Sve svoje skulpture izrađuje ručno, pa i najsitnije detalje jer, neobično za jednu keramičarku da ne koristi lončarsko kolo.

"Poštujem vještinu rada na kolu, ali ona zahtijeva sasvim drugi pristup radu i senzibilitet. Radije istražujem sam materijal i njegove mogućnosti - testiram razne vrste glina u koje miješam ili apliciram razne materijale - čeličnu prašinu, staklo, piljevinu, usitnjenu lavu, celulozu, šamot, a za obradu površina često koristim grafike kore drveta, kamena, koralje", govori Lidia Boševski.

Voli čiste teksture i spontano ih radi jer njezino druženje s prirodom djeluje tako da nesvjesno pamti detalje koje onda spontano pretače u rad, nikada ne uzimajući konkretan detalj od kojeg radi teksturu. Tek kad nešto dovrši shvati da je povezano s nečim što je promatrala i što joj je bilo privlačno. Godinama ljetuje na Pagu, pa šetajući plažom, na primjer, pamti oblik kamenja koje poslije pretoči u oblike s glinom...

Odrasla je u Kozjaku, maloj pustari usred Kopačkog rita, odakle joj potječe očeva obitelj. Djed je bio šumar, pa Lidia kaže da otuda njezina tako snažna povezanost s prirodom. U Zagrebu je upisala Školu primijenjene umjetnosti, a potom završila i Dizajn tekstila i odjeće na Tehnološkom fakultetu, ali nikad nije radila u toj struci nego se bavila slikanjem. No prije dvanaest godina suprug Zoran jednog je dana donio glinu da pokuša napraviti prototip dizajna šalica “huging cups” koje su na kraju zajedno izradili i izložili na BIO u Ljubljani. I to se sve poklopilo s razdobljem kada je željela stvarati nešto opipljivije...

"Od tada nisam naslikala ništa", smije se Lidia. Njezina prva kolekcija “sadržavala” je čak četrdeset zdjela. Kada je jednog dana shvatila koliko ih se odjednom nakupilo, nastala je izložba pod nazivom “Iz zemlje” u Gliptoteci.

"Zdjele su bile jedinstvene jer su bile ‘žive’. Pšenično sjeme utisnula sam u vlažnu glinu i u procesu sušenja ona je počela klijati. Iz te kolekcije najdraže su mi zdjele-gnijezda (Nest) koje još i dandanas obožavam praviti, a izrađujem ih od tisuća rolanih štapića koje samo utiskujem jedne na druge. Među ostalim, valjati glinu u štapiće vrlo je meditativno i opuštajuće", objašnjava Lidia.

U sjećanju joj je ostala i izložba u Botaničkom vrtu gdje je u travi izložila svoje radove koji su se dva tjedna - zalijevali. A trava je toliko narasla, da su se radovi stopili s travom...

"Dok sam u Zagrebu, često šetam Maksimirom, i stalno nešto skupljam, a na moru se ponekad znam toliko natovariti kamenjem da ga ne mogu ni ponijeti", smije se Lidia, "No jednog dana sav taj nakupljeni materijal namjeravam vratiti u prirodu da ‘živi’."

Nedavno je započela raditi na projektu Baza podataka tekstura iz prirode koje će služiti budućim generacijama koje možda neće biti toliko povezane s prirodom.

"Među ostalim, radim i male serije posuđa koje i sama volim upotrebljavati kod kuće. Iz svojih šalica i ja pijem kavu, a pogotovo uživam u njima na moru kada sam i sama bliže prirodi. Svi smo se nekako navikli na ono tvornički glazirano posuđe, ali uspjela sam razviti liniju gdje se materijal ne prekriva glazurom nego imate dodir s materijalom dok se pije nešto iz nje. Za to koristim svoju pastu na bazi pčelinjeg voska i maslinova ulja te eterična ulja naranče koja se nanosi nakon pečenja i čini materijal vodootpornim. Eto, to je prirodan način na koji se može pokriti materijal da ujedno posuđe bude upotrebno", kaže Lidia.

Osim ukrasnih zdjela i posuđa koje peče na temperaturi od 980 do 1100 stupnjeva, radi i zidne pločice koje je radila za linoprint (za grafite) kojima je obložila i središnji stup u atelijeru. A njima je ukrasila i ulaz u atelijer...

Ipak, za njezin ugodno namješten atelijer, u kojem s kujicom Lunom boravi cijeli dan, zaslužan je suprug arhitekt koji ga je osmislio i uredio. Da je potpuno prati na njezinu putu, govori i to da joj osmišljava i postavlja - baš svaku izložbu. I djeca vide koliko supružnici Boševski vole to što rade, pa su krenuli njihovim stopama...

Više slika pogledajte u galeriji...