Ekipa serije Sram otkriva nam detalje oko projekta - ozbiljan koncept koji se tiče svakog adolescenta
- Fenomen serije 'Sram' obrađuje koncept odrastanja te njegove prepreke, s kojima se zapravo susreće svaki adolescent
- Porazgovarali smo s timom ljudi koji je zadužen za projekt koji producira CGM Films za HRT, ali i dobili stručno mišljenje od socijalne pedagoginje Dore Kožul
- Radnja je smještena u Zagreb i prati skupinu tinejdžera suočenih s ključnim pitanjima odrastanja – identiteta, pripadanja, ljubavi i odbacivanja
Serija Sram nastala je kao adaptacija popularnog norveškog formata Skam, no njezin razvoj u hrvatskom kontekstu rezultat je višegodišnjeg promišljanja o potrebi za autentičnim sadržajem namijenjenim mladima. Producent Bruno Mustić ističe kako je ideja sazrijevala kroz prethodno iskustvo rada na digitalnim projektima: „Naš tim, Ivan Lovreček, također producent te redateljica Jelena Gavrilović i ja – prije četiri godine napravio je manju seriju za mlade, ‘Outsiders’, koja se prikazivala isključivo na digitalnim platformama i osvojila Večernjakovu ružu za najbolji digitalni sadržaj. Tada smo shvatili koliko je velika potreba mladih za domaćim sadržajem koji govori o temama bliskima njihovoj svakodnevici. To je bio ključni trenutak u kojem smo odlučili dovesti ‘Skam’ u Hrvatsku.“
Seriju, čija je u razvoju i 4. sezona, producira CGM Films za HRT, uz urednički tim koji čine Maja Fišter i Tomislav Mršić. Koncipirana kao suvremeni hibrid televizijskog i digitalnog formata, serija razvija narativ kroz isječke objavljene u stvarnom vremenu na društvenim mrežama, čime dodatno približava iskustvo gledanja svakodnevne komunikacije mladih.
Radnja je smještena u Zagreb i prati skupinu tinejdžera suočenih s ključnim pitanjima odrastanja – identiteta, pripadanja, ljubavi i odbacivanja. Svaka sezona strukturirana je kroz perspektivu drugog lika: od Eve Šilović, preko Nore Klarić Selem, do Lovre Devića, čime se stvara višeslojna slika generacijskog iskustva. Za potrebe ove teme, razgovarali smo s ključnim ljudima projekta – redateljica Jelena i producent Bruno omogućili su nam da dubinski analiziramo projekt te da se upoznamo s njime i kroz pozadinsku priču.
Naime, rad na seriji Sram uvelike se oslanja na specifičan odnos između redateljice i mladih glumaca, odnos koji istodobno podrazumijeva bliskost i jasnu profesionalnu strukturu. Kako ističe redateljica Jelena Gavrilović, ključ tog balansa leži u povjerenju: „Povjerenje ne isključuje profesionalnost. Naprotiv, što je veće povjerenje, to mogu biti preciznija i zahtjevnija kao redateljica. Vjerujem da je uz stabilnost moguća igra, pa se trudim biti čvrsti oslonac kako bi oni mogli eksperimentirati i ići što dalje.“
Takav pristup redefinira klasičnu hijerarhiju na setu – glumci su aktivni sudionici procesa, a scene nastaju kroz suradnju i zajedničko građenje značenja. U tom zajedničkom procesu otvara se i prostor za adaptaciju izvornog predloška Skam, koji je poslužio kao polazište, ali ne i kao rigidni model. „Adaptacija nije prepisivanje, nego prevođenje emocije u lokalni jezik, stvarnost i suvremeni vizualni jezik“, objašnjava Gavrilović. U međuvremenu se, dodaje, promijenio i sam kontekst odrastanja – od načina komunikacije do društvenih tema koje su danas ili osjetljivije ili otvorenije nego ranije. Ipak, temeljne krize ostaju iste: „Mladi nisu suštinski drugačiji – i norveški i naši prolaze kroz iste bazične procese: identitet, pripadanje, ljubav, odbacivanje. Razlika je u nijansama, u okruženju i pritiscima, i u tim nijansama vidimo šansu za autorski prostor.“
Takav pristup reflektira se i u radu na scenariju, koji nije zatvoren tekst, nego dinamičan okvir. „Scenarij je čvrsta osnova, ali nije svetinja. Tek kroz probe i rad s glumcima scene se počinju otvarati“, ističe redateljica. Proces uključuje česte improvizacije kroz koje se traži ono što je glumcima prirodno i uvjerljivo, a zatim se ti elementi dramaturški preciziraju u suradnji s raznim scenaristima, primjerice Sandra Pašić, a dodana je i Emma Kliman... No ni tada proces ne završava: „Na samom snimanju često se ponovno vraćamo improvizaciji, tako da je cijeli proces zapravo kontinuirani dijalog između pisanja, režije i glumaca.“ Ta otvorenost omogućuje da i improvizirani trenuci postanu integralni dio promišljene cjeline.
Atmosfera na setu, koju Gavrilović opisuje kao gotovo obiteljsku, dodatno produbljuje autentičnost izvedbe. „Kada se glumci osjećaju sigurno, spremniji su ići dalje emocionalno, biti ranjiviji i iskreniji. To je posebno važno kod intimnih scena – ne u smislu senzacije, nego kao emocionalne izloženosti. Bez povjerenja, te scene ostaju na površini.“ Takav pristup rezultira izvedbom koja izbjegava artificijelnost i približava se iskustvu stvarnih odnosa.
U drugoj sezoni, koja donosi intenzivne emocije i univerzalne ljubavne priče, ključni izazov bio je izbjeći klišeje karakteristične za teen žanr. „Ključno je ne podcjenjivati mlade i istovremeno ostati iskren, ne bježati od jakih emocija“, naglašava redateljica. Likovi su pritom namjerno oblikovani kao kontradiktorni – istodobno snažni i nesigurni, zreli i djetinjasti – čime se reflektira kompleksnost razdoblja odrastanja. „Oni su često na raskoraku između stvarnosti i vlastite fantazije o životu, i oba ta osjećaja treba ozbiljno shvatiti.“ Ova specifična kombinacija realizma i gotovo bajkovitih elemenata definira i vizualni i narativni stil serije. Jednako je važna i odluka da se ne nude uvijek jasni odgovori: „Važnije je postaviti pravo pitanje i ostaviti stvari otvorene, kao što u životu često jesu.“
Promišljanje mladih danas, koje je u središtu serije, za Jelenu je neizbježno povezano s intenzitetom suvremenog života. „Odrastanje je danas zaista intenzivno. Zbog količine informacija mladi su anksiozniji nego generacije koje nisu odrastale uz mobitele. Konstantno su izloženi očekivanjima i uspoređivanju.“ Taj paradoks – veća sloboda uz istodobno veći pritisak – oblikuje njihovu svakodnevicu. „Možda je danas najteže ostati svoj u toj buci“, zaključuje, upozoravajući na sve prisutniji strah od stvarnih emocija i gubitka kontrole, zbog kojeg se mnogi povlače u sigurnije, predvidive obrasce. U tom prostoru između stvarnog i virtualnog, između autentičnosti i konstrukcije identiteta, serija Sram pronalazi svoj temeljni narativni i društveni fokus.
Produkcijski okvir serije Sram potpisuje Bruno Mustić, čiji se profesionalni razvoj odvija na relaciji između Zagreba i Londona. Ta dvostruka pozicija, kako sam ističe, nije tek logistička okolnost, nego ključni formativni element njegova pristupa radu. „Već devet godina živim u Londonu i praktički funkcioniram na relaciji sa Zagrebom. Ondje sam završio magisterij, ali još važnije, imao sam priliku raditi na razvoju projekata s filmašima koje iznimno cijenim i od kojih sam puno naučio.“ Upravo to iskustvo uvodi drugačiju produkcijsku logiku: strukturiraniji razvoj projekata, dugoročnije planiranje i jasnije definirane faze rada. „Londonsko poslovno okruženje je drugačije – razvoj projekata je detaljniji, a sustav financiranja i razine budžeta značajno utječu na način na koji se projekt postavlja od samog početka.“
Takav model Mustić ne prenosi mehanički, nego ga prilagođava lokalnim uvjetima te stvara svojevrsni hibridni produkcijski pristup. „Ne može se sve kopirati, ali može se preuzeti način razmišljanja – od razvoja scenarija do pripreme snimanja i organizacije seta. Taj balans između dva sustava za mene je postao velika prednost.“ U spoju međunarodnog iskustva i lokalne produkcijske realnosti nastaje operativna stabilnost serije, ali i njezina sposobnost da zadrži autentičnost unutar ograničenih resursa.
Unatoč profesionalizaciji i složenosti industrije, Mustić naglašava važnost očuvanja osobnog impulsa koji ga je uopće doveo do filma. „Ta ‘dječačka’ znatiželja nešto je što svjesno pokušavam zadržati, jer je to u konačnici razlog zašto se bavim ovim poslom.“ Prisjeća se ranih iskustava – od videoteka do snimanja miniDV kamerom – kao temelja vlastite kreativne intuicije. „Kako ulaziš dublje u industriju, sve postaje kompleksnije: rokovi, budžeti, očekivanja, kompromisi… ali mi je i dalje važno da projekt radim zato što ga osjećam.“ Ta osobna involviranost briše granicu između profesionalnog i privatnog: „Ovo ne doživljavam kao klasičan posao – i u slobodno vrijeme gledam filmove, čitam scenarije, razmišljam o projektima. To je jednostavno dio mog svakodnevnog života.“
Izvan intenzivnog tempa snimanja važnu ulogu imaju rutine koje omogućuju održavanje fokusa i kreativne svježine. „Pokušavam zadržati jednostavne i stabilne rutine. Kao što mi je struktura ključna u poslu, tako mi je važna i privatno – daje mi osjećaj balansa.“ Ipak, presudni pokretač ostaje izazov koji svaki novi projekt donosi. „Važno mi je da me projekt na neki način gura izvan zone komfora – bilo kroz temu, format ili produkcijske okolnosti. To me motivira jer imam osjećaj da kroz svaki projekt učim i pomičem vlastite granice.“
Takva potreba za pomakom posebno dolazi do izražaja u najavama nove, četvrte sezone serije, koja već u polazištu uvodi značajnu promjenu. U odnosu na izvorni predložak Skam, gdje je središnji lik Sana, hrvatska verzija fokus prebacuje na Vanessu, lik romskog podrijetla. „Samim time morali smo pristupiti priči tako da teme i izazove iz originala prevedemo u naš kontekst, ali da pritom ostanu jednako relevantni i emocionalno snažni.“ Narativna prilagodba pritom ne znači odustajanje od prepoznatljivog identiteta serije: „Vizualno i tonalno ostajemo u kontinuitetu s prethodnim sezonama, jer je važno zadržati ono što je publika prepoznala.“ Istodobno, nova sezona nosi i zatvaranje jedne generacije likova, čime dobiva dodatnu emocionalnu težinu.
U kontekstu nastavka serije, Mustić jasno artikulira i ključni produkcijski izazov: izbjeći stagnaciju. „Održavanje očekivanja publike najveća je zamka. Ako se fokusiraš samo na ponavljanje onoga što je već funkcioniralo, vrlo brzo dolazi do zasićenja.“ Umjesto toga, cilj je kontinuirano pomicanje granica – bilo kroz narativ, perspektivu ili način pripovijedanja – uz zadržavanje emocionalne autentičnosti koja je seriju i učinila relevantnom.
Promišljanje suvremenog odrastanja, koje je u središtu serije, Mustić vidi kao složen i ambivalentan proces. „Današnje generacije odrastaju u zahtjevnijem okruženju, primarno zbog količine informacija i konstantne izloženosti. Pritisak je veći, ali imaju i više izbora i mogućnosti.“ Kao pozitivnu promjenu ističe veću emocionalnu pismenost mladih: „Svjesniji su sebe, svojih granica i potreba, i znaju to artikulirati.“ No ta ista izloženost nosi i teret stalne usporedbe, koji može biti izrazito opterećujući. „Najveći izazov danas je pronaći autentičnost u svijetu koji te stalno vuče u različitim smjerovima.“
Za poveći komentar o odrastanju danas, u realnom svijetu te kako bismo se referirali na seriju i likove te goruće probleme adolescenata, pitali smo Doru Kožul, socijalnu pedagoginju koja svakodnevno u jednom savjetovalištu razgovara s mladima te im pomaže kako bi se snašli u svijetu odrastanja. Kontinuirano susreće različite skupine korisnika – od odraslih osoba s problemima ovisnosti do mladih s poteškoćama u ponašanju, ali i onih koji se, kako sama kaže, „samo pokušavaju snaći u svemu što se nalazi oko njih i u njima“. To „samo“ pritom je varljivo, jer iza njega stoji složen psihološki i društveni kontekst koji današnje odrastanje čini bitno drugačijim nego prije nekoliko desetljeća.
Generacije koje su odrastale u sporijim i stabilnijim društvenim okvirima danas pokušavaju razumjeti mlade čiji se svijet oblikuje u realnom vremenu – kroz digitalne platforme, ubrzanu komunikaciju i konstantnu izloženost informacijama. „Svijet se kreće vrlo brzo i često ne pita može li se nešto, stiže li se i jesu li mladi na to spremni“, naglašava. Upravo ta dinamika proizvodi specifičan pritisak: od mladih se očekuje donošenje važnih odluka u okruženju koje je promjenjivo i često bez jasnih smjernica.
U središtu problema, kako ističe, nije jedan izolirani izazov, nego njihova kumulacija. „Glavna poteškoća mladih danas nije samo jedan problem, nego kombinacija stalnog pritiska, nesigurnosti i preopterećenosti.“ Taj se pritisak dodatno pojačava činjenicom da se adolescencija odvija u razdoblju intenzivnog psihološkog razvoja, kada se paralelno formiraju identitet, emocije i osjećaj vlastite vrijednosti. Upravo zato izazovi koje mladi prolaze često su dublji nego što se na prvi pogled čini.
Posebno snažan utjecaj ima digitalno okruženje. „Naravno, internet je sam po sebi koristan alat za brzo razmjenjivanje informacija i učenje, no u mnogim se segmentima izgubila ravnoteža“, upozorava Kožul. Mladi su danas izloženi nerealnim standardima života i izgleda, stalnoj potrebi za potvrdom kroz ‘lajkove’ i sve prisutnijem online nasilju. Posljedice su vidljive i u svakodnevnom funkcioniranju: koncentracija i strpljenje su oslabljeni, a mehanizmi za postavljanje osobnih granica često nedovoljno razvijeni.
Istodobno se događa paradoks koji obilježava čitavu generaciju – unatoč stalnoj povezanosti, dolazi do društvene izolacije.
„Osjećaj usamljenosti sve je prisutniji“, ističe, dodajući kako mnogi mladi imaju poteškoće u stvaranju odnosa izvan digitalnog prostora, a komunikacijske vještine postaju narušene. Taj proces dodatno produbljuje i obiteljski jaz: roditelji često ne razumiju digitalni svijet u kojem mladi odrastaju, dok se oni osjećaju neshvaćeno. Sukobi oko pravila, granica i vrijednosti postaju sve učestaliji, a mladi ih nerijetko doživljavaju kao nelogične i nametnute, što dovodi do postupnog udaljavanja.
Generacijski jaz dodatno se isprepliće s pritiscima obrazovnog sustava i društvenih očekivanja. „Od mladih se danas traži da vrlo rano znaju čime se žele baviti“, upozorava Kožul, naglašavajući kako visoki kriteriji i kompetitivnost često rezultiraju osjećajem neuspjeha, čak i kada su uložili maksimalan trud. Takva iskustva lako prerastaju u dublje emocionalne poteškoće – anksioznost, sniženo samopouzdanje i uvjerenje o vlastitoj nedostatnosti.
U svakodnevnom radu primjećuje i promjene u odnosu prema vremenu i emocionalnim procesima. „Sve češće se traže brza rješenja“, navodi, objašnjavajući kako je mladima teško posvetiti se dugotrajnim procesima, osobito kada je riječ o odnosima i unutarnjim stanjima. Istodobno su preopterećeni i dezorijentirani – ne znaju kako se odmoriti, ali ni kako strukturirati slobodno vrijeme. „Često mi kažu da im je sve dosadno“, dodaje, opisujući stanje u kojem čak i kratki trenuci mirovanja postaju nelagodni. Upravo ta dosada može otvoriti prostor za rizična ponašanja, uključujući sve češće posezanje za psihoaktivnim supstancama kao oblikom bijega od svakodnevnih pritisaka i neobrađenih emocija.
Unatoč svemu, Kožul jasno odbacuje negativne stereotipe o mladima. „Nisu oni loša djeca, nisu loši mladi – samo su pomalo izgubljeni u ovom svijetu“, naglašava. Svaka generacija nosi svoje izazove, ali današnja se suočava s posebnom razinom neizvjesnosti i kompleksnosti. Mladi se kontinuirano pitaju hoće li uspjeti, kako će izgraditi svoju budućnost i kakav ih život očekuje.
Rješenje, prema njezinu mišljenju, ne leži u pretjeranoj zaštiti, nego u uravnoteženoj podršci. „Ne trebamo ih držati pod staklenim zvonom, ali im trebamo dati sigurnost i prostor za razvoj“, ističe. To podrazumijeva dopuštanje pogrešaka, ali i aktivno usmjeravanje. „Treba im biti rame za plakanje, ali i oslonac koji će ih naučiti kako se nositi s onim što ih muči.“ Upravo u toj ravnoteži između podrške i autonomije vidi ključ zdravog odrastanja.
Njezina poruka je mobilizirajuća: „Dajmo mladima priliku.“ To je nešto kao konkretan zadatak, ujedno poruka generacijama koje su već prošle put odrastanja da budu prisutne, strpljive i spremne razumjeti. Jer uz podršku mladi mogu, unatoč svijetu koji ih često nadilazi, pronaći stabilnost, smisao i vlastiti identitet.