Često mi se događa da u tom prostoru zaboravim na sve probleme i obaveze. Kao da taj prostor ima moć zaustavljanja vremena, a onda kreativnost i sloboda učine svoje i vi odjednom kreirate nešto što će čuti, ako imate sreće, nekoliko milijuna stanovnika. 'No pressure'.

Sjećam se svog prvog ulaska u studio. Bilo je to točno prije 10 godina. Tada sam pjevala s bendom Flyer i snimali smo prvi album u studiju Croatia Recordsa. Bila sam strašno uzbuđena. Odmah sam se oduševila! Pa terca gore, pa terca dolje, probaj kvintu, ne paše oktava, pa pjevaj kroz dah, pa legato, pa staccato, pa probaj vokalize pa probaj ovo, probaj ono. Divota! Sa svakim glasom pjesma je postajala drugačija, punija. Kasnije su me prijatelji zezali kako ne znam izaći iz sobe za snimanje i kako bi najradije samo pjevala i snimala backove.

Istina, uživala sam, ali i dan danas obožavam snimati prateće vokale u studiju. Usudila bih se reći da mi je puno veći izazov snimati backove nego lead vokal. Zašto? Možda baš zato što oni totalno mogu promijeniti pjesmu, oni kao da još više pojačavaju emociju koju je lead vokal otpjevao, a tek slaganje višeglasja, stvaranje harmonije, nešto predivno. Sjetite se samo hita Arethe Franklin ˝Respect˝. Pitanje je bi li ta pjesma imala tako živu atmosferu bez pratećih vokala i njihovih upadica.

No vratimo se u studio. Nakon što nas je iznenadio prolaz našeg ljetnog singla ˝Nešto me pogodilo¨, došlo je vrijeme da izbacimo novi singl. Prvo nismo znali koju bi pjesmu odabrali. Tekstove i melodije imamo, ali kako ih aranžirati, producirati? Čekao nas je velik posao i važna odluka. Naravno, sve počinje s kosturom pjesme: tekstom i linijom pjevanja, a onda se naprobama priključuju drugi instrumenti. U bendu u kojem se nalazi šest različitih ljudi i karaktera, ima i šest različitih želja i ideja i svaku treba poslušati. Često snimamo probe jer smo shvatili da nam se najviše svide one prve ideje i rješenja koja su najčešće i najjednostavnija. Nakon nekoliko dana preslušavanja demo snimaka, konačno počinjemo snimati.

Prvo u studio ulazi naš bubnjar Tomislav zvan Migač. Čovjek je ritam mašina i njegova snimanja ne traju dulje od 30 minuta i to ako baš naš producent inzistira na ponavljanju. Nakon njega nastupa basist Nikola. On pak ima osobni rekord od tri i pol minute koliko i traje pjesma. 'One take' i to je to. Čovjek je genijalac i čak sam na njega malo ljubomorna. Zatim slijede gitare i klavijature i zadnji dolazi vokal. Varate se ako mislite da je tad pjesma gotova. Tada slijedi konstantno preslušavanje, dodavanje i čišćenje nekih dijelova.

Samo snimanje pjesme, pa sve do finalne verzije traje tjednima. U našem bendu nalaze se čak dva producenta, Hrvoje i Zvone, a uskoče nam i naši prijatelji Ivan Arnold - Arni i Filip Vidović s pokojim savjetom i idejom. I tako pjesma raste, a ako se dečki zanesu, žensku stranu držimo klavijaturistica Jela i ja. Sve u svemu, naša pjesma samo što nije gotova. Za koji dan konačno ulazim u studio i snimam finalnu verziju vokala. Doma pjevušim već danima, improviziram, smišljam prateće vokale. Susjedi se ne bune i to sam već shvatila kao prvu dobru kritiku.

U međuvremenu smo dobili poziv za sudjelovanje na Šanson festu . Ove godine zadatak izvođača je obraditi poznate stare pjesme s festivala. Mi smo dobili prekrasnu pjesmu koja je 1984. bila na Zagreb festu , a kasnije ju je čak izvodio Arsen Dedić. Već smo imali nekoliko proba i pokušavamo pjesmu obraditi u Bang Bang stilu. Idući put svakako ću postaviti link pjesme. Za Bang Bang ovo je najkreativniji i najuzbudljiviji mjesec. Nadamo se samo da ćete i vi na kraju biti zadovoljni.

U galeriji pogledajte više fotografija...