• Iste stvari muče ljude ma gdje u svijetu živjeli, a odnosi s obitelji, partnerom, prijateljima su uvijek u fokusu. I često izvor naših briga i dilema: kako postupiti
• Magazin The Cut ima izuzetno kvalitetnu rubriku pisama čitatelja na koja odgovara s puno mudrosti i duha i, vjerujemo, doista pomaže
• Stoga prenosimo najzanimljivija pitanja, s kojima se mogu poistovijetiti i naše čitateljice. Danas je to pitanje trebaju li roditelji financijski pomoći djeci da kupe stan? 

Pitanje: 

Već 20 godina živim kao podstanarka u New Yorku i tijekom tog vremena gledala sam kako gotovo svi moji prijatelji kupuju stan ili kuću u gradu. Osim jedne ili dvije osobe koje rade u financijama ili korporativnom pravu, baš svi su dobili značajnu financijsku pomoć od svojih roditelja ili baka i djedova. Moji roditelji u mirovini žive ugodno, kao i roditelji mog supruga, ali nisu u mogućnosti (ili ne žele) izdvojiti toliki iznos za nas.

Bilo je trenutaka kada su moji roditelji spomenuli mogućnost da nam na neki način pomognu, ali razgovori nikada nisu otišli dalje od toga. Tijekom godina postajala sam sve manje suptilna u svojim natuknicama da, unatoč tome što vrlo disciplinirano štedimo, nikako ne uspijevamo sustići tržište i skupiti dovoljno za kupnju doma. Ponekad bi moje komentare jednostavno ignorirali, iako mi je mama znala reći da bi voljela da nam mogu više pomoći. Također su morali pokriti troškove nekoliko ozbiljnih zdravstvenih problema i mislim da velik dio njihovih odluka proizlazi iz brige hoće li moći financirati vlastitu starost — što u potpunosti razumijem i suosjećam s tim. Ipak, kada su umjesto preseljenja u manji dom kupili veću kuću, a zatim uložili velik novac u renovaciju kako bi bila točno onakva kakvu žele, bilo mi je teško ne pomisliti da su moj novac za polog potrošili na svoju novu kupaonicu.

Znam da su cijeli život vrijedno radili i da zaslužuju provesti svoje umirovljeničke godine kako god žele, ali ne mogu se riješiti osjećaja ogorčenosti jer nas nisu bolje financijski osigurali. Kako da se oslobodim tog osjećaja da su mi trebali više pomoći?

Odgovor: 

Trebaš sjesti s roditeljima, a tvoj suprug zasebno sa svojima, i otvoreno te iskreno razgovarati o tome kako trenutno izgledaju njihove financije, ali i vaše. To znači da oni otvoreno kažu kakva su im ulaganja, dugovi, hipoteka, sadašnji i budući planovi vezani uz dom, planovi za mirovinu i dugotrajnu skrb te što piše u oporuci. S vaše strane, to znači razgovor o tome koliko zarađujete, koliki su vam dugovi, koliko ste uštedjeli i kakvi su vam planovi vezani uz kupnju doma — što detaljnije.

Možda misliš da ste već vodili upravo takav razgovor, ali spremna sam se kladiti da niste, jer vrlo malo ljudi koje poznajem jest. Takvi razgovori izazivaju veliku nelagodu. Ja sam ga ipak vodila i mnogo mi je toga razjasnio.

Poput tebe, imam mnogo prijatelja kojima su roditelji pomogli oko pologa za stan. Oni najmudriji i najsretniji dobili su pomoć za kupnju svoje prve, skromnije nekretnine prije financijske krize 2008. godine, a kada se tržište oporavilo, uspjeli su tu početnu investiciju pretvoriti u nove kupnje nekretnina.

Vječno prokletstvo života u gradu jest želja da možeš vratiti vrijeme u razdoblje kada su stanovi bili samo malo pristupačniji, a novac koji ti je tada trebao možda je nekada mogao postojati, ali nekoliko godina poslije više nije. U svojoj glavi imam čitavu alternativnu povijest života u kojoj prvi predujam za knjigu nisam potrošila na neprocjenjiv san da budem „samo spisateljica”, nego sam radila puno radno vrijeme, sačuvala taj novac za depresivno mali studio u četvrti kojoj je vrijednost nekretnina tek trebala utrostručiti cijenu i čekala da mi se sreća osmjehne kako bih ga kasnije prodala i kupila pravi dvosobni stan u boljem kvartu.

Naravno, to bi značilo da ne bih imala ni vrijeme ni mentalni prostor potreban da napišem tu prvu knjigu, ali u mojoj mašti taj se detalj uvijek nekako preskoči — uvjeravam samu sebe da bih pronašla način. (Ne bih.) U konačnici, to znači da bih svoje književne ambicije zamijenila sadašnjošću u kojoj moja obitelj i ja posjedujemo vlastiti dom. Nekih bih dana napravila tu zamjenu, drugih ne bih.

No to zapravo nije važno jer se nije dogodilo tako, a putovanje kroz vrijeme još uvijek ne postoji. Zato možeš zamisliti kako se osjećam u svojim mračnijim trenucima kada pomislim na ljude koji nikada nisu morali birati između svojih snova i stana jer su im roditelji jednostavno dali novac koji im je bio potreban.

Možeš proklinjati sudbinu što tebi i tvojoj obitelji nije dodijelila tako dobar početak, ali ne možeš i ne bi trebala kriviti svoje roditelje. Kao i svi mi, cijeli su život donosili financijske odluke koje su u tom trenutku imale smisla, iako danas, gledajući unatrag, možda više ne izgledaju tako.

Ali dok ne sjedneš s njima i izravno ih pitaš, ne možeš znati što zapravo možeš očekivati od njih. A odgovori bi te mogli iznenaditi. Možda je ta nova kupaonica bila mnogo jeftinija nego što misliš, a možda im je glavni cilj osigurati da mogu dugo živjeti bez potrebe da ovise o pomoći svoje djece. Možda čak postoji novac koji su namijenili tebi u oporuci, a tvoje suptilne natuknice nisu bile dovoljne da shvate kako bi ti taj novac danas bio korisniji nego jednog dana.

Ako im pokažeš da imaš realan plan kako bi taj novac iskoristila sada, možda će ti moći pomoći, čak i ako to neće biti u onoj mjeri kojoj si se nekada nadala. To je najoptimističniji mogući scenarij.

Kada sam ja razgovarala sa svojim roditeljima, bio je to pravi povratak u stvarnost. Dok sam odrastala, uvijek smo bili vrlo neodređeni kada je riječ o novcu i nikada nisam imala stvarnu predodžbu o njihovoj mirovinskoj štednji ni o tome kako žele provesti posljednju četvrtinu svog života.

Da stvar bude gora, nisam se ni previše zanimala za to. Bilo mi je lakše živjeti u maglovitoj slici svijeta u kojoj sam znala samo jedno: oni imaju više novca od mene, uvijek su ga imali i uvijek će ga imati. Nisam razmišljala o tome kako će se to promijeniti kada napokon prestanu raditi niti o njihovim planovima za vlastitu budućnost.

To što sam napokon dobila jasnu sliku mnogo mi je pomoglo. Nije čak ni stvar u tome da više ne očekujem njihovu pomoć. Jednostavno bi mi sada bilo pogrešno tražiti je. Oni su sami izgradili svoj život i našu obitelj, bez pomoći svojih roditelja. Moja generacija neće biti drugačija.

Ne tvrdim da sam prestala zavidjeti prijateljima kojima su obitelji pomogle oko kupnje prvog doma — to bi bilo nadljudski. Samo kažem da sada mnogo jasnije vidim širu sliku i da se osjećam bolje zbog toga što ću još dogledno vrijeme biti podstanarka jer točno znam gdje stojim.

Još jedna stvar koja mi je pomogla jest to što više vremena provodim s prijateljima kojima roditelji nisu mogli pomoći, a neki su čak morali financijski pomagati svojim roditeljima.

Ako i ti imaš prijatelje u takvoj situaciji, možda bi bilo dobro zbog vlastite perspektive provoditi više vremena s njima i voditi iskrene razgovore o novcu. Imam prijatelje koji rade poslove koje mrze samo kako bi si mogli priuštiti stan s reguliranom najamninom, kao i prijatelje koji svaki mjesec pažljivo planiraju budžet samo da bi svojoj djeci mogli kupiti osnovne stvari poput hrane i odjeće.

Ako ne poznaješ ljude u takvim okolnostima, možda je vrijedno proširiti svoj društveni krug. Lako ostanemo zarobljeni u vlastitim društvenim mjehurićima pa nešto što nam izgleda sasvim „normalno”, poput financijske pomoći roditelja, zapravo može biti prilično rijetka pojava.

Osim toga, nikada zapravo ne znamo što se događa na tuđim bankovnim računima dok ne postanemo dovoljno znatiželjni da pitamo. Čak su i tvoji najbogatiji prijatelji možda putem morali podnijeti neke žrtve. A čak i ako nisu, čak i ako su u svakom pogledu imali iznimno sretan život, ostaje činjenica da oni nisu ti.

Tvoj životni put nikada neće biti potpuno isti kao nečiji tuđi. Jedno je poželjeti da živiš u nečijoj gradskoj kući od smeđeg kamena. Sasvim je drugo poželjeti da živiš nečiji tuđi život.