Ceste u Kini su široke i u gradovima, a često i u manjim mjestima i izvan naselja, imaju minimalno dvije trake u svakom smjeru.

S obje strane ceste se nalazi još i staza za bicikle i motore, dovoljno široka da se tuda može voziti manji kamiončić. No često se na tim stazama znaju voziti, zaustavljati i parkirati automobili. U većini slučajeva, zaustavljena vozila će samo usporiti vožnju biciklima, skuterima i motorima, no ponekad se znaju parkirati na sredini staze, tako da potpuno blokiraju prolaz i ne preostaje drugo nego vratiti se nazad i cestom ili pločnikom proći taj dio. 

Ako vidite auto ili neko drugo vozilo kako vozi u suprotnom smjeru, nemojte ostati zapanjeni, to je uobičajeno. Žmigavci služe samo kao ukras. Vozači ih ne koriste. S druge pak strane, česti je slučaj vidjeti modificirane aute s disco svjetlima. Vole oduzimati prednost, a u gradovima veliki broj ljudi ne pali svjetla čak ni po mraku. Izvan gradova voze sa upaljenim svjetlima, uglavnom dugim, bez obzira na to da li su sami na cesti ili im drugo vozilo dolazi u susret. Na kamione stavljaju još pet dodatnih svjetala koja su upaljena po noći, za svaki slučaj, da ne bi slučajno nešto ostalo neosvijetljeno. A uz sva ta svjetla, obavezno su upaljena i svjetla za maglu, iako magli nema ni traga.

Vozilo ima prednost, ne pješak: što je veće vozilo, veća je prednost. Svi trube non-stop, i u isto vrijeme nitko ne reagira na zvuk trube. Ako prestižu neko vozilo, a vi im idete u susret, trubit će vam. Ako idu vas prestizati, trubit će vam, iako nema nikog drugog na cesti. Ako se približavate sa sporedne ceste, trubit će vam, ako pješačite uz cestu, trubit će vam. Ako stojite 5 metara od ceste, opet će vam trubit. I to ne malo, tako da vas upozore. Trubit će vam od trenutka kada vas ugledaju, pa sve dok ne odu 30 metara dalje od vas. Naravno, trube su im ultra jake, pa imate osjećaj kao da ćete oglušiti. Ponekad je moguće vidjeti cijelu obitelj na jednom skuteru i vozila prenatovarena teretom, posebice kamione iz kojih često zna ispadati teret. Jedan od zanimljivijih prizora su kamioni za prijevoz drugih vozila. Tako na prikolice za prijevoz automobila naguraju dva reda vozila, a kamione prevoze jedne na drugima, na taj način da na jedan kamion bez prikolice stave još dva kamiona iste veličine, jedan na drugi.

Vozači koji dolaze sa sporedne ceste i skreću u desno, na glavnu cestu, ne gledaju da li netko nailazi sa lijeve strane, već samo izlijeću. S druge strane, vozač koji ide glavnom cestom izbjegava vozilo koje je izletjelo sa sporedne ceste tako što skreće u lijevo uz obavezno trubljenje te na taj način zaobilazi to vozilo. Ostali vozači, oni iza njega, te oni u paralelnoj traci, slijede njegov primjer, a po potrebi prelaze i u suprotni smjer. Naravno, vozila koja nailaze iz suprotnog smjera, miču se u desno. I tako svi voze; ne gledaju i ne staju, već samo izlijeću i očekuju od drugih vozača da im se maknu s puta. Isto se očekuje i od vozača motora, skutera i bicikala. Vožnja u takvom prometu može lako izbaciti vozača iz takta, zato je najbolje uklopiti se, biti na oprezu, pronaći zabavu u svemu tome i jednostavno uživati u vožnji!

Prvih sati našeg putovanja uhodavali smo se, učili i mučili kako izaći na kraj s vožnjom prenatovarenim skuterima kroz kaotični kineski promet. Ipak, svakim kilometrom osjećali smo se sve sigurniji i postajali vještiji u vožnji.

Prvi strujni koraci

Polako smo odmicali od Yixinga, mrak je počeo padati, a s njime i struja. Primjetili smo da se jedna, starija baterija na Tomislavovom skuteru prazni brže od nove baterije, što je značilo da ćemo biti sporiji od predviđenog. Uz to, često smo stajali kako bi presložili i čvršće zavezali prtljagu. Zbog takvog ritma vožnje i natovarenosti skutera, počeli smo sumnjati da ćemo uspjeti stići dalje od Kine. Također, uhvatila nas je i mala sumnja o pronalasku mjesta za punjenje baterija. No, taman kada smo ostali na zadnjim elektronima struje, tračak nade pobudilo je svjetlo koje smo ugledali u jednoj kući. Uz malo nećkanja i nelagodu, ušli smo u dvorište i upitali čovjeka koji je tamo bio možemo li malo napuniti baterije. Gospodin nam je dopustio, i na naše pitanje koliko moramo platiti, odgovorio je: ''Ništa.'' Ostali smo iznenađeni i zahvalni. Osim što nam je dopustio da napunimo baterije skutera besplatno, pozvao nas je i na ukusnu večeru.

Pozitivan događaj i struja iz utičnice dali su nam dodatnu energiju za nastavak puta, dovoljnu da iste večeri dođemo do grada Lishui, baš kao što je bilo i u planu. Obzirom da su Kinezi jako znatiželjni kada su u pitanju stranci, kako za vrijeme vožnje, tako i u tom gradu privukli smo puno pozornosti. Nekolicina je tražila da se slika s nama, na što smo rado pristali.

Nakon ''photosessiona'' uslijedio je i obavezni razgovor. Kako većina Kineza razumije engleski koliko i mi kineski, znači gotovo ništa, razgovor se svodio na to da oni pričaju nešto na kineskom, a mi na hrvatskom. Razumjeli se nismo, ali smo svejedno razgovarali. Za vrijeme takvog razgovora, desilo se da smo se ponešto i uspjeli razumjet, a to je uglavnom bilo odakle smo.

Poslije razgovora, krenuli smou potragu za smještajem. Ideja je bila potražiti hotel u kojem će nam dopustiti da radimo u zamjenu za noćenje. No, naš plan nažalost nije uspio. Svugdje su nas odbili. Zatim smo razmišljali o kampiranju i gdje bi u gradu mogli postaviti naš šator. Saznali smo za jedan park, no to nije bilo dovoljno. Morali smo pronaći i mjesto za punjenje baterija skutera preko noći. Nakon nekoliko sati potrage i lutanja po gradu, stigli su nas sitni sati, a s njima i umor. Nije bilo druge, morat ćemo odsjesti u hotelu i tamo puniti naše skutere, jer nam nisu dopuštali punjenje ako nismo njihovi gosti. No, ni to nije bilo jednostavno kako zvuči. U svakom jeftinijem hotelu su nas odbili i slali u skupi hotel. Nije nam bilo jasno zašto. Postajali smo sve umorniji,pomalo ljuti i zbunjeni. Tek kasnije saznali smo da nemaju dozvole za primanje stranaca, tako da smo bili primorani prenoćiti u skupljem hotelu.

''Kraljevski put'' - početak

Sutradan smo stigli u Nanjing, prvi ''kraljevski grad'' koji se našao na našoj ''kraljevskoj ruti''. Istoimeni grad je jedan od najstarijih u Narodnoj republici Kini, a u nekoliko navrata,za vrijeme vladavine 6 različitih dinastija, bio je prijestolnica kraljevine Kine. Područje na kojemu se grad nalazi bilo je naseljeno još prije 6000 godina. Smješten je na donjem toku rijeke Yangtze i danas je glavni grad provincije Jiangsu.

Unatoč tome što smo na početku putovanja išli laganini, nismo žurili i polako smo odmicali od početne točke, u spomenutom gradu punom povijesnih znamenitosti )kao što su hramovi Linggu i Jiming, palača Chaotian, SouthTangmauzolej) proveli smo samo jednu noć.

Iz Nanjinga  krećemo prema Chuzhou. Putem smo naišli na nama neobične ''stvari'' poput trgovine tenisica na krovu automobila i odjeće koja se sušila obješena na drveću.

Našla se tu i pokoja koza i krava na cesti, a dobrim dijelom cesta je bila razrovana, te je vožnja više ličila na off-road nego na vožnju cestom.

Nakon nekoliko sati vožnje stigli smo u Chuzhou, mali grad koji broji samo 4,5 miliona stanovnika. Po kineskim mjerilima, Hrvatska je kao jedan mali grad. U grad smo stigli gladni, a pošto nas čeka dugi put, a mi imamo malo novaca, zamolili smo u jednom restoranu vruće vode za instant tjesteninu koju smo imali sa sobom.

Vlasnik restorana nam je uz vodu ponudio da sjednemo za jedan od stolova za kojim je sjedio stariji Kinez. Sjeli smo, počeli jesti i nešto komentirali kada nas je čovjek iznenadio pitanjem na engleskom jeziku. Tako smo započeli razgovor s njim i saznali da je on pastor iz SAD-a i da je ovdje u sobi iznad restorana. Zahvaljujući njemu i mi smo odsjeli u jednoj od soba iznad tog istog restorana za samo 30 juana (nešto manje od 30 kn) i napunili baterije skutera.

Na naše veliko iznenađenje ponudili su nam da uvezemo skutere u sami restoran i parkiramo pokraj jednog stola, kako bi se mogli puniti i biti na sigurnom mjestu. Možete li si zamisliti tako nešto u Europi?

Idući dan u 13h bili smo spremni za nastavak puta, ali nije bilo tako jednostavno krenuti kako to zvuči. Ljudi koji su nas vidjeli, htjeli su pričati i slikati se s nama, pa nas nisu puštali.

Na posljetku smo ipak uspjeli krenuti i stići do Dingyuana, malenog mjesta gdje se, sudeći po broju trgovina traktorima, ljudi pretežno bave poljoprivredom (i prodajom traktora). Tamo smo u jednoj trgovini traktora pitali možemo li napuniti baterije od naših skutera. Radnici su nam dozvolili da ih besplatno napunimo, a uz to su nas i počastili večerom.

Vrhunac dana bio je kada nas je jedan od radnika pozvao k sebi da kod njega prenoćimo. Počeli smo se diviti kako su Kinezi ljubazni i dobri (dok god nisu za volanom).

Ovdje pročitajte kako je započela cijela avantura!

E-bike advetures možete pratiti i na službenoj Facebook stranici.

U galeriji detaljnije pogledajte fotografije...