• Biti single nije lako - društvena očekivanja su drukčija. A biti jedina jedincata među prijateljicama koja se nije udala, još je teže - posebno jer se, ma kako bliske nekad bile, neumitno prijateljice počnu udaljavati
• Magazin The Cut ima izuzetno kvalitetnu rubriku pisama čitatelja na koja odgovara s puno mudrosti i duha i, vjerujemo, doista pomaže
• Stoga prenosimo najzanimljivija pitanja, s kojima se mogu poistovijetiti i naše čitateljice. Danas solo ženu muči što njeni prijatelji u braku ili vezama više namaju vremena za nju. Čak se ne sjete ni nazvati je i pitati kako je, a kamoli se družiti, putovati
• Pročitaj također: Jesam li jedina? Najboljoj prijateljici sam trebala biti djeveruša, ali me 'otpilila' preko poruke

Pitanje:

Imam 40 godina i živim u velikom gradu. Izlazim na spojeve, al nema dobrih prilika). Imam mnogo hobija: vježbanje, druženje sa psom, čitanje, a svakog dana i obiđem cijeli internet. Puno putujem; sama sam posjetila 27 zemalja i nastojim otputovati negdje barem jednom mjesečno. Iako vodim vrlo ispunjen život, jedina sam slobodna osoba u svom krugu prijatelja (i ne želim djecu) te se osjećam kao da me stalno izostavljaju i ostavljaju po strani.

Sve je počelo oko mog 40. rođendana. Isplanirala sam putovanje u Grčku i pozvala 25 ljudi. Svi su bili silno oduševljeni kad sam prvi put spomenula ideju, no na kraju ih je išlo samo četvero. To me je strašno povrijedilo. Bila sam djeveruša na 15 vjenčanja, a na četiri i kuma. Bila sam na toliko djevojačkih zabava i potrošila desetke eura na njihove živote, a nitko nije htio uložiti trud u moj. 

Imam osjećaj da svi imaju prioriteti koji su važniji od mene. Nitko me ne pita kako mi je prošao dan. Iako sam jako bliska s bratom i šogoricom, ne mogu se sjetiti kad su me zadnji put pitali nešto o meni. Uvijek razgovaramo o njihovoj djeci (slatka su, pa mi to ne smeta.). Prijatelji me više ne pitaju o mom ljubavnom životu. Nekad je to bila zabavna tema o kojoj smo svi zajedno raspravljali i jadali se, a sada je to nešto što se odvija u pozadini, a o čemu oni ne znaju ništa. Prilično sam bliska sa svim njihovim supružnicima. Znam sve o njihovim životima, no kad je riječ o meni, nastaje crna rupa.

Sigurna sam da vjerojatno samo projiciram vlastite osjećaje, ali imam dojam da misle kako se jednostavno ne trudim dovoljno. Počinjem osjećati snažnu usamljenost. Jednostavno više ne očekujem da će itko htjeti ići sa mnom na putovanja, pa ni ne pitam. Idem sama. Osjećam golemi emocionalni teret kad god moram reći: „A što je sa mnom?” Trebaju li mi prijatelji koji su također samci? Uf! Kako da moj život opet bude ispunjent?

Zapostavljena i ostavljena po strani

Odgovor: 

Za početak, ono „uf” na samu pomisao o „potrebi za prijateljima koji su također samci”. Uf! To me „uf” uznemirava. To „uf” zvuči kao ona teta koja te na uskrsnom ručku osuđuje i pita: „Kad se zaboga misliš udati? Nisi više u cvijetu mladosti.” To „uf” odjekuje poput stoljetne stigmatizacije i glasova onih tipova koji slobodne žene nazivaju tužnim „ženama s mačkama”. Što imaš protiv samaca? Pa i ti si sama! Samcima trebaju drugi samci bez djece – ljudi koji obično imaju više vremena, fleksibilnosti i emocionalnog kapaciteta da budu aktivno prisutni u tvom životu. To je jednostavna matematika prijateljstva. Pronađi si prijatelje koji su također samci. Nemoj biti osoba koja prezire vlastiti status samca. Kažem ti to s ljubavlju.

Pogotovo zato što tvoj samački život zvuči sjajno. Ono što si postigla nije nimalo lako: gradiš život kao samica u svijetu koji djeluje prepun parova, a pritom svoj odabrani život ne doživljavaš tek kao privremenu zamjenu za „pravi” život koji bi trebao započeti tek kad pronađeš partnera. Svrstala bih te u društvo žena koje znaju kako kvalitetno živjeti kao samice. Zato dovodim u pitanje tvoje razmišljanje: ne trebaš „vratiti” svoj potpuni život. Potpunost za kojom tragaš već je tu. Hobiji? Draga, tko još ima vremena za to?

To što ste svjesni koliko vam je zapravo dobro, ne umanjuje težinu samačkog života. Samaca je više nego ikad – čak 100 milijuna više prema nedavnom članku u časopisu The Economist a ipak naše društvo u svojoj srži daje prednost parovima, braku i monogamiji. Mnoge su stvari jednostavno lakše kad ste u vezi, a teže kad niste. Sve plaćati sam? Zamorno i iscrpljujuće. Broj večeri provedenih jedući ostatke indijske hrane jer ste naručili porciju za dvoje, a jedete sami? Beskonačan. Donošenje odluka bez partnera? Iscrpljujuće i otuđujuće.

Od svih vrlo teških aspekata samačkog života, ponekad je najteže nositi se s onom specifičnom vrstom usamljenosti koju opisujete ili s pitanjima poput: „A što je sa mnom?” Trenuci su to kad samo želite da netko u vašem životu postavi i najbanalnije pitanje, jer je to najčišći dokaz da netko misli na vas. Osjećaj da nitko ne misli na vas vrlo je stvaran, bolan i neugodan dio samačkog života koji može narušiti onaj općenito dobar osjećaj koji imamo o takvom načinu života.

Evo što se volim podsjetiti u trenucima najveće usamljenosti, kad mi mobitel definitivno ne zvoni od silnih obavijesti i kad se uhvatim kako nagađam koliko bi vremena trebalo svakom od mojih takozvanih prijatelja da shvate da sam mrtva ili oteta: negdje postoji netko tko živi s partnerom i priželjkuje da se taj partner barem ponekad sjeti pitati ga kako mu je prošao dan. Ne govorim to da bih ispala nadmena. Istina o ljudima, bilo da su u vezi ili ne, jest ta da su usredotočeni na sebe. Pod stresom su i depresivni, ili imaju djecu, kućne ljubimce i posao, ili su toliko sretni da vide samo ono što im je neposredno pred nosom. Ili su u novoj vezi pa žele putovati s tobom, ali žele i na putovanje s osobom s kojom mogu imati seks, a budući da imaju ograničen broj dana godišnjeg odmora, biraju seks. No to ne znači da im nije stalo. Ne znači ni da im je dosta slušanja o tvom ljubavnom životu. Ljudima u vezama takve su priče pravo zlato. Ponekad jednostavno nemamo kapaciteta sjetiti se jedni drugih. Zato to prihvaćamo i pomažemo si međusobno tako što učimo ljude u svojim životima kako da se prema nama odnose.

Pokušaj jednostavno „uskočiti” u grupne razgovore ili poruke prijateljima s nekim bezazlenim novostima iz svog dana. Onim običnim, svakodnevnim stvarima o kojima bi voljela da te ljudi pitaju: koliko te živcirala gužva u prometu, što je radio onaj čudan tip kojeg svakodnevno viđaš u trgovini ili dvojba trebaš li za večeru pojesti pizzu ili juhu od leće. Ako posiješ to sjeme malih radosti, idealno bi bilo da to preraste u naviku: i tvoji će prijatelji početi činiti isto. Mogla bi također izravno reći prijateljima kakva ti vrsta podrške treba – prečesto jedni druge ostavljamo u neznanju. Znaju li oni da se osjećaš zapostavljeno? Ili da su te povrijedili?

Postoji mogućnost da im tvoj život djeluje toliko ispunjeno da im ne pada na pamet na koje ti je načine i dalje potrebna njihova prisutnost. Možda pretpostavljaju da imaš stotinu drugih prijatelja koji jedva čekaju otići u Grčku ili da si previše zauzeta strastvenom ljubavnom vezom u stranoj zemlji da bi pričala o svom ljubavnom životu. Možda je neugodno, ali vjerojatno trebaš češće stavljati sebe u prvi plan i vjerovati da će ljudi koje smatraš prijateljima biti tu za tebe koliko god mogu. A ako ne budu – to je bez veze, ali uvijek možeš steći nove prijatelje. One koji su slobodni. Navijam za tvoj sljedeći odmor u inozemstvu.