• Dan sjećanja povod je da damo podršku svim žrtvama silovanja u Domovinskom ratu koje sa svojom traumom žive već više od 25 godina
• Mnoge od njih godinama poslije osjećaju stid, napetost, ljutnju, krivnju, pate od depresije, poremećaja spavanja, poremećaja hranjenja. Govore o snažnom osjećaju očaja, užasnog poniženja, tuge, praznine...
• Malo je zločinaca procesuirano, još manje kaznu odskužilo. Najmanje što možemo je pružiti tim ženama podršku, reći im da razumijemo njihovu bol i s njima suosjećamo

Danas se obilježava Dan sjećanja na žrtvu Vukovara čija obrana je slomljena 18. studenog 1991. Tim povodom nismo mogli ne prisjetiti se svih žena, koje su bile žrtvama silovanja u Domovinskom ratu, ne samo u Vukovaru. Silovanje kao priznata vojna strategija ili užasna nuspojava svakog rata jedan je od najstrašnijih zločina protiv ljudskosti pa stoga nije čudno da žrtve ožiljke, ponajprije na duši, nose i danas.

I građani Zagreba odali su počast Vukovaru

Nekoliko desetaka tisuća silovanih

Točan broj silovanih se ne zna no riječ je o nekoliko desetaka tisuća žena, (procesuiran je tek neznatan broj zločina), ali tijekom posljednjih 28 godina mnoge su žrtve ispričale svoje potresne priče koje ne mogu zaboraviti ne samo one nego i svi koji su ih čuli. Priče o grupnim silovanjima, priče o svakodnevnim silovanjima u logorima ili stanovima gdje su žene držane kako seksualno roblje i čiji detalji su brutalno realistični, a u mnogo slučajeva silovatelji su bili ljudi koje su poznavale - prvi susjedi, poznanici, školski kolege, ljudi s kojima su radile...

Brutalne priče

Iz jedne užasne priče tako je nastala i Zaklada Sunčica, prva instutucionalna podrška žrtvama silovanja u Domovinskom ratu, kako ženama tako i silovanim muškarcima: mala Sunčica imala je samo 8 mjeseci kad je zatočena sa svojom majkom u okupiranom Vukovaru. Djevojčica je plakala, a silovatelji nisu podnosili plač bebe pa bi je zatrpali teškim vojničkim jaknama da je ne čuju.

Paljenje svijeća za Vukovar na starom sisačkom mostu

Ožiljci za cijeli život

Prosječna dob silovanih žena u Domovinskom ratu bila je 30 godina, a žrtve silovanja svoje ožiljke nose do kraja života, jednako kao i članovi njihovih obitelji. Mnoge od njih godinama nakon traumatičnog iskustva osjećaju stid, napetost, ljutnju, krivnju, pate od depresije, poremećaja spavanja, poremećaja hranjenja. Neke govore o snažnom osjećaju očaja, užasnom poniženju, tuzi, osjećaju praznine, katkad i želji za osvetom.

Cijela obitelj osjeća posljedice

Silovanje ne ostavlja posljedice samo na žrtvu već i na njihove bračne partnere i obitelj. U mnogim brakovima (od onih koji su uopće opstali nakon ovakvog iskustva) o silovanju se ne govori, žene se osjećaju fizički "blokiranima", ne mogu podnijeti da ih se dodiruje niti imati seksualne odnose. Šira ih obitelj u većini slučajeva ne podržava, o silovanju se šuti kako cijela obitelj ne bi bila "osramoćena" i vjeruje se da će žrtvi biti lakše ako se o tome ne govori naglas. Tek 40% ih i same žele progovoriti o silovanju. Bez razumijevanja obitelji i šire zajednice žrtve se moraju same susresti s vlastitim ranama što ne samo da nije lako nego je i rijetko uspješan put prema prevladavanju problema.

Tu smo za tebe...

Neke od njih žive već 28 godina sa svojom traumom. Vrlo mali broj počinitelja je osuđen za zločin ratnog silovanja, a još je manji kaznu doista i odslužio. Najmanje što možemo danas učiniti jest misliti na ove žene i reći: "Suosjećamo. Razumijemo te. Želimo pomoći. Tu smo za tebe."