Dramski prvijenac M. Manojlović i R. Nikolića simulira iskustvo nemoguće ljubavi koja se stvara i razara u svjetovima virtualne (internet i sms) komunikacije. Neimenovani  junaci, označeni inicijalima igraju naoko djetinje igre prisnosti, bez mogućnosti da se u realnom svijetu ikada istinski sretnu. Komad za čitanje “Bolest smrti” Marguerite Duras sažima u sebi mnoge prepoznatljive osobine njezina pisanja, kako na planu tema (nemogućnost ljubavi, žudnja, tijelo), tako i na području stila (bjeline, šutnje, škrtost i napregnutost rečenice, rezovi). Bolest smrti Duras definira kao nemogućnost spoznaje voljenja; ljubav se po Marguerite Duras ne zasniva na zrcalnom odrazu, očajnoj spoznaji da tijelo drugoga nosi skriveni, virusni dio mene... Tijelo jest put ka novoj realnosti osjeta.

Redateljski koncept uzima za svoj okvir spajanje ta dva teksta, jedan nastao na zalasku plodne umjetničke karijere, drugi koji tek najavljuje potencijal mogućeg iskustva dramskog pisma. No, oni u svom žanrovskom preklapanju nailaze na iznenađujuće bliskosti  te otvaraju put ka nekoj vrsti hipertekstualnog scenskog pisma. Kao poticaj u susretu ta dva dramska teksta redatelj uzima motiv istraživanja glumčeve tjelesnosti. U odnosu naracije, proizvodnje pisma, proizvodnje i povratka samoće, ono stoji izvan, kao zamka. Ili stranputica.