• Igrajte društvene igre, pročitajte knjige koje niste stigli, pogledajte filmove koje ste oduvijek željeli, ispecite divan kolač i uživajte uz svoje najmilije - korisni su savjeti kako provesti vrijeme kad svi odgovorno ostajemo kod kuće
• Brus! Obiteljska kućna idila izgleda malo drukčije, barem u mom slučaju. Tko je preživi, pričat će...

"Žena i ja već nekoliko dana radimo zbog koronavirusa kod kuće; prije ćemo se međusobno poubijati nego umrijeti od korone" - ova šala kružila je internetom prije desetak dana, i prije nego što je Hrvatska poduzela ozbiljne mjere glede koronavirusa. Mnogo prije nego što sam ja postala ta koja 24 sata dnevno provodi kod kuće s mužem. I djecom. Tinejdžerima, komada 2. Da pričam o obiteljskoj idili, vremenu kojeg konačno imam za provesti s najmilijima, kako razgovaramo, posvećeni smo jedni drugima? Eh, pa tko god je imao u glavi idiličnu sliku kako s obitelji, uz puno smijeha, igra Čovječe, ne ljuti se dok iz pećnice miriše kolač (jer sad ću sigurno i radnim danom peći kolače!), svaka mu čast ako je to uspio isfurati! Mi nismo!

A što ćemo jesti?

Ovi moji, ne u troglasju, nego onako kao kad se pjeva Bratec Martin, istu rečenicu počnu ponavljati od 11.30: "Kad će ručak?". Naravno, ručak nije gotov, mislila sam da su tako rano gladni samo oni kojima treba pauza da pobjegnu s posla. Idemo zajedno kuhati ručak. Djeca gule krumpir. Djeca režu krumpir. Ja razmišljam: ako netko odreže prst, to će unijeti malo dinamike u dan u kući. I neka nam onda kažu da ne smijemo u bolnicu! Nitko nije odrezao prst. Trojac ostatak dana: Što ima za jesti? U frižideru nema ničega! Ima li keksa? Zašto mi nemamo nikad ništa fino za jesti? Tko je pojeo zadnji sladoled i praznu kutiju vratio u zamrzivač?!

Koliko mi zapravo jedemo???  Pa, jako puno kad smo sve četvoro doma, otkrila sam. Samo sam ja odgovorna za dvije kutije keksa (srećom se vaga pokvarila). Nabavka od petka se istopila. Nadam se da me nitko neće snimiti kad opet onako natrpam kolica u dućanu i staviti to na internet...

via GIPHY

Sad stvarno puno razgovaramo...

24 sata dnevno u kući, družit ćemo se kao nikad, ima i nešto dobro u tim zatvorenim školama i poslu od kuće... Tako su mali Ivica i naivne mame poput mene zamišljale kako će to biti. Stvarnost: muž radi online cijeli dan. Ja radim online. Naš prvorođeni obara rekord u vremenu provedenom na Playstationu - jer sad ima vremena i nikud ne ide. Naša drugorođena odlučila se na binge watching, gleda 4. sezonu serije The Hundred. U komadu. Svatko viče iz svoje sobe: Je li ti nešto uploadaš? Skidaj se s tog Playstationa, ne mogu ništa raditi! Šta radite, meni neće ni jednu stranicu otvoriti! Pa, Playstation ništa ne troši! Jel' to netko opet na Netflixu?! Da ste svi sve ugasili! Razbit ću vas sve po redu, ja moram raditi, a vi se zaj......e! Itd. itd. Napričamo se do sita svaki dan.

via GIPHY

Sport i zdravlje

Na posao ne idemo, škole su zatvorene, sve slobodne aktivnosti ukinute, u kafiće nije preporučljivo ići, prijatelji koje smo pozvali na roštilj više se ne javljaju na telefon - vjerojatno misle da buncamo zbog visoke temperature izazvane koronavirusom. A vani proljeće piči li ga piči. Nezdravo je provoditi dane zatvoren u kući, pogotovo toliko kao sada. Konstruktivan prijedlog: "Djeco, danas idemo svi zajedno prošetati Maksimirom!" Žao mi je što nisam snimila taj trenutak. Tupilo od nekuženja. Preneraženost. Nevjerica. Ovo je kao da tinejdžeru pljunete u lice. Prošetati? S mamom i tatom? Gdje ga/ju može netko vidjeti? Mogla sam obećati i da ćemo se držati za ruke. I da ću im dati pusu ako netko naiđe. Dobro, imam i plan B, da pograbljaju lišće oko kuće. Možda ih sutra nagovorim. Ili da ne spuste rolete dok su na gadgetima. I to se računa zar ne? Ako je dovoljno sunca biljkama u sobi, dovoljno je i njima, zar ne?

via GIPHY

Školovanje kod kuće

Ovo su veliki praznici! Tako to tumače djeca, pa još spavaju dok ja palim kompjutor. I kuham ručak, danas malo ranije. Poruka na e-mailu, od razrednice našeg  prvorođenog: Poštovana, vaše dijete, Taj i Taj, se nije uključio u virtualni razred, a dogovor je bio u 10 ili 15 sati. Super, prije sam bar znala da će kad krenu u školu tamo i stići i školovati se. Sad kao žandar ispitujem tko se spojio tko nije (opet je Internet spor!!!), kad su se trebali spojiti, kad je nastava na TV-u, što su dobili na mail, iz kojeg predmeta imaju zadaću, iz kojeg prezentaciju, jesu li je napravili. Online školovanje djeci oduzme sat vremena dnevno, barem mojoj (možda muljaju?), meni oduzme dva, na provjeravanje jesu li se prijavili gdje su trebali i tko kome što šalje. U 11 navečer muž i ja mrtvi umorni zaspimo. Ipak mi i radimo i školujemo se. Djeca gledaju filmove, pune kadu, chataju, uzimaju si večeru (nezdravu) u ponoć. Ipak su ovo njima veliki praznici.

Ukratko, mislim da se još svi moramo prilagođavati ovoj situaciji...