• Serija Crno-bijeli svijet zauzela je posebno mjesto u našim srcima, a povodom 10 godina od premijere pilot epizode, bacili smo se u potragu za glumačkom ekipom ne bismo li još jednom oživjeli omiljene likove
• Iako se činilo nemogućim okupiti sve članove raspršene po Europi, ipak smo uspjeli realizirati ovu dirljivu priču o seriji koja i dalje budi najljepše emocije
• Od redatelja Gorana Kulenovića do omiljenih nam junaka, svi su nam redom otkrili najdraže uspomene, trenutke koji su im se posebno urezali u pamćenje i zašto su sigurni da će zauvijek ostati jedni drugima u životu

Otprilike šest godina nakon što se u mom domu premijerno zavrtjela pilot epizoda 'Crno-bijelog svijeta' - 'Odlazak u noć', i četiri godine otkako 'Nostalgičnu' od TBF-a više nikada nisam uspjela čuti bez obavezne popratne suze u kutu oka, na mojem je televizoru Žungul još jednom dočekivao Kipa na Glavnom kolodvoru, Žac je Uni nosio singlicu ‘Prljavaca', Ksenija i Dominik nastojali su Kipu objasniti kako to da su vjenčani, a Jagoda i Jura u svom su se domu spremali za ispraćaj '79. i doček novog desetljeća. Još jednom, kažem, jer ni sama više ne znam koliko sam puta pogledala ovu seriju. Baš kao što je, kako se prisjetio u 'Sretnom djetetu', Igor Mirković kao klinac bio oduševljen svojom Toscom 15 koja bi, kada bi pjesma završila, iglu vraćala na početak, vrteći jednu te istu ploču od jutra do mraka, ja sam bila oduševljena kada je 'Crno bijeli svijet' stigao na Netflix, pruživši mom mužu Englezu priliku da je napokon pogleda s engleskim titlovima, a meni priliku da se neprestano vrti iznova.  

Tu dolazimo do pitanja kako objasniti nekome tko ju nikada nije gledao, ili nekome tko ju je gledao, ali me svejedno ne razumije, zašto mi je neprestano na repeatu, a glavni razlog se, rekla bih, krije upravo u toj čarobnoj emociji opjevanoj u posljednjim minutama posljednje epizode posljednje sezone, kada Neno uspješno upogoni svoj priručni delay uređaj. Kao netko tko u Zagrebu živi tek posljednja dva desetljeća i tko je rođen 1987., premlada sam da bih se 80-ih iole sjećala, a kamoli imala čast doživjeti svirke u Kulušiću, Lapu, Jabuci ili pak legendarni potez Kavkaz-Zvečka-Blato u onom obliku u kakvom ga se sretnici koji su se tamo svakodnevno okupljali još uvijek sjećaju. No, unatoč tome što su me 80-e mimoišle, itekako su me oblikovale, i bile mi bitne. Društvo s mog škoja - Paga, iz nekog razloga nikada nije previše fermalo sve ono što je većina naše generacije slušala, ali smo zato novi val upijali kao spužve. 

U našim je srednjoškolskim danima internet još bio u povojima, društvene mreže nisu postojale, a sve što smo željeli znati uglavnom smo otkrivali razgovarajući s onima koji su sve to proživjeli, sve dok se nije pojavio već spomenuti film Igora Mirkovića - ‘Sretno dijete', a zatim i istoimena knjiga, zahvaljujući kojima sam taj svijet kojim sam bila opčinjena po prvi puta u životu mogla doživjeti na gotovo pa opipljiv način. Dakako, glazba kojom je serija protkana, samo je dio priče. Izvrsno napisani likovi koje je nemoguće ne zavoljeti, sjajno portretiran zeitgeist onoga vremena i tisuće crtica koje bude uspomene ono su u čemu, po meni, leži njezina najveća vrijednost. Onog Zagreba koji je nekada bio, kao ni nekih dragih lica iza kojih su ostale sjene, možda više nema, ali baš kao u toj fantastičnoj pjesmi, ja ga uspijem vratiti. Možda on nije doista tu, možda to jesu samo kulise ili tek kadrovi vješto ulovljeni ne bi li sličili gradu iz nekih prošlih dana, no budući da me u ovom ludom vremenu u kojem živimo malo što može u toj mjeri opustiti, nasmijati, podsjetiti na djetinjstvo, vratiti u bakinu kuhinju i podsjetiti na sve ono zbog čega sam toliko puta poželjela da sam rođena samo malo ranije, s velikim ću si zadovoljstvom nastaviti dopuštati da me ta varka iznova opije. A vama koji ovo čitate, toplo predlažem da zavrtite i playlistu sa soundtrackom serije, na Deezeru jednostavno nazvanu ‘Crno-bijeli svijet’, - maksimalno autentičnu zvučnu kulisu za nastavak ovog teksta! 

Kada sam usred jednog od nedavnih gledanja shvatila da je od premijere prve epizode CBS-a prošlo punih deset godina, bez razmišljanja sam nazvala urednicu ne bih li joj predložila da povodom ovog velikog rođendana još jednom okupimo tu šaroliku ekipu koja nas je šarmirala na prvo gledanje, ni ne sluteći da je ova ideja jednostavna samo u teoriji. Prvi korak bio je poziv Filipu Riđičkom, mom bivšem kolegi s radija, koji je, oduševljen idejom, preuzeo misiju prikupljanja svih potrebnih telefonskih brojeva, a kada sam krenula zvati sve čije sam brojeve imala, iskreno sam se zabrinula hoće li se ovaj tekst uopće dogoditi. Uz Sretena Mokrovića iliti Juru Kipčića koji u Sloveniji sprema predstave, Jelenu Miholjević iliti Kseniju Kipčić koja većinu vremena provodi na snimanjima, Filipa Riđičkog iliti Voljena Kipčića koji se sprema na put u Škotsku, Slavka Sobina iliti Žungula koji u Splitu snima novu seriju, Karla Maloču iliti Željka Kipčića koji živi u Švicarskoj i Kaju Šišmanović iliti Unu Miličević koja živi u Bukureštu, zadatak koji sam si zadala se iz minute u minutu činio sve kompliciranijim, no s obzirom na to da čitate ovaj tekst, nekolicinu smo nikad prežaljenih likova ipak uspjeli uloviti, kao i redatelja Gorana Kulenovića.

Vjerujem da je svima jasno zašto ovo 'nikad prežaljenih', budući da je mnogima slomilo srce ono što Goran Kulenović već nekoliko godina uporno ponavlja, a to je da se peta sezona neće dogoditi, iako se mnogi, baš poput mene, nikada nisu prestali nadati svojevrsnom čudu ili barem, kad već pete sezone biti neće, kakvom spin-offu. “Takva šansa gotovo da ne postoji jer kod spin-offova takve vrste i u svijetu obično je najveći razlog njihovog nastanka novac, odnosno ‘igra na sigurno’ u smislu gledanosti i posljedično - zarade, a vrlo rijetko takvi projekti imaju i nekakvo dramsko opravdanje”, objašnjava mi Goran. “U našoj televizijskoj stvarnosti, koja nije baš ‘tržišna’, ne samo da kod odgovornih ne postoji potreba i svijest da bi publici možda trebalo pružiti neki takav ‘odjek’ voljene serije (jer da postoji, a s obzirom na ogromnu popularnost ‘Bitangi i princeza’, vjerojatno bi se netko s televizije u posljednjih petanestak godina barem raspitao o mogućnosti snimanja nekog ‘specijala', onako kako su to radile npr. ‘Mućke’), nego ni za autora ne postoji nekakav financijski poticaj koji bi opravdao takvo recikliranje. Zato je realnije posvetiti se novim projektima i nastojati da budu jednako kvalitetni”, zaključuje.

Inače, Goran trenutačno radi na seriji 'Blaž među ženama' koja s emitiranjem kreće najesen, a s obzirom na uspjeh CBS-a, ali i ‘Bitangi i princeza’, očekivanja su već sada visoka. Zanimalo me gleda li na njih kao na opterećenje, izazove koji ga vesele ili jednostavno posao (ili je možda bolje reći poziv) koji radi onako kako je zamislio, ne obazirući se na tuđa mišljenja. “Moglo bi se reći da dvojako gledam na ta ‘očekivanja’ - s jedne strane mi ne smeta da su visoka i da postoje, jer, kao prvo, mislim da će ih ‘Blaž’ svojom kvalitetom opravdati, a kao drugo to može značiti i da će ‘Blažu’ donijeti neke gledatelje koji inače ne bi išli gledati domaću seriju u redovnom programu. Ali s druge strane, ta su očekivanja uvijek opasna u početku, jer ‘Blaž’ nije ni ‘BiP’, a ni ‘CBS’, kao što ni ‘Bitange’ nisu nikada bile ‘Friendsi’ s kojima su nas neki nemušti kritičari u početku pokušali uspoređivati, a niti je ‘Crno-bijeli svijet’ dokumentarni film, što je dio gledatelja pogrešno očekivao kada su krenuli gledati seriju o osamdesetima. Nikako ne bih rekao da se ne obazirem na tuđa mišljenja, jer ja ne radim seriju za sebe nego za gledatelje, ali isto tako realno unaprijed znam da postoji dio gledatelja koji će od ‘Blaža’ imati neka pogrešna očekivanja. Ono što sigurno znam jest da će velika većina gledatelja koji ‘Blažu’ pristupe neopterećeno i daju mu šansu, na kraju biti zadovoljna tom serijom”, poručio je.

U nastavku ugodnog druženja vratili smo se razlogu zbog kojeg smo se i okupili - uspjehu ‘Crno-bijelog svijeta’, razgovoru o tome koliko autobiografskih crtica krije priča i zašto su mu baš 80-e bile savršena kulisa. “Te fascinantne 80-te, toliko posebne po glazbi, modi, običajima, političkom trenutku i po još puno detalja, bile su u hrvatskom medijskom i audiovizualnom diskursu jako dugo prešućivane, potiskivane, i bilo je vrijeme da ih netko napokon izvuče iz naftalina i pokuša ispričati neku svoju priču, a koja će imati ambiciju postati i 'naša', 'svačija' priča o osamdesetima”, priča mi, priznajući da je vraćanje u prošlost uvijek traženje balansa između nostalgije i realnosti. “U dramaturškom smislu smo ja - kao glavni autor serije - te u drugoj fazi i moj suradnik na konceptu Igor Mirković (kao i naš povremeni ko-scenarist Renato Baretić), u svakoj epizodi i svakoj sceni tražili taj fini balans između fikcije i faktografije”. U tome su, složit će se mnogi, uspjeli maestralno.

Sam proces stvaranja je, kaže, kao što je i za očekivati od jednog ovakvog projekta, bio dug i pomno planiran. “Ja sam u prvoj fazi, potpomognut Havcovim sredstvima za razvoj, nekoliko mjeseci razvijao i koncept serije, i scenarij pilot-epizode, i treatmente svih prvih 12 epizoda, gdje sam se, uz općenito istraživanje arhive, naslanjao na razne izvore kao što su (osim mog sjećanja i osobnih iskustava) bili Mirkovićeva knjiga 'Sretno dijete', pa 'Leksikon YU-mitologije', razgovori sa Perom Kvesićem…”, prisjeća se Goran. “U drugoj fazi, kada smo dobili zeleno svjetlo od HTV-a i kada je u projekt ušao i Igor Mirković, nekoliko smo mjeseci pisali scenarije za svaku epizodu. Naravno, onda je uslijedilo po nekoliko mjeseci priprema, castinga, traženja lokacija, brušenja scenarija, pa snimanja i montaže, a na kraju je od početne ideje do finalnog proizvoda prošlo nekakvih godinu i pol ili dvije godine vremena.”

Budući da radnja obiluje razgovorima i situacijama koje bi onima koji su 80-e proživjeli više mogla djelovati kao deja vu nego kao fikcija, pretpostavljala sam da dio scenarija počiva na stvarnim sjećanjima autora, no ugodno me iznenadilo Goranovo priznanje u kolikoj mjeri. Jako je puno toga vukao iz svog života, a što je, kaže, logičan autorski postupak s obzirom na to da je i sam odrastao u tom vremenu, i u tom Zagrebu. “Situacija i ‘štikleca’ koje sam ubacio iz vlastitog iskustva je previše da ih spominjem, ali mogu kao primjer dati lik Nenada koji je gotovo preslika mog najboljeg prijatelja iz djetinjstva, lik Dunje koji je inspiriran njegovom majkom, lik Ksenije koji ima puno karakteristika moje mame... Također, situacije iz JNA su praktički sve prepisane iz osobnih iskustava, što mojih, što Igorovih, što Baretićevih, ili iz priča koje smo čuli od drugih, tako da u tim scenama gotovo ništa nije izmaštano, već je uglavnom sve proživljeno.”

Kako gleda na seriju s odmakom i u kontekstu današnjeg vremena i misli li da njezin uspjeh leži i u edukativnoj dimenziji, posebno za one koji to razdoblje nisu proživjeli, ili ipak misli da je nostalgija glavni krivac? Nostalgija je, smatra, glavni ‘krivac’ samo za početno zanimanje koje je serija izazvala kod gledatelja, ali je ona u isto vrijeme, kaže, mogla biti i uteg koji je seriju, da nije bila dovoljno dobra, lako mogao i potopiti. “Svatko ima neko svoje sjećanje na osamdesete, i u tom smislu neko svoje očekivanje od serije koja ima ambiciju pričati o tom vremenu. Uspjeh serije daleko više počiva na kvaliteti serije, i na ogromnom radu i ljubavi koju smo ja i cijela ekipa, od kreativaca do tehničkog dijela ekipe, uložili u taj projekt. Naravno da je i ta edukativna dimenzija bitna, ali to se i očekuje od bilo koje serije koja priča priču o nekom prošlom vremenu.”

S obzirom na lijepe uspomene na djetinjstvo i mladost te sve nostalgične okidače, zaključujem da je rad na scenariju u cijeloj priči bio onaj slađi dio, dok je balansiranje između budžeta kojeg je projekt imao na raspolaganju i potreba koje idealna rekonstrukcija jednog vremena iziskuje bilo puno izazovniji dio. Snimanje je, kaže Goran, uvijek najizazovniji dio produkcije, a pogotovo tako komplicirane, povijesne serije koja se pritom radi u budžetski gotovo nemogućim uvjetima. “Nikada naš budžet nije u potpunosti dostajao za idealnu rekonstrukciju vremena, i uvijek se tu trebalo snalaziti na razne načine kako bi finalni proizvod ipak bio kvalitetniji od samih sredstava uloženih u njega. S obzirom na jako ograničen budžet, ogroman je izazov u tako ambicioznom projektu bio i scenografski, kostimografski, dizajnerski, maskerski... dostojno rekreirati to vrijeme. Srećom smo uspjeli gledatelje dovoljno ‘začarati’ pričom, likovima, situacijama i dijalozima, pa su neke naše propuste u smislu rekreiranja epohe (koji su isključivo posljedica nedostatnog budžeta) što previdjeli, što nam oprostili”, kaže mi, priznajući da u samom početku nije ni razmišljao o tome koliko bi serija snažan kulturološki odjek mogla imati. Prvenstveno se, kaže, fokusirao na to da sve bude napisano i režirano što kvalitetnije, no već je nakon prve sezone počeo shvaćati da su, osim dobre dramske serije, napravili i nešto više i stvorili kulturološki fenomen. “Divan je to osjećaj, pogotovo kada gledatelji komentiraju da je to serija koja će se, poput nekih drugih kultnih serija Televizije Zagreb, gledati i biti relevantna i za 20 i za 50 godina”.

Iako će zauvijek ostati misterija u kojem bi smjeru peta sezona krenula da je ikada stigla na red, postojali su trenuci u trećoj i četvrtoj sezoni koji su bili svojevrsni nagovještaj sudbine glavnih likova i koje je publika osobito emotivno doživjela, a upravo njih Goran ističe kao one koje su i njemu kao autoru bile najemotivnije: “Meni osobno je posebno važan djelić serije onaj flash-forward u '91. godinu, jer je to možda i najdramatičniji dio koji funkcionira kao protuteža cijelom konceptu serije, što je i bila moja namjera za koju sam ogromnu satisfakciju doživio od puno ljudi koji su taj dio shvatili upravo kao strašno važan i emotivan kontrapunkt ostatku priče.” Postoji li priča ili scena koja je izbačena iz konačne verzije, a da mu je danas žao što nije ušla? Nije ih, kaže, puno. “Tek u zadnjoj sezoni je radi trajanja moralo biti izrezano par zgodnih scena, ali ih fanovi mogu pogledati na YouTubeu gdje smo ih dodali kao CBS - izbačene scene.”

Koliko god pitanje bilo nezahvalno za nekoga pred kim je još mnogo produktivnih godina i desetljeća, morala sam ga postaviti - zanimalo me misli li Goran da će na našim prostorima ikada biti snimljena voljenija serija no što je ‘CBS'. “Pa to je nezahvalno pitanje za samog autora serije, jer ne mogu ja biti oko toga objektivan, no ono što svakako vidim, slušam i čitam oko sebe već godinama, i što nije posljedica subjektivnosti, jest da ogromnom broju ljudi i u Hrvatskoj, ali i u regiji, ‘Crno-bijeli svijet’ znači puno više od same serije, odnosno da tu seriju doživljavaju emotivno važnom, jednako onako kako smo svi doživljavali i ‘Smogovce’, i ‘Velo Misto’, i ‘Gruntovčane’… Tim više je žalosna činjenica da kod odgovornih ljudi na Hrvatskoj Televiziji nije postojala svijest da svojim gledateljima trebaju omogućiti i petu sezonu”, iskren je. 

Petu sezonu su nam možda ukrali, al’ neka im je. Možda neće biti ispričani na ekranu, no još je puno štikleca koji lebde ovim gradom i koji će nastaviti živjeti u sjećanjima onih koji su ih proživjeli, kao i u mašti onih koji bi voljeli da jesu. U jednoj mladosti koju im, srećom, k’o što reče Jagodin ćale, više ne mogu uzeti.   

Slavko Sobin: “Kada sam ja dobro, onda sam ja Žungul!”

Kada se moja urednica složila s idejom da bi bilo zgodno desetoj obljetnici emitiranja pilot epizode, ali i seriji općenito, odati počast kroz okupljanje likova, bila sam sretna kao malo dijete, kako zbog prilike da iz prve ruke doznam gomilu detalja o jednoj od najdražih mi serija ikada snimljenih, tako i zbog one da upoznam ljude koji su tim likovima koje toliko volim udahnuli život. Već u prvim minutama kada smo Slavko i ja sjeli razgovarati o svemu, bilo mi je jasno da on, govoreći o 'Crno-bijelom svijetu', ne govori o poslu, nego o vremenu, osjećaju, ljudima, prijateljstvu, ljubavi, povjerenju... Govori zapravo i o sebi jer njegov Žungul nije samo uloga, već, kako i sam priznaje, najbolja verzija njega samog. 

U trenutku kada je prvi put u ruke primio scenarij, osjetio je da je u pitanju uloga koja kao da je pisana za njega. “Uporno govorim da sam došao prvi dan na audiciju i rekao Kuli: ‘Ja sam Slavko Sobin. Ja sam tvoj Žungul i ne moraš dalje tražiti. On se toga ne sjeća, ali ja se sjećam. Ili barem želim vjerovati da sam to rekao”, priznaje. Nije ga osvojila samo duhovitost uloga ili šarm osamdesetih, nego i prilika da napokon i kao glumac bude potpuno svoj. “Kako sam studirao u Americi, nikada nisam učio standardni hrvatski jezik i to mi je bio kompleks. A onda sam dobio ulogu gdje moj lik priča potpuno isto kao ja. Nekako sam na prvu mogao dati sebe. Mogao sam biti Dalmatinac. To me privuklo, iako mi nismo imali toliko materijala da točno znam kakva je to uloga, što će se s njom događati, ali sam isto tako skužio da Žungul mora imati godine koje su imali moji roditelji u tom trenu. I onda me privuklo i to da zapravo možda osjetim kako je mojim roditeljima bilo u to vrijeme. Tako da mi je i to bilo zanimljivo”, prisjeća se.

Serija je vrlo brzo postala most između generacija – mladi su je gledali s roditeljima, postavljali pitanja o vremenu kada su bili mladi i pažljivo upijali odgovore. “Kasnije mi se to pokazalo kao najljepši kompliment. Kad bi ljudi, i kad bi publika rekla da klinci gledaju s njima i pitaju ih je li to stvarno bilo tako u njihovo vrijeme. Pa su i oni dobili priliku nekako prepričavati svojoj djeci priče iz tog vremena, jer ih je zainteresirala mladost njihovih roditelja”, priznaje. Inače, bilo je to vrijeme kada mu je svaka prilika koja mu se ponudila bila ogromna stvar jer je tek počinjao karijeru, a jednako dobro kao i prvog susreta sa scenarijem sjeća se i čitanja prvih komentara, između ostalog i onih da 'Sobin loše glumi Splićana'. “Bio je jedan specifični komentar koji me zapravo strašno nasmijao. Vozio sam se od Splita do Zagreba, autocestom u svojoj staroj Mazdi, za vrijeme prikazivanja prve epizode, i nije mi đava dao mira - morao sam pogledati komentare što ljudi pišu po internetu. Budala. I samo je krenulo loše, loše, loše. A mi smo znali da ne može biti loše jer smo kao prvo radili sa srcem, a kao drugo, znali smo da je duhovito. Nisam mislio da će biti genijalni komentari, ali nas su na prvu baš razapeli. Čak su mi i neki bliski prijatelji iz te generacije nakon prve epizode rekli kako je to sranje. Kasnije su svi ti što su me prvi kritizirali priznali da i dan danas gledaju reprize.”

Za razliku od generacije njegovih roditelja koja se osamdesetih vrlo dobro sjeća, Slavko pamti samo fragmente, no priznaje da su ga opasno zaintrigirale. “Ja sam osamdesete proživio taman toliko da se sjećam nekih detalja kao recimo pop kulture, ili kako to izgleda kad imaš dvojnika na telefonu, tako da mi je 'Crno-bijeli svijet' nadopunio moju vlastitu sliku djetinjstva. Pripremao sam se za prvu sezonu jako, jako temeljito. Čak do te mjere da sam tražio onaj parfem Pino Silvestre, iz tog sam vremena nabavio i pribor za brijanje, pjenu i četku... Sve sam doma imao kao Žungul. Slušao sam glazbu i odmah krenuo tražiti kostime. I inače jako volim sudjelovati u ulogama koje stvaram, i oko frizure, i oko kostima, tako da sam odradio stvarno dobro pripremu. Čak sam tražio i koji bi fotoaparat Žungul koristio. Svima na setu sam rekao da sve ono što misle da je najružnije i najluđe od robe i najkompliciranije od rekvizita, daju meni. Jer mislim da bi u to vrijeme netko kao on i bio kameleon. Probao bi sve trendove prije drugih i postavljao ih.” 

Iako je Žungul fiktivan lik, Slavko priznaje da su mu svi njegovi najbliži prijatelji koji su gledali seriju rekli da on je Žungul. “Radio sam ga iz sebe i mislim da nije bilo uopće potrebe smišljati razlike. One razlike koje postoje, one su već u scenariju, već su u rečenici, i to je to. Za sve ostalo, nisam ga trebao tražiti. On je neka, po meni, najbolja verzija mene. Kad sam ja dobro, kad sam ja super, onda sam ja Žungul. A ono najljepše kod Žungula mi je to nastojanje da je neka zraka sunca kad god to može biti. To mi je njegova najljepša crta. Ako se pogleda njega kao lika, malo je toga što je on napravio samo za sebe. Uvijek je bilo ili za Unu, ili za Kipa, ili kasnije za Bjanku. Nikad nije imao priču koja je bila baš baš njegova. On funkcionira za svoje prijatelje i za druge, i to je kod njega prekrasno. Čak mi malo emocije naviru kada pričam o tome”, iskren je. 

Kad smo se već našli na temi emocija, zanimalo me postoji li koji dio priče koji mu nije sjeo, a jednu je scenu, priznaje, doživio osobito emotivno. “U pitanju je scena kada Una već hoda sa Žiletom, u Beogradu je na tulumu pijana i napušena, planira otići u London... i onda joj Žungul kaže 'Meni je samo ža što ja nisam onaj koji bi te triba čuti'. Kad sam prvi put to pročitao, pola sata sam plakao. Kad prvi put shvatimo koliko je Žungulu teško to što nije s Unom, to mi je najljepša scena. Samim time, moram reći da je ono što mi se ne sviđa, bez obzira na to što sam dobio savršenu i predivnu kolegicu von Bilić, i ono što ne mogu oprostiti Kuli, to što nije spojio Unu i Žungula, a nekako sam uvijek mislio da će to biti to. Kad nas je skroz razdvojio, ja sam bio u šoku, a mislim i da je publika isto navijala za nas. Jasno mi je da su to te neke prve ljubavi, dvadesete, nije ni realno ni uvijek nužno da one zauvijek opstanu, ali bio sam bijesan kad sam vidio da nas razdvaja”, priznaje mi.

Osim ove spomenute i ujedno mu najdraže scene, pamti, kaže, i onu s prvog dana snimanja kada su Žungul i Kipo trebali preskočiti lokvu. Epizoda je to u kojoj traže Miru Furlan i probijaju se kroz Bundek do Novog Zagreba. “Riđi i ja smo trebali preskočiti jednu lokvu, izmjerena je bila sa štapom dubina te lokve. Ja sam imao fotoaparat, jedva smo našli rekvizite... Ni sam ne znam koliko taj aparat vrijedi, ali kaže meni Kula 'Ajde, nemoj imati fotić u toj sceni, jer ako se smoči, ako padneš, neće biti dobro'. Ja sam rekao da smo izmjerili i da je dobro, a kada sam skočio u tu lokvu i napravio veliki korak, skužio sam da to nije lokva nego dosta duboka voda, i u zadnji sam tren izvadio taj fotoaparat. Ili barem ja tvrdim da jesam, iako Kula tvrdi da se smočio. Ja sam siguran da sam ga izvadio”, smije se. 

Nisu anegdote jedino što pamti. Sjeća se dobro i razgovora s Filipom za vrijeme snimanja jedne od scena na Gornjem gradu. “Pričali smo bi li nam netko rekao da smo grozni, hoće li nas ispravljati ako budemo grozni, hoće li nas svi mrziti ako budemo očajni... Bili smo toliko nesigurni, i on i ja. On je već imao iza sebe 'Zabranjenu ljubav', ali mislim da u međuvremenu nije puno radio. Meni je to bio jedan od prvih poslova i nisam imao pojma jesam li spreman i jesam li naučio dovoljno za baviti se tim poslom. Snimao sam par sapunica, ali nisam još nikada imao glavnu ulogu u dramskoj seriji i više od anegdota pamtim taj strah. Taman sam kroz tih prvih 4-5 mjeseci snimanja skužio da pripadam na setu, da se snalazim dobro, i onda dođe preokret i prvi komentari kako je sve horor. To mi je baš bila trauma.”

Na pitanje je li mu teže snimati smiješne ili tužne scene, priznaje da i jedne i druge imaju svoje izazove. “Ako je dobro napisano, ok, ali ako je loše napisano, najteže je snimati tužnu i lošu scenu. Kamera ne prašta. Ako je replika ili situacija glupa, ne možeš je odglumiti iskreno”, kaže, priznajući da mu je najtužnija scena koja ga uvijek rasplače bila ona s početka treće sezone, kad je major Kurtela zaključan u sobi, i kada Kipo ide na bojište. Naravno da smo se dotaknuli i onih smiješnih, a meni se kao takva posebno u sjećanje urezala ona kada Žungul upada pijan u stan i pokušava ne probuditi Dunju koja stoji ispred njega. “Je, to smo se baš dobro zabavili.  Ja mislim da je ta replika, 'e pa da znaš da hoću, budem', već bila u scenariju, ali za cijelu tu scenu je taktika bila da ćemo samo složiti što više stvari, pa što ispadne. Mislim da je na kraju snimljena iz prve. Kula mi je dao ogromnu slobodu, u svim takvim situacijama, i zato uvijek kažem da je, kad radiš s Kulom,  komedija užasno laka.”

Baš kao i ostali kolege, i sam je seriju gledao eventualno u montaži, ili kada bi nova epizoda premijerno izašla na televiziji, a čak i kada ju je gledao, više je, kaže, obraćao pažnju na druge scene, dok bi, kad bi se pojavile njegove, tipkao po mobitelu. “Nisam nešto nježan prema sebi dok se gledam. Ne kažem da se nikad ne gledam, ali nije ni da se žurim pogledati sebe. Sad kad je prošlo dosta vremena, baš sam u zadnje vrijeme počeo svima govoriti da bi sad htio sjesti i pogledati sve od početka do kraja. S potpunim odmakom, kad vjerojatno više ne bih imao komentar na svoju glumu.” Nakon što sam mu priznala da je meni serija neprestano na repeatu, priznao mi je da je na takve komentare pomalo ljubomoran - što nikada neće biti u prilici pogledati je na taj način, poput običnog gledatelja, i da ga užasno zanima kako bi reagirao i bi li se i sam navukao na nju. “Samo vi nju svi gledajte”, kaže mi. “Još da mi je samo bolji ugovor, pa da primam tantijeme za sva ta silna gledanja, gdje bi mi bio kraj”, smije se. 

Na pitanje smatra li da je Žungul njegov najvoljeniji lik, bez razmišljanja kaže – da. “Svjestan sam da mi se može dogoditi da cijeli život budem Žungul, i to me uopće neće smetati. Dapače. Ako je to uloga koja me obilježila i ako sam ju već sa 25, 26 snimio, neka je!”, iskren je. 'Crno-bijeli svijet' je prva stvar koju sam snimio da mi je donijela neko tapšanje po ramenima, da mi je donijela publiku, dala mi samopouzdanje, dala mi je jednu slobodu i razigranost na setu. Evo, da me pitaš di sam više naučio o glumi - na akademiji ili na setu, uvijek bih ti rekao na 'Crnom-bijelom svijetu'.”

Kada je snimanje napokon završilo, najviše su mu, priznaje, nedostajali ljudi. “Baš smo bili obitelj. I dalje imamo našu grupu i stalno se dopisujemo. Vidimo se kako s kim i kad, ali nam se putevi stalno isprepliću. S Anicom (Dobrom, op.a.) sam nedavno imao priliku ponovno surađivati. Snimao sam u Engleskoj jedan film gdje sam imao glavnu ulogu. Bilo je u njemu još par malih uloga za ljude s naših prostora, a ja sam tražio da uzmu Anicu za moju mamu. Uloga nije ništa posebno, samo razgovaramo preko Zooma. Anica vjerojatno nikad ne bi pristala na takvu ulogu, ali iz te silne ljubavi i svega je došla, i baš smo se lijepo proveli. Mislim da ćemo mi iz 'Crno-bijelog svijeta' uvijek jedni drugima biti u životu. Neka sigurna zona. Puno smo toga prošli skupa, od ljepote snimanja do dugih sati umora, do stalno toga hoćemo li ići u drugu sezonu, hoćemo li u treću... dali smo se svi u taj projekt i jako nas je to povezalo.”

Koju bi lekciju iz serije volio ostaviti mlađim generacijama u nasljeđe? “Definitivno to da bi se bilo lijepo vratiti u to jedno vrijeme manje izoliranosti, više druženja, više pozdravljanja susjeda, više tog nekog drugarstva. To zajedništvo više ne postoji. Jako smo svi  odjednom introvertirani, jako anksiozni, i sam se sa svim tim nosim, ali mislim da je najveća vrijednost tog vremena bila upravo to zajedništvo, bliskost i mali rituali. Da dođe susjeda kod tebe piti kavu. Eto, to fali danas!”

Karlo Maloča: “Žac je ultimativna dobrica, ja sam bio mali vrag, ali da sam živio u to vrijeme, on i ja bi bili dobri prijatelji”

Kada je Karlo Maloča prvi put primio scenarij 'Crno-bijelog svijeta', imao je svega 15 godina. Dječačka soba, Nova godina, stavljanje rinčice u uho... sve je mirisalo na početak nečeg velikog, no Karlo tada nije mogao ni zamisliti koliko će se on i Žac, njegov lik u seriji, tijekom godina ispreplesti, i u kolikoj će mjeri ova uloga utjecati na njegov život. “Samo sam pomislio 'Isuse Bože, ja ću fakat sada toliko puno glumiti'. Jer nisam prije toga imao toliko puno uloga, zapravo sam imao samo jednu glavnu - u 'Zagonetnom dječaku', nastavku 'Koka i duhova'. Kulenović me zvao na audiciju i jedino čega se sjećam iz čitanja scenarija je bilo kako sam mislio da će to biti nešto brutalno i da ću biti baš neki frajer, roker, punker, ne znam ni sam što točno, ali svidjela mi se priča.”

Ono što mu se nije toliko svidjelo je moda, ili barem ono što je njegovom liku bilo namijenjeno. “Kad bih bio s kolegama na setu, i vidio Darija punkera, i kako mu uvijek daju neke najluđe komade, a ja bih bio u nekim hlačama koje mi ne stoje i nekoj bezveznoj majici...  Još kad bi mi rekli da je uvučem u hlače, mislio sam da izgledam kao takav debil”, iskren je. “Hvala Bogu, s vremenom je bilo sve manje uvlačenja majice u hlače, a bilo mi je brutalno kad sam nosio vojnu uniformu ili onaj kombinezon koji smo Nikol i ja uzeli s vojnog skladišta. To mi je bilo jako cool jer je bilo drugačije. Možda bi mi se više svidjela odjeća da sam bio u nekoj malo luđoj, malo alternativnijoj”, priznaje, dodajući da mu, unatoč tome što svoje kostime nije simpatizirao, estetika osamdesetih nije bila strana. “Oba projekta na kojima sam imao neke uloge prije 'Crno-bijelog svijeta' također su bila smještena u osamdesetima pa sam sa svojih petnaest godina mislio da, ako se misliš baviti glumom u Hrvatskoj, glumit ćeš u osamdesetima i nema druge opcije”.

Budući da je rođen 1998., priznaje da se u scenariju znalo naći nešto što ne razumije na prvu te da ponekad nije ni shvaćao da nešto ne razumije dok mu na setu redatelj ne bi objasnio, no osamdesete su mu, kaže, općenito zanimljive. “Ono što je možda malo razočaravajući odgovor za obožavatelje serije, s moje strane, je to što ne slušam glazbu kakvu sluša Žac. Često mi ljudi prilaze i govore da obožavaju seriju i muziku iz tog vremena, zovu me na koncerte... a onda shvate da ju ja zapravo ne slušam i da joj nisam bio toliko izložen. Privatno slušam moderniju glazbu, uglavnom rap i trap, ali o glazbi iz osamdesetih i tom rocku i punku s naših prostora sam zapravo dosta naučio upravo kroz 'Crno-bijeli svijet'.” 

Žac i Karlo se možda ne bi samo tako dogovorili na koji koncert ići, ali me zanimalo koliko su možda slični po nekim drugim pitanjima. “U početku sam uvijek govorio da smo Žac i ja dosta različiti, ali mislim da sam s vremenom i sa sezonama kako su išle dalje, dobio više slobode unijeti više sebe u taj lik, tako da mislim da je Žac, kako je serija napredovala, postajao sve više sličan meni osobno. Na početku je definitivno bio malo više povučen i introvertiran, bio je malo smotan, iako na simpatičan način, dok sam ja dok sam bio u njegovim godinama bio mali vrag. Bio sam užasan. Imao sam ukor već u drugom osnovne. Ali u trećoj sezoni Žac je postao baš frajer, rekao bih čak i malo previše buntovan, i otišao u neke mutne vode. Mislim da ga je to izgradilo i opet se vratio na neku svoju normalu jer on ipak nije takav lik, ali je bio svakako više odvažan. Sličnosti definitivno imamo i što se tiče nekih interesa. Ok, slušamo drugačiju  glazbu, ali oboje smo recimo jako zagriženi za nogomet i za sport. Iskreno, ja mislim da bi, da sam ja živio u tom vremenu, on i ja bili dobri prijatelji. Ja mislim da je on odličan lik i volio bih se družiti s njim. Jedna crta osobnosti koju on ima, a koju bih i sam volio više imati, je to da je on jedan ful iskren lik. Ne kažem da sam ja neiskren, ali on je baš jedna čista duša, i stvarno mislim da ga je jako lako  zavoljeti kao lika. Baš je dobrica. I s upisima u srednju, i kasnije s devedesetima, puno je situacija u kojima ispada da je on taj koji će uvijek staviti nešto što je moralno ispred nečega što se od njega očekuje. Mislim da je on ultimate good guy.”

Još jedna sličnost koju primjećujem između Karla i Žaca je i to što su i jedan i drugi bili dosta neodlučni glede toga čime se u budućnosti žele baviti. U seriji, Žac upisuje vanjsku trgovinu, no vrlo brzo shvaća da ga to nimalo ne zanima te na koncu upisuje arheologiju, dok je Karlo dosta dugo bio neodlučan želi li se baviti psihologijom, financijama ili glumom. Iako je prvotno završio psihologiju u Zagrebu, danas je u Švicarskoj, na mastersu iz financija, a kada je u pitanju gluma, priznaje da nije siguran hoće li ikada više glumiti. “Ostalo mi je još godinu dana nakon ovog, a glume trenutno nema. Nekako sam uvijek bio između toga hoće li biti neka gluma na kraju, ili će ipak biti nešto drugo, uvijek sam bio između škole i snimanja, između faksa i snimanja... Na kraju, mislim da je bilo fifti fifti. Iskreno, nisam imao neku ideju gdje ću završiti. Naravno da mi nedostaje taj posao. Možda je to različito za mene u odnosu na ostale, jer ja nisam uopće više u glumi. I meni gluma kao takva nedostaje jer je jedno zanimanje koje je potpuno različito od bilo čega drugog. Nema dana koji je isti, što se tiče radnog vremena do tvojih radnih zadataka u tom danu. To je nešto potpuno različito od bilo koje profesije i tek kad se zapravo makneš od toga, skužiš koliko je to zapravo posebno, i koliko ti fali. Da sam dobio možda neku ulogu nakon 'Crno-bijelog svijeta', odmah po završetku psihologije, onda bih vjerojatno nastavio gurati to, ali kako je bila ta rupa od nekih godinu dana i ja sam do tada završio faks, morao sam odlučiti što dalje, hoću li na glumačku akademiju, hoću li nastaviti s formalnim obrazovanjem. Na kraju sam odlučio nastaviti s obrazovanjem, s tim da sam potpuno promijenio smjer. Neću lagati, ja sam dosta svestrana osoba, tako da imam puno različitih interesa i baš sam bio na sve strane. I u sportu sam bio prije toga dosta, tako da nisam netko tko je oduvijek imao čist plan. Mislim, nikad ne znaš gdje ćeš završiti. Može sve biti kristalno jasno, ali jednostavno, stvari se poslože tako da na kraju sve ode u neku drugu stranu”, priča mi. Baš zato što je odabrao da gluma više ne bude dijelom njegovog života i karijernog puta, više, priznaje, kad bi mu se i ukazala prilika, ne bi uskočio u ulogu Žaca. “Iskreno, ne znam gdje bi me to odvelo. Donio sam odluku prije četiri godine da jednostavno idem putem koji nije gluma i da ga se moram držati.  Mislim da nisam pogriješio, do sada sam bio uspješan na tom putu, samo mislim da nije dobro miješati pravce. Imao sam jako teške momente kad sam pokušavao balansirati dvije stvari u isto vrijeme i jednostavno sam morao donijeti odluku, tako da ne znam kako bi to završilo da opet moram prolaziti kroz isto”, iskren je.

Žongliranje između obrazovanja i snimanja osobito mu je teško palo kada se snimala epizoda u kojoj on i Neno na Hreliću kupuju šatore. “To je nešto čega ću se zauvijek sjećati jer mi je život bio u totalnom kaosu. Naime, studirao sam i snimao u isto vrijeme, odnosno nisam zamrznuo faks, a u trećoj sam sezoni dobio dosta veću ulogu, odnosno imao sam dosta više screen timea nego u prve dvije sezone. Mislim da je u trećoj i četvrtoj sezoni šansa da ću uspjeti izgurati faks bila 1%. Imao sam obavezne seminare i jedan predmet koji je bio baš gadan, smjelo se samo dvaput dobiti neprolaznu ocjenu, a ako dobiješ treću, padaš godinu. Kada je krenulo snimanje, već tada sam znao da ću dva puta izostati, dakle, automatski imam te dvije negativne ocjene i ako samo jednom nešto loše odradim, gotovo je. Zadnji semestar, kad smo imali taj predmet, i bio sam odsutan po drugi put, taman smo snimali scenu na Hreliću, kada mi je frend poslao poruku da sam dobio još jednu negativnu ocjenu. Mislio sam da me zeza jer zna koliko mi je ovo bitno i da padam godinu ako dobijem još jednu. Doslovno zadnji dan semestra. Zadnji dan godine. Ja ću pasti. Mislio sam da ću, ako sad dođem tamo na faks, moći pisati taj zadnji koji sam trebao biti odsutan i sve pet. Neću pasti. Dolazim do Kule uspaničeno, objašnjavam mu da fakat moram ići na faks, a on meni kaže da snimamo cijeli dan i da ne mogu jer moramo završiti s tom lokacijom. U isto to vrijeme, zove me mama, da moram doći doma jer nam je kujica bila jako bolesna i bila je na rubu tog da ugine, a tata je bio na putu, i da je treba hitno voditi veterinaru. Morao sam se dovesti u red momentalno. Na kraju je super ispala scena i obožavam je gledati baš zbog toga jer znam što je sve bilo u pozadini priče.” Koji je bio epilog svega što je krenulo po zlu? “Žalio sam se na ocjenu, argumentirano, uspio spasiti godinu. A kujica, hvala Bogu, susjeda ju je odvela kod veterinara i preživjela je, tako da se sve dobro završilo, ali mi je stres level bio...uf! Studiranje i snimanje, u isto vrijeme, je nešto što ne bih apsolutno ni jednom mladom glumcu preporučio.”

Osim ove scene koju pamti zbog svega onoga što mu se privatno događalo u životu, duboko u pamćenje mu se urezala još jedna, snimana u Beogradu. “Snimali smo na stadionu od Partizana, utakmicu Crvena zvezda - Dinamo. Da pitaš bilo kojeg Grobara, navijača Partizana, za dva najmrža kluba, mislim da bi to svakom bili Dinamo i Crvena zvezda kao najveći rivali, pa mislim da su oni na to što smo po cijelom stadionu povješali zastave Dinama i Crvene zvezde gledali kao na nekakvo obeštećenje. Plus to što smo snimali bez da je netko njih obavijestio, iako smo očigledno imali dopuštenje kluba. Sva sreća da smo snimili sve na vrijeme jer kad su skužili što se događa, došli su s par auta i sve su skupili. Mi smo se taman svi spakirali na vrijeme i otišli, ali inače, tko zna što bi tu bilo jer oni baš i nisu poznati po nekoj strpljivosti i razumijevanju prema ovakvim stvarima.”

Postoji li nešto u bilo kojoj od četiri sezone što bi volio da se dogodilo drugačije ili da se pak nije dogodilo i da je Žaca odvelo u nekom drugom smjeru? “Mislim da ga je sve što se dogodilo izgradilo kao osobu i ne bih ništa mijenjao. Mislim da ga je situacija s Nikol stvarno izgradila kao osobu i dosta ga stavila u neku drugačiju perspektivu, tako da su mi baš to jedne od najdražih scena, možda i u cijelom serijalu, a zanima me i gdje bi išla priča da se Lada nije odselila u Austriju. Možda bi to bilo zanimljivo za vidjeti.  Mislim da su Lada i Žac bili super par, i puno ljudi mi isto to govori koji vole gledati seriju. Mislim da je dio s Nikol unio jako puno zanimljivosti u cijelu radnju, kao i onaj period kada se Lada vrati iz Austrije, i već je tu Nikol vrlo aktualna... To je, recimo, jedan dio koji me iznenadio za Žaca. Možda ne bih očekivao da ide uz njegov karakter, kako je probao muljati i nekako zadržati obje veze”, priča mi. Za razliku od Žaca, Karlo u privatnom životu ovakve ljubavne zavrzlame nije imao. Sretno je zaljubljen i volio bi s curom sjesti i pogledati cijeli 'Crno-bijeli svijet' u komadu, budući da ga je, kao i ostatak kolega, gledao samo u montaži i kada su epizode izlazile, no kroz smijeh mi priznaje da nije siguran hoće li se i kada to dogoditi jer ga cura ne želi vidjeti s drugim djevojkama. 

Gledanje epizoda s kolegama mu, priznaje, i dalje živi u sjećanju. “Donijeli bismo si kokice, neka pića, Kuhar (Dario punker, op.a.) je znao donijeti domaću paštetu od pastrve jer je on zapravo veliki ribar... to mi je uvijek bio jako, jako dobar vibe i nekako ekskluzivno, jer smo samo mi to gledali tamo u toj mračnoj sobici u montaži, i jako je emotivno jer prvi put vidiš taj finalni produkt i nekako je potpuno drugačije kad onda nakon toga gledaš prvi put kad izlazi na televiziji. Uvijek sam gledao kad bi izašla nova epizoda, tako da mogu reći da sam pogledao seriju barem dvaput u potpunosti. Ali nakon toga nisam više nikad. Ali htio bih ju pogledati zajedno s curom, pogotovo zato što ona nije gledala.”

Kakvo je njegovo iskustvo s obožavateljima i je li mu ikoje posebno drago? Ima, kaže, jako puno primjera, gdje su im prilazili ljudi u raznoraznim i potpuno neočekivanim situacijama, ali nešto što bi izdvojio kao dosta drugačije je kada mu se preko Instagrama javio jedan dečko iz Poljske koji nema veze s Hrvatskom, koji nije nikad ni bio u Hrvatskoj, a koji je veliki fan 'Crno-bijelog svijeta'. “Molio me da mu pošaljem svoj potpis ako je moguće, a rekao je i da je naučio hrvatski kroz seriju, jer tada još nije bila na Netflixu i nije bilo titlova. Ja sam to ispričao ljudima na setu i svi smo mu se potpisali od glavnog kasta i redatelja na jedan papir i to smo mu poslali u Poljsku.” 

Od reakcija publike, do samih snimanja i vremena provedenog s kolegama, sve što ima veze s 'Crno-bijelim svijetom' je u Karlovom životu odigralo veliku ulogu. “Ja sam zapravo odrastao s 'Crno-bijelim svijetom'. Od svoje 15. do ne znam ni sam koje, 20. ili 21., sam bio u ovom projektu. Mislim da se vidi razlika u meni, kasnije u usporedbi s prvom sezonom, i što se tiče kvalitete glume, i pristupa radu, jer sam bio zaista sa fantastičnim, ne samo glumcima, nego osobama koje su baš sve na mjestu. Svi su izvrsni i od svih sam učio kako pristupati poslu. Mislim da sam sazrio dosta brže nego možda neki drugi iz moje generacije jer sam jednostavno bio izložen tom okruženju. Ja sam uvijek tamo bio najmlađi. Vodili su me uvijek sa sobom svuda okolo, tako da sam nekako kroz njih iskusio dosta toga. Da ne kažem da sam s 15 godina radio na nečemu što je toliko velika stvar. S vremenom me to uozbiljilo i prestao sam na glumu gledati kao na neki hobi i počeo je doživljavati kao zvanje. I ponavljam, do zadnjeg sam trenutka bio fifti fifti - hoću li se stvarno baciti u glumu i biti profesionalni glumac ili ne. Tako da definitivno mogu reći da sam odrastao i glumački i osobno kroz 'Crno-bijeli svijet'. 

A što bi on, kao netko tko je osamdesete okusio puno više od ostalih pripadnika generacije Z, poručio svim generacijama koje dolaze? “Današnje su mlađe generacije, pa čak i one starije koje su proživjele 80-e, dosta ovisne o modernim tehnologijama i često im je teško zamisliti svakodnevni život bez njih. Ako me 'Crno-bijeli svijet'  nečemu naučio, onda je to da je društveni život bez 'društvenih' mreža bio dosta društveniji u globalu. Ako si htio ostvariti kontakt s nekime, morao si izaći van iz kuće. Postojala su određena mjesta na kojima si znao da ćeš u određeno vrijeme moći naći određene ljude. Nije bilo potrebe za beskonačnim dogovaranjem. Znalo se gdje se kada izlazi i sve je nekako bilo puno jednostavnije. Cijenim sve što nam današnja tehnologija pruža, naravno da se danas lakše živi, ali mislim da je onaj istinsko društveni aspekt života, u prosjeku, ipak na nižoj razini nego prije. Volio bih da je mladima ponovo jednako lako izaći van kuće, smanjiti screen time i provoditi kvalitetno vrijeme s prijateljima i obitelji”, poručuje. On se osobno silno raduje povratku u Zagreb, koliko god ga je dosta izgradilo iskustvo vani. Srce mu, kaže, pripada Hrvatskoj, gdje su mu svi. “Volim život u Zagrebu, tako da se definitivno vraćam, ako ne u jako skoro vrijeme, onda kroz koju godinu”, kaže. Budući da je Švicarska bila malo predaleko da porazgovaramo uživo, možda se sretnemo nekad, negdje, na domaćem terenu.

Jelena Miholjević: “Nisam pohlepna za uloge, ali ona mame Kipčić je morala biti moja”

Ako postoji lice koje može savršeno utjeloviti toplinu, odlučnost i nježnost jedne majke, onda je to ono Jelene Miholjević, doajenke hrvatskog glumišta i jedne od naših najcjenjenijih glumica koja srca publike već godinama osvaja kazališnim i televizijskim ulogama. Za razgovor sam je lovila između predstava u njezinom matičnom kazalištu Gavella, snimanja serije na Novoj TV i privatnih obaveza, a unatoč tome što joj je raspored gotovo svakodnevno gusto popunjen, priznaje da je jako sretna jer stvarno voli svoj poziv. “Mi glumci smo nekako najviše ugroženi kada ne radimo jer smo poput sportaša, stalno nam treba taj naš trening”, kaže. 

Iako je iza nje toliko uloga da bi ih bilo nemoguće sve nabrojati, ona Ksenije iliti mame Kipčić urezala se u srca gledatelja na način koji nadilazi glumačku interpretaciju – ona je postala simbol mame, žene, ali i doba kojeg mnogi pamte s posebnim sjajem u očima. A i njezine su oči posebno zasjale kada se prvi put susrela sa scenarijem 'Crno-bijelog svijeta'. “Ja Gorana Kulenovića nisam poznavala prije nego što smo počeli snimanje i pozvao me na casting. Ja sam naravno bila zaintrigirana, jer nije li najdivnije na svijetu moći se vratiti u djetinjstvo? To mi je bio jedan potpuno čaroban i čudnovat događaj u životu. Pročitala sam scenarij i pomislila: 'Ova žena sam ja, ja ovo moram dobiti. Ja inače baš i nisam pohlepna za uloge, ali ovo mi se činilo kao nešto što sam skroz ja. I taj prvi susret sa scenarijem stvarno i zauvijek pamtim jer je ta naša serija svima nama u srcima, i u srcima publike. I stvarno je nešto posebno i nešto što se događa jedanput u životu”, prisjeća se.

Moram priznati da, slušajući Jelenu, imam osjećaj da uistinu slušam Kseniju, i to ne samo zbog milozvučnog glasa kojeg dijele i ona i njezin lik, a čini mi se da je i njoj samoj na trenutke teško reći gdje počinje Ksenija, a gdje prestaje Jelena. “Ksenija i ja slične smo jako, ali ja sam puno manje odlučna, puno više nesigurna. Puno mi je više stalo da nikoga ne povrijedim i da budem jako taktična. To mi zna biti jako izazovno, jer volim udovoljiti ljudima i iz toga znam ne pokazati baš karakter, a ona je uvijek uvijek uvijek u akciji, i veliki je borac za pravdu. Dobro, tu smo nekako slične. Ni ja ne mogu ne reagirati na nepravdu, ali sam puno manje hrabra od nje, manje direktna, manje izravna. Ona nema dlake na jeziku i baš je opasna ženska”, priča mi kroz smijeh.

Za razliku od njezinih najmlađih kolega, ona je u desetljeću u koje se kroz seriju vratila živjela najbolje dane svoje mladosti. “Serija se događa tih godina kada sam ja imala, recimo, 12, 13, 14, pa nadalje godina u svom životu, i bilo je jako interesantno što je Karlo Maloča, koji mi je glumio sina, odnosno ja njemu mamu, kada smo snimali seriju, imao godina kao moj sin. Bilo mi je interesantno da je Ksenija imala sina jednakih godina, kao što sam ja imala u privatnom životu, a na kraju je i moj Bartul, kada je Kulenović tražio mlade dečke koji bi igrali neke Žacove frendove, u trećoj ili četvrtoj sezoni, također igrao, pa mi je i to isto bilo super, to jedno preplitanje privatnog života s onim što se događa u seriji”, priča mi, priznajući da ju je puno toga iz serije vratilo u neke davne dane. 

“Najljepše u seriji mi je bilo to što Žac pohađa Cezakum, školu za kulturu i umjetnost koju sam i ja pohađala, i koja sada izgleda vrlo onako strogo, a što je mene jako podsjetilo na nekakav konvikt i malo samostanski đir, iako ima prekrasne grafike Josipa Vanište i još puno toga. Mi smo imali taj isti prostor u potpuno drugom stilu. Iz kantine je treštao Bauhaus, Cure, svi bendovi novog vala, Twins, Smiths, a na zidovima svake učionice su roditelji i učenici napravili neki jako fora crtež na zidu. Za potrebe snimanja rekonstruirala se jedna učionica u tom stilu, s tim crtežom na zidu, a osim što sam se vratila u svoju školu, bilo mi je fantastično puno toga što s vremenom zaboraviš. Svi ti telefoni koji su imali dvojnika, s brojčanicima koji se okreću. Sve te redukcije struje, stajanja u redovima, moda, frizure... Bilo je i ludo, i zabavno, i naporno, ali najviše ludo zabavno s tom predivnom ekipom. Meni je zauvijek srce s 'Crno-bijelim svijetom', i ne samo meni”, kaže mi.

Znam da se ovdje referira na ostale kolege iz serije, no činjenica je da je mnogo onih kojima je srce s 'Crno-bijelim svijetom', a što najbolje potvrđuje jedna situacija koju izdvaja kao jednu od ljepših uspomena. Imali smo jedan događaj u Bogovićevoj, bio je tamo old timer automobil i muzika iz osamdesetih... Ja sam očekivala da će doći ekipa koja je prolazila te godine i živjela tih godina svoju mladost. Međutim, došli su sve gimnazijalci, mladi u majicama na Haustor, na Azru, na Partibrejkerse. To je bilo nešto stvarno divno”, kaže, priznajući da im je svima povratak u osamdesete i proučavanje takvog jednog inspirativnog vremena donijelo prekrasne trenutke.   “Divne su i te osamdesete i način na koji se kroz tu seriju uspjelo govoriti o jednoj epohi i o jednom periodu koji je sigurno bio težak na razne načine i najavljivao sve što nas je dočekalo. Toliko je bilo inspirativno, toliko je bilo divno. Toliko je Zagreb živio s tom muzikom, tim novim valom. Toliko je bilo lako i lijepo biti mlad”, čujem joj nostalgiju u glasu. 

Baš zbog te silne ljubavi prema seriji s kojom se i dan danas svakodnevno susreće, priznaje da jednostavno ne može vjerovati da producenti nisu imali interes za snimanje pete sezone, no da može, odmah bi radila i film i predstavu 'Crno-bijeli svijet', a i snimala petu sezonu. “Imam neki osjećaj da uvijek kad se pojave naše domaće serije, da prvo budu dočekane na nož u Hrvatskoj. To je nekakva priča koja uvijek tako bude. Mislim da su čak i naše stvarno najslavnije i najvoljenije serije bile dočekane s gomilom kritike, kako mi to ništa ne znamo raditi, kako je to ovak, kako je to onak, bez imalo volje da malo daš vremena, da malo uđeš u materijal. Pa ipak, ovaj 'Crno-bijeli svijet' su zbilja ljudi počeli jako, jako voljeti, vrlo brzo, i ne dogodi se ni dan da mi netko ne spomene 'CBS'. I ljudi po ulici mi stalno prilaze, i mislim da je vjerojatno najčešće pitanje koje sam u životu čula kada će biti i hoće li se snimati peta sezona.

Koliko ju je uloga Ksenije promijenila kao glumicu i kao osobu? “Svaki put kad napravite nešto na što ste ponosni, s ljudima koje jako volite, dogodi se promjena. Prvo stekneš suradnike i prijatelje koji su ti zauvijek, a rekla bih i taj osjećaj nekog ponosa i topline oko srca koja se dogodi kad znaš da si napravio nešto što komunicira s ljudima i što je u tebi zapravo probudilo neke krasne stvari. Zbilja sam uživala raditi tako fantastično napisanu ulogu, u tako fantastično napisanoj i režiranoj seriji”, priznaje. “Kao i uvijek, poslije jednog prekrasnog druženja i nezaboravnog posla, i četiri sezone koje ljudi vole i za koje non-stop od nekoga čujem da upravo binđa CBS, najvrjednija lekcija koja je ostala je ljubav. I velika zahvalnost, da si mogao biti dio takvog projekta. I to stvarno mislim, najjednostavnije i najiskrenije.”

Kaja Šišmanović: “Jedino preko čega ne mogu prijeći je Unina frizura u trećoj sezoni”

Nježna, nerijetko tvrdoglava, buntovna, ali uvijek svoja, Una, ili kako je Žile rekao - jedna jedina. Kaja je utjelovila najljepšu basisticu yu-scene, perspektivnu mladu glumicu kojoj strpljenje nije jača strana, kojoj se život u jednom trenu zbog toga nađe u rasulu, no koju srce u konačnici ipak vrati na pravi put.  

Kajina karijera glumice počela je upravo na setu 'Crno-bijelog svijeta', a čim je dobila dvije scene za audiciju, odmah joj se, kaže, svidjela tečnost dijaloga i svježina likova. “Nisam tad još bila upoznata sa cijelom pričom, ali iz tih mi je stranica djelovala kao topla i zabavna, i vrlo realistična obiteljska saga.”

Privlačno joj je bilo i to što je radnja smještena u osamdesete koje su joj i privatno zanimljive i u kojima vidi neku romantiku, no za njih se, priznaje, nije posebno pripremala. Iako je rođena 1994., osamdesete su joj bliske, prvenstveno zahvaljujući glazbi i filmovima iz tog perioda koje je oduvijek voljela, a upravo se kroz njih, priznaje, povezala s tim načinom života pa joj uživljavanje u ulogu nije bilo strano. 

Koliko su Una i Kaja slične? Obje se, priznaje, nekad znaju naduriti bez objašnjenja i streme perfekcionizmu, no Una je, iskreno će, puno više uredna i organizirana. “Te bih osobine voljela posuditi od nje.”

Baš kao i svi njezini kolege, i ona sama pamti toliko uspomena i anegdota da bi vjerojatno imala dosta materijala za napisati roman, no neke je ipak uspjela izdvojiti: “Snimanje u Beogradu u prvoj sezoni i Slađana Milošević koja nas je došla vidjeti. Zatim jedna besana noć na lokaciji Jurine vikendice, snimali smo scene u kojima Una s kolegama glumcima igra imaginarni tenis dok odrasli u kući gledaju nekakvu utakmicu. Došli smo popodne i vrlo smo se detaljno pripremili za scenu, vježbali smo skroz do mraka, bili smo jako uzbuđeni jer smo se super razigrali, a onda smo čekali i čekali jer su unutra imali neke tehničke probleme i tek pred zoru, kad smo svi već skoro pozaspali, došao je na red naš tenis. Nezaboravna mi je i jedna proba na kojoj smo bili sami Anica Dobra, Zoran Cvijanović i ja, u Aničinom zagrebačkom apartmanu. Oni su prolazili jednu njihovu scenu, a ja sam sjedila i gledala, i suze su mi krenule koliko su bili dobri. To je jedan od najboljih komada glume kojem sam ikad svjedočila. 

Strašno je zabavna bila i scena u kojoj Una na tripu luta gradom, stajala sam na kolicima od kamere, a Frane je jurio gurajući i kolica, i mene, i kameru. Ili kad smo usred ljeta snimali zimsku scenu u taksiju, Ivana Gulin, Anica Dobra, Peđa Bajović i ja, u starom autu bez klime, u džemperima i kaputima...” 

Postoji li nešto što joj se u razvoju Uninog lika baš i nije svidjelo? “Bilo je nekih scena oko kojih sam raspravljala s redateljima (uglavnom Kulenovićem), oko Unine motivacije za neke postupke ili rečenice, ali uvijek bismo na kraju razgovorom došli do nekog kompromisa. Jedino preko čega ne mogu prijeći i što nikad neću oprostiti Slavici Šnur je Unina frizura u trećoj sezoni”, priznaje mi kroz smijeh.

A kad smo kod smijeha, sjeća se i snimanja scene ručka u kineskom restoranu. “Una, Žac, Jura, Jagoda, drug Burić i supruga. Bilo je jako rano jutro u jednom jako toplom podrumu u centru Zagreba, puno nas je bilo za stolom pa smo puno puta mijenjali pozicije svjetla i kamera. Nakon jedne takve promjene, Kula je bio spreman da zove akciju, a Karlo Maloča i ja smo se prenuli i shvatili da smo oboje zaspali za stolom čekajući da se kadar namjesti. Svima je bilo smiješno, osim Kuli”, prepričava mi.

Iako ni ona seriju nije gledala otkako su premijerno izlazile nove epizode, osim što bi eventualno ulovila koju reprizu, jednom će, kaže, sigurno pogledati sve sezone zaredom, a 'Crno-bijeli svijet' će zauvijek pamtiti kao projekt koji ju je učinio glumicom. “Prije toga nisam imala nikakvo iskustvo, a kroz godine provedene na setu te serije i interakcije s puno različitih glumačkih partnera naučila sam jako puno. Iako trenutno ne radi ni na kakvim projektima, već se bavi jednostavno uživanjem u svakodnevici i majčinstvu, priznaje da joj je, kad je sve završilo, najviše nedostajala atmosfera cijelog tog projekta, i da bi se definitivno odmah bacila natrag u to kad bi joj se ukazala prilika.

A lekcija koja joj se ostala za sva vremena je, kaže, ona da, kad s dobrim glumcima radiš dobar tekst, i svi radite s ljubavlju, iskreno, i iz duše, desi se magija koja ostaje zauvijek!

Sara Stanić: “Na prvu mi je bilo jasno da sudjelujem u nečem posebnom”

Kroz četiri sezone serije dogodilo se puno toga, i ispreplelo se puno različitih sudbina, no sve je nekako započelo i završilo s Marinom i Kipom, a simbolički je i ova naša oda 'Crno-bijelom svijetu' nekako uspjela započeti sa Sarom i Filipom pa je jedino smisleno bilo i da s njima završi. 

Već je prva epizoda bila intonirana tako da nam je bilo jasno da će baš njihova ljubavna priča biti u fokusu, a s obzirom na to kako je priča završila, znala sam da kako god znamo i umijemo Saru i Filipa moramo snimiti zajedno i da nikakva druga varijanta ne dolazi u obzir. Iako se na našem snimanju nisu držali nikakvog scenarija, i iako su Marinu i Kipa posljednji put igrali prije četiri godine, moram priznati da sam, gledajući ih kako poziraju, zbijaju šale i nasmijavaju jedno drugo, na trenutak osjetila dio one čarolije kojoj su inače prisustvovali isključivo oni sretnici koji su samu seriju snimali i na njoj radili. I još jednom sam bila sretno dijete!

Par sati snimanja proletjelo je u trenu, kao i ćaskanje sa njima, a sve je bilo začinjeno obilatom dozom nostalgije i uspomena koje, kako sam kroz razgovor otkrila, ni nakon svih godina nisu izblijedjele. Sara mi priznaje da joj se na prvu svidio njezin lik, ali i da je odmah potom uslijedila panika. “Cijela priča je bila topla i duhovita, i odmah mi je bilo jasno da sudjelujem u nečem posebnom.”

Za razliku od mlađeg dijela ekipe koja se u 80-ima još nije ni rodila, ili pak starijih kolega koji su 80-e proživjeli, nju su 80-e samo dotaknule, a zavidna im je, kaže, na vremenu u kojem se samo hodalo ulicom, bez telefona, bez slušalica, u kojem si neku simpatiju iščekivao oko Zvečke i kad si 'seen' imao uživo, a rado bi, priznaje, još jednom imala i Kinderladu u onim čašicama sa kravicom. 

Koliko sličnosti prepoznaje između sebe i Marine? “Marinina odlučnost mi je ideal. Ja sam sva od 'možda'”, priznaje, dodajući da joj je baš sve što ima veze s 'Crno-bijelim svijetom' ostalo u divnom sjećanju, kao ljubavna peripetija drage prijateljice koja je sretno završila. Od svih trenutaka sa snimanja, priznaje da nikada neće zaboraviti dan kada je Anica Dobra zakasnila na snimanje. “Panika u njenim očima i to koliko joj je bilo krivo, koliko se ispričavala svakom članu ekipe, je tako divno naglasila da su oni najveći uvijek i najskromniji. To ću uvijek imati u sjećanju kao divnu scenu”, priznaje mi.

Iako je redovito prisustvovala gledanju epizoda po završetku montaže, kada je, kako kaže, među ekipom imala hrabrosti gledati i svoje scene, danas kaže 'nema šanse, a pogotovo ne s ovolikim vremenskim odmakom'. 

Kako u mojoj glavi još uvijek, barem u teoriji, postoji šansa za petu sezonu, naravno da me zanimalo bi li Sara bila jedna od onih čijem bismo se povratku mogli nadati. Rado bi ona, kaže, ponovno radila projekt koji ljude toliko veseli, no smatra da je puno manji problem bi li ona igrala, koliko smatra da je to izazov ponovno napisati. “To je pitanje važnije pitati Kulu ili Mirkovića”, kaže mi. A budući da ju je, kako sama priznaje, ovaj projekt naučio onoj 'Kad se male ruke slože, sve se može', nisam se mogla još jednom ne zapitati jesmo li svi kolektivno, uključujući i samog Gorana Kulenovića, otpisali mogućnost pete sezone malčice prebrzo. Nada ipak umire posljednja!

Filip Riđički: “Probao sam CBS ponovno gledati - nemrem ja to. Previše emocija, previše zamjeranja, previše svega da bih gledao miran”

“Vidiš li sličnosti između sebe i Kipa?”, pitam Filipa. “Ma jok. Kipo je hrabar, odrješit, pametan, spretan, bezbrižan, ja sam uvijek prestrašen, nesiguran. Kipo djeluje, ja razmišljam o skoku satima”, kaže mi, iako bih ga ja osobno svrstala među najinteligentnije i najbritkije osobe koje sam ikada upoznala. Ok, o prestrašenosti i nesigurnosti ne mogu suditi jer nisam u njegovoj koži, no kao netko tko je frontman dva benda, glumac, radijski voditelj i, ne mogu ne primijetiti, veliki borac za pravdu te netko tko voli posuditi glas onima koje se ne čuje uopće ili ih se ne čuje dovoljno, moram priznati da sam stekla potpuno drugačiji dojam. 

“Negdje sam ranije napisao da bih volio da mi je Kipo frend, jer je baš nekako kul tip za imati u životu. Možda mi je to najveći uspjeh u stvaranju tog lika – što mi je tako simpatičan, uzor gotovo”, priznaje mi, dodajući kako se još uvijek dobro sjeća prvog susreta s cijelom pričom. “Sjećam se velikih snopova raznobojnih printeva epizoda – svaka je imala svoju prednju boju stranice, s naslovom epizode. Probe su se odvijale u prostorima Interfilma, kad sam prvi put došao, posvuda su bili scenariji. Došli smo praznih ruksaka, odlazili doma sa dvanaest buntova, ko klinci u osnovnu. Na prvo listanje sam skakao samo na svoje scene iz znatiželje, tek na drugo čitanje sam išao po dojam cjeline, i iskreno, nikad nisam razmišljao o kvaliteti scenarija – glavni zadatak mi je bio koncentracija na svog lika i kako ću prezentirat te dijaloge. Srećom, scenarij je bio divan; ali i da nije, ja ne bih ni skužio sve do finalne montaže. Panikica mi je bila samo kako napravit lika, a Kuli i Mirkoviću sam pustio kako napraviti seriju.”

Znajući da je Filip mrvicu premlad da bi se osamdesetih osobito dobro sjećao, zanimalo me je li ih na ikoji poseban način istraživao, a najviše je, priznaje, ćakulao sa starcima. “Zatim Igorovo 'Sretno dijete', puno guglanja, traženja fotografija, spotova ondašnjih bendova… a onda sam negdje pustio istraživanje osamdesetih i koncentrirao se na riječ na papiru – to su prije svega likovi, ljudi, a onda tek likovi, ljudi svog vremena. Bilo mi je fora kako Kipo govori, što govori, kako se nosi, vidio sam ga kao razularenog, kuštravog, skoro boemskog novinara, tipa koji odjene ono što prvo nađe na sofi ili ormaru ili štriku, koji ima rekvizite – blokić, penkalu, sunčane... Koji je stalno u pokretu, nikad u mirovanju. Zapravo sam ga modelirao po svom starom kako se oblačio, bio je to neki basic casual đir, nosiš što imaš, ne gradiš imidž. 

Glazba tog vremena me formirala kao osobu još od djetinjstva, nisam ju nikada gledao kao 'novi val', nego samo kao glazbu koja je tu negdje u điru, nosiš ju u poštapalicama, u gestama, u kulturi. Glazba je tada živjela sa društvom i društvo kroz scenu – nisi imao streaming servise sa čitavom svjetskom diskografijom nadohvat ruke – imao si koncert, radio, i možda malo sreće da ti ili netko tvoj ima album doma. To stvara intiman odnos sa muzikom koja ti nešto znači, ona je opipljiva, dragocjena. Danas je samo šum”, priča mi.

Inače, ako netko nešto zna o glazbi, onda je to ovaj čovjek. Kao što već rekoh, em pjeva u Sacheru, bendu Srđana Sachera, osnivača Haustora i Vještica, em je frontman benda Lika Kolorado, em već godinama radi na radiju, i to posljednjih nekoliko godina na istoj onoj legendarnoj frekvenciji na kojoj je Kipo napokon dobio stalno zaposlenje i zadatak discipliniranja nerijetko previše buntovnih omladinaca. No, puno je toga Kipo prošao prije no što je postao ozbiljan novinar i radijski urednik, a cijela je avantura, prisjeća se, krenula snimanjem na Bundeku. “Slavko i ja u ronilačkim odjelima ispod retro kostima, skačemo u hladnu lokvu prima vista pa kako ispalo. Sjećam se i monologa na šatrovačkom pred kamenim Slavkom par sezona kasnije, u vojarni dok se pravi ludim. Sjećam se scene gdje Rundeku (Filipu Sertiću) pijan citiram ideju za 'Djevojke u ljetnim haljinama', znajući da će me upravo njen autor, Srđan Sacher, sa kojim u stvarnom životu surađujem, ismijati i isšpotati kako se to uopće i nimalo nije tako dogodilo. Sjećam se klečanja na podu vojarne u sanjivoj sceni urlanja Marininog imena, kada se Sara pojavi ko Modesty Blaise. Suludo je kako je davno sve to bilo, a kako mi je friško u sjećanju. Malo me suzica hvata kad razmišljam o tome. Dođe mi da ponovimo sve ispočetka.”

S obzirom na 48 snimljenih epizoda i četiri sezone, svaki od članova glumačke postave, pa tako i Filip, pamti gomilu anegdota, no jednu će, kaže, pamtiti dok je živ. “Tisuću puta sam ispričao ovo i još ću iznova, jer je suluda koincidencija koja na papiru izgleda nemogućom, ali to je toliki serendipitet i splet kozmičkih okolnosti da mi je neodoljiva. Snimamo koncert Haustora u Lapidariju, na pravoj lokaciji na Gornjem gradu, sa fejk bendom u kostitima i opet Sertićem u kombinezonu, zblajhan, dosta dobro su ga sredili ko Rundeka, kada smo na pauzi za ručak sjeli u Galeriju Lav svega par koraka od Lapove ruševine. I tad, ispod nas na ulici prođe glavom i bradom baš tad i baš tamo pravi Darko Rundek, i Sara mu bez po sekunde razmišljanja dobaci, 'o, Darko, baš smo ti bili na koncertu'. Rundek nije uopće skužil o čemu se radi, samo je prošao, ali pazi ti slučajnosti. Baš on, baš tamo, dok fejk Rundek sjedi do nas, nakon snimanja fejk Haustora svega par minuta ranije.”

Za razliku od svih ostalih kolega koji iz ovog ili onog razloga seriju nakon organiziranog gledanja u montaži ili premijernih emitiranja na televiziji više nikad nisu gledali, Filip priznaje da ju je prije godinu dana iznova probao gledati kada je izašla na Netflixu. “Nemrem ja to. Previše emocija, previše zamjeranja kaj sam mogao bolje, previše ponosa na ono što nam napravio dobro. Uglavnom previše svega da bih gledao miran.” 

I on mi kaže da uvijek iznova ostaje osupnut količinom pozitivnih reakcija i razinom obožavanja serije. “Te poruke, ti postovi na društvenim mrežama, ti komentari na Instagramu, pa ono kada su se skupili u centru kada smo skupljali potpise za četvrtu sezonu... nikad do tad nisam osjetio toliku ljubav i podršku. Nikad nisam osjetio toliki kolektivni zanos i uzbuđenje, nevjerojatno je. Baš ono, predivno. Mislim, zvuči glupo i narcisoidno, ali ponekad odem na svoj Instagram na fotku koju sam digo nakon finala, sa riječima Azrine pjesme Kipo, uz zahvalu Kipi što mi je frend i suputnik, te čitam komentare dolje. Lijepo je biti dio nečega što je u svojoj prirodi pozitivno, dobronamjerno i čisto od ikakve malicioznosti. Samo ljubav.”

Što mu je najviše nedostajalo kada je snimanje završilo? Kada su se vraćali snimati iduće sezone, drugu treću četvrtu, uvijek su se, kaže, iznenadili koliko je filing bio kao da su stali sa snimanjem evo baš jučer, i danas preuzimaju kao da su se vratili sa dana odmora. “Da me Kula sad nazove i veli sutra snimamo petu, brijem da bi bilo isto, samo bismo se pojavili i nastavili kao da smo evo baš skočili na gablec. 'Crno-bijeli svijet' mi je dao beskrajno puno iskustva i prijateljstva za cijeli život. To je sasvim dovoljno”, kaže. I jednu lekciju koju ostavlja i za buduće generacije: “Čuvaj se djevojaka koje pod lampom gledaju ploče.”