ispričati preša za palčeve, kapa opatice Hildegarde, bide, singerica, desna ruka George Sand, bikini ili značka za Dan žena? 

Hirsch je napravila poptuno subjektivan odabir predmeta. Kako u uvodnom dijelu knjige "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta" objašnjava: "Ovi predmeti ne upućuju na veliku povijest koju prati zvuk fanfara, ili ne baš uvijek, već na detalje, anegdote, stvari koje su postale značajne tek svojom trajnošću i ustrajnošću. Neki od tih predmeta upućuju na širi kontekst, neki su igrali određenu ulogu u određeno vrijeme, neki govore više o nekom trendu, drugi pak o nekoj ženi za koju sam smatrala da je nezaobilazna".

Ponekad dirljive, ponekad duhovite, a ponekad potresne priče o predmetima od prapovijesti do danas pričaju o drukčijoj, dosad zanemarenoj povijesti žena, kroz stvari koje su oblikovale njihov svakodnevni život, slobodu, rad, tijelo i, napokon, identitet žene.

Annabelle Hirsch (1986.) njemačka je novinarka francuskih korijena. Studirala je povijest umjetnosti, teatrologiju i filozofiju u Münchenu i Parizu. Osim što radi kao slobodna novinarka, piše kratke priče i prevoditeljica je s francuskog. U Hrvatskoj je njezinu knjigu "Stvari. Povijest žena u 100 predmeta" objavila izdavačka kuća Fraktura, a mi donosimo 10 odlomaka iz ovog publicističkog hita, deset dana zaredom. 

Bide

sredina 18. stoljeća

Tko je na versailleskom dvoru htio preživjeti dulje nego što traje jedan naklon, morao je znati najmanje tri stvari: zabaviti svoga sugovornika, fascinirati ga te možda čak i malčice prijeći granicu. Neki su se, poput markize de Prie, koja je u doba Luja XV. bila čuvena i moćna, u tu svrhu služili čak i ekscentričnim metodama. Navodno bi je posjetitelji (najavljeni!) ponekad zatekli kako sjedi zadignute suknje, raširenih nogu na svom bideu kao na konjiću. Madame bi se ljubazno osmjehnula posjetitelju, zamolila ga da sjedne, raspitala se o najnovijim tračevima i mirne duše nastavila se prati straga, a vjerojatno i sprijeda.

Tko živi u Njemačkoj ili u Sjedinjenim Američkim Državama, ili drugim riječima, tko ne živi u Francuskoj ili Italiji i mlađi je od sedamdeset godina, vjerojatno ne zna što je bide. U Francuskoj ste taj predmet do prije nekoliko godina mogli naći u svakoj staroj kući, a u Italiji je ta kruškolika kadica od keramike, koja obično stoji pored zahoda, još i danas sastavni dio svake kupaonice te služi za pranje intimnih dijelova tijela (a ne za pranje nogu!). U doba markize de Prie taj je komad namje- štaja još novina. Kao u vrijeme Katarine Medici ljudi su se bojali vode i bolesti koje bi s njome mogle prodrijeti u tijelo. Stoga se nisu prali. Luj XIV. za svoga se života, navodno, oprao samo dvaput. Versailles je sigurno izgledao predivno, no na dvoru svakako nije divno mirisalo. Ali ljubav nije trebala patiti zbog toga, pa je kraljev dvorski stolar osmislio novi predmet: ovaj na slici, prvu inačicu bidea. Kadica uklopljena u neku vrstu stolca gdje se voda ciljano i lagodno mogla upotrebljavati za pranje intimnih dijelova tijela. U naslonu se nekad nalazila kutija za sapun i spužve. Zvali su ga bide jer su dame na njega mogle sjesti kao na konjića (franc. bidet). Možemo poći od toga da je ekstrovertirani način na koji se Madame de Prie služila bideom bio iznimka, a ne pravilo. Većina se ovim novim komadom namještaja koristila u intimnijim situacijama, prije ili nakon snošaja. Ili kao što piše u erotskom romanu francuskog libertina Restifa de la Bretonnea L’Anti-Justin: “Trebat će mi barem pola sata da osvježim svoj siroti dragulj na bideu.”

Očito su se u ono doba pojavili prvi problemi vezani uz higijenu i prije svega brige povezane s vonjem intimnog dijela ženskog tijela. U 19. i 20. stoljeću ženama će u reklamama tumačiti da im muževi švrljaju vjerojatno zato što dolje neugodno vonjaju. U 18. stoljeću također se u određenoj mjeri radilo o tome da su žene htjele biti dopadljive i potaknuti muškarce na određene seksualne prakse, premda to nije obavezno bio vlastiti suprug. Jer je u to doba, posebice u mondenim i dvorskim krugovima, bila raširena spoznaja da seksualnost može i treba biti užitak, a ne samo nevesela bračna dužnost te da seks treba prakticirati s mnogim partnerima. Čak su žene, barem one iz viših društvenih slojeva, mogle imati izvanbračne veze, samo iz njih nisu smjela proizaći kopilad. I tu se ponovo javlja naš bide: žene su upotrebljavale bide poput kasnijih vaginalnih tuševa i šprica. Čak se smatralo da se na taj način mogu spriječiti spolne bolesti. Zbog te kombinacije libertinizma i bidea taj su predmet često zvali “ženskom ispovjedaonicom” ili “intimusom žena”. Njemu bi povjerile sve i na njemu se isprale se od svih svojih “grijeha”. Bide je bio toliko popularan i omiljen da je urednik Almanaha časnih žena (Almanach des honnêtes femmes) 1790. predložio da se organizira nacionalna svečanost bidea kako bi se odala dostatna počast tom novom prijatelju žena.

No takva povezanost nije postojala svugdje, jer nisu svi znali čemu služi bide. U jednoj od šaljivih priča na tu temu francuski je poslanik jednoj dami jednom donio bide kao tipičan ozloglašeni francuski poklon, a ona mu je idući put u njemu servirala ribu. Očito se sama nije uspjela dosjetiti njegove stvarne funkcije. A možda se jednostavno bojala tuđeg suda jer su bide i seksualna sloboda žena u ono doba bili usko povezani. Nažalost je početkom 19. stoljeća zatvoren taj prozor kroz koji se nakratko mogao nazreti slobodniji pristup ženskoj seksualnosti. Sada se na ženski seksualni užitak ponovo gledalo sa strahom ili s ogorčenjem, zabava i ležernost bile su prošlost, što je dovelo do toga da je i bide, povezan sa “slobodnim životom”, sada protjeran u druge sfere. Umjesto u Versaillesu sada ste ga mogli naći u bordelima te ga više ne povezuju sa seksualnim ispunjenjem kao nekoć, već s poroč- nošću. Neki su ga proizvođači prodavali pod nazivom “protektor”, dakle izrijekom ga reklamirali kao sredstvo protiv začeća, što svakako nije popravilo njegov imidž. U puritanskim Sjedinjenim Američkim Državama pokrenuli su pravi lov na bide. U newyorškom su hotelu Ritz, primjerice, oko 1900. uklonili ove kadice za intimno pranje iz svih kupaonica. Progon tog predmeta očito je bio vrlo uspješan, jer je jedna Amerikanka početkom 20. stoljeća stojeći pred bideom u jednom pariškom hotelu oduševljeno uzviknula: “Oh, kako dražesno! To je kadica za pranje beba?” Sobaričin odgovor sigurno je bio pravo otrežnjenje. Glasio je: “Ne, gospođo, to je kadica za ispiranje beba.”