Dobar dan i veliki pozdrav iz Sočija. Nakon mjesec dana avanture po Rusiji sutra je pred nama trenutak istine. Sigurna sam u samo jednu stvar. Ja u nedjelju putujem za Moskvu. Pitanje je samo koliko ću se tamo zadržati. Ako kojim slučajem sutra navečer budemo plakali od tuge, ja sam vam u ponedjeljak već u avionu za Hrvatsku. Ukoliko budemo plakali od sreće, ostat ću u Moskvi još neko vrijeme. Ako će se ponoviti onaj scenarij iz 1998. i bronca na Svjetskom prvenstvu, onda će, kao po nekom scenariju, moj put završiti tamo gdje je i započeo prije mjesec dana. U Sankt Petersburgu. Iako, svim srcem želim i navijam da ostanem u Moskvi do 15. srpnja. Da slučajno ne prizovem nesreću, ali moram vam nešto prišapnuti: “Imam karte za polufinale i finale u Moskvi. I sigurna sam da ću tamo gledati kockaste.”

A što je novoga oko hrvatske reprezentacije? Oni su u Soči doputovali u ponedjeljak, odmah iza utakmice s Danskom. Ja sam došla dva dana kasnije. Ne mogu ja tako brzo. Zapravo, tehnički, oni nisu smješteni u Sočiju već u Adleru, mjestu pokraj Sočija, i to u krugu u kojem je bilo smješteno olimpijsko selo i u kojem su se nagurala olimpijska borilišta za Zimske olimpijske igre 2014. Taj novi dio Adlera je vrlo modrean, lijepo sređen i ugodan. Reprezentacija je smještena u elitnom hotelu Radisson, a uspjela sam čak ući unutra i popiti kavu u jednom od restorana. I znate što? Upoznala sam se s nekima od naših igrača, vidjela sam Vrsaljka, Brozovića i Lovrena, poželjela im sreću...Uh, Lovren je jako zgodan. Nema se tu što reći. Bio je u uskoj majici s hrvatskim grbom, na rukama tetovaže, sjedio je s društvom, ali se ustao kad smo se upoznavali. Baš je dobar.

VIdjela sam da se mnogi gosti hotela žele slikati s našima, oni su to bez imalo protivljenja sve uredno odrađivali. Oni su velike zvijezde i veliki profesionalci. Ali ipak, meni je bilo malo neugodno tražiti da se slikam s njima. Bit će valjda prilike u Moskvi. Dok sam se šetala uz more od njihovog hotela do stadiona pokraj mene je protrčao Ivica Olić. Koliko puta sam se veselila zbog njega, kad se kao munja sjurio do protivničkog gola i zabijao golove. Ivica Olić mi je bio jedan od dražih igrača. A sad je pomoćni trener reprezentacije. Nisam ga stigla zaustaviti, ali mi je baš bilo drago da sam ga vidjela. Ovaj put, Rusiju ću pamtiti zauvijek. Svašta sam proživjela i pogotovo sada kada smo tako blizu povijesnom uspjehu, ja sam tu toliko blizu naših igrača. Neopisivo.

Sjela sam u jedan kafić uz more, naručila tursku kavu i malo se opustila. Cijene su ovdje čak niže nego na sjeveru, iako se radi o elitnom ljetovalištu. Naime, cijela ta obala Sočija neodoljivo podsjeća na Monte Carlo. Kao da se ne radi o Rusiji već nekom mediteranskom mondenom ljetovalištu. Sve je sređeno, lijepo, ugodno i prilično moderno. Uz jedan ipak veliki nedostatak. Plaže i more je daleko od onoga što mi imamo na Jadranu. Ne može se staviti u istu rečenicu. I zato nakon svih mojih putovanja uvijek volim reći da se teško nešto može uspoređivati s našim morem. Nisam ona zatucana konzervativka koja će reći da je hrvatsko more najljepše na svijetu, ne bi vjerovali, ali ima i ljepših. No, treba biti realan i reći da je Jadran doista biser. Pogotovo u usporedbi s ovim Balticima, Sočijima, Crnim morima i sličnima...

Ipak, Rusija je do sada na mene ostavila izvrstan dojam. I ljudi, vjerujte, zapadnjačke propagande nas uvjeravaju da je Rusija konzervativna, zaostala, neuređena diktatorska država, ali to nema veze s vezom. Rusija je prekrasna zemlja, ljudi su krasni, veliki gradovi i bitne regije sjajno uređeni i moderni...A diskriminacije? Pa samo u Rostovu žive ljudi 106 nacionalnosti. Istina je da su Rusi donekle tradiocionalniji od zapada, ali viđala sam u Moskvi najnormalnije gay parove i nitko ih nije napadao, vrijeđao i tukao. Naravno da tako ogromna država ima hrpu problema i da nije svugdje tako lijepo kao u Moskvi, Petersburgu ili Sočiju, ali Rusiju svakako treba vidjeti. I doživjeti. Nadam se da ću i ja ostati tu još desetak dana. Sad ili nikad! Sretno Hrvatska!