Postoji nekoliko karakterističnih definicija kiča i sve one opisuju kič kao lošu pojavu, kao robu čiji je jedini cilj da se proda, a neke čak opisuju kič kao laž ili slabost umjetnika i uopće ljudi. Najveći broj autora se slaže da je kič prateća pojava masovne kulture koju velik broj sociologa izjednačava s kulturom najniže razine nazivajući je vulgarnom. Ako bi se kič gledao u širem smislu, mogao bi se izjednačiti s masovnom kulturom, ali u užem odnosi se samo na umjetnost i predstavlja snižavanje njezine vrijednosti.

Kič se razlikuje od umjetnosti, ali ima neke sličnosti s njom. Proizvod je koji podsjeća na umjetnost jer je poput nje dostupan osjetilima. Razlika je u tome što je kič loše izvedena umjetnička zamisao i najčešće je falsifikat originala koji se vrednuje kao umjetničko djelo. To ne znači da kič stvaraju ljudi koji su lišeni estetskog iskustva; naprotiv, često ga rade umjetnici. Kič je dopadljiv, bez obzira na to o kojoj vrsti umjetnosti je riječ. Pri stvaranju kiča koriste se privlačne boje ili melodije koje mogu izazvati uživanje i zadovoljstvo, ali ne i misaoni ili duhovni napor. Kič pobuđuje površne i trenutačne osjećaje kao što su smijeh ili plač tijekom gledanja neke televizijske melodrame. Postoji zahvaljujući ljudima koji ga kupuju, tzv. kič-ljudima kojima zadovoljava njihove potrebe. Može se promatrati i kao manipulacija svim bitnim kulturnim vrijednostima kojima osim umjetnosti pripadaju i moral, i znanost, i religija. Mnogi časopisi i novine često banaliziraju znanstvena dostignuća kako bi ih približili masovnoj publici. Religijski kič dolazi do izražaja na grobljima gdje se ponekad grade nekropole poput vikendica s televizorom, računalom i drugim stvarima. Međutim, kič može imati i pozitivne efekte, kao i kompletna masovna kultura. Neka osoba čitajući članak o psihoanalizi u revijalnom časopisu može se zanimati pročitati ozbiljniju literaturu o toj temi ili gledajući film poželjeti pročitati originalnu knjigu prema kojoj je film nastao.

Zbog toga se masovna kultura gleda i kao oblik demokratizacije kulture. Kič u glazbi naziva se šund. To su pjesme lakih nota s banalnim tekstovima koje ne izazivaju napor pri slušanju i nemaju umjetničku vrijednost. Primjer televizijskoga kiča su sapunice, koje imaju banalnu, predvidljivu i lako pamtljivu radnju s likovima čija je prošlost puna skandala i senzacionalnih obrata. Novinarski kič je preistaknuti senzacionalizam, traženje skandala, previše trivijalnih tema, promoviranje nepoznatih osoba u zvijezde te davanje velikog prostora nebitnim temama koje izazivaju niske strasti.Često se upotrebni predmeti poput sata proizvode kao kič tako što se sat ugradi u neki lako prepoznatljiv oblik kao što je teniski reket ili ključ. Talijanski sociolog kulture Gilo Dorfles kritizirao je nekoliko talijanskih pjevačica, nazivajući njihovu glazbu kičem, jer su postale zvijezde zahvaljujući svojoj odjeći, odnosno svom imidžu, a ne na temelju pjevačkih kvaliteta. Kič je prije svega njemački termin kojim se obilježava komercijalna umjetnička i literarna produkcija... pa bi prema tome kič bio industrijski ištancane “umjetnine” namijenjene prije svega hiperprodaji kulturno neobrazovanim kupcima, a same lišene istinske umjetničke vrijednosti... O samom kiču je puno pisao Amerikanac Clement Greenberg, koji je analizirao što je rezultiralo njegovo pojavljivanje, pristupajući mu kao sociolog umjetnosti... Čini mi se da je kič lako prepoznatljiv, samo što se čovjek zna ponekad zavarati, kao što je pokazao onaj test na topicu “umjetnost ili smeće” po definiciji = jeftina nadriumjetnost dopadljiva malograđanskom ukusu. Obilježje je neukusnog umjetničkog obrta i uglavnom radova diletanata i amatera. Mislim da je definicija skroz u redu, kratka a jasna. No zaista je kič lako prepoznati na prvi pogled. Žalosno je da ga ima i u galerijama, a ne samo na ulici ili u “sporednim” galerijama.