“Teta, ja više ne volim Spidermana.”

Vratit ćemo se na ovo iznad, ali prvo ćemo uzet pauzu za pivo.

Znam da me niste pitali, ali ja nemam pojma kako izgleda Nikica Jelavić - ni nogometaš, ni onaj “originalni.” Odnosno, nisam imala pojma do nemile situacije Kekin. Nije to možda nešto pretjerano pohvalno, možda bi bilo pametnije da ga znam prepoznat - ako zbog ničeg drugog, onda barem zato da znam s kim se nije pametno nadmetat u prometu jer nikad ne znaš tko ti može izać iz auta i prijetit… nogometnom loptom. 

Pa ako Mile Kekin nije imao pojma kako izgleda, moje postavke nalažu da mu trebam vjerovat - nije da ga branim, nije to moj cirkus, nisu moji majmuni, samo kažem da razumijem da netko nema pojma kako netko drugi izgleda. Jest da je malo nelogično da je netko tko piše pjesme socijalne tematike uspio fulat lik originalnog Jelavića, ali nelogično je i da ja ne znam kako izgleda žena kojoj godinama šaljem računovodstvenu dokumentaciju, pa ne znam - znam joj samo ime, mail i boju glasa. Doduše, manje-više sam sigurna da ona nikad nije bila uhićivana - opravdano ili neopravdano, svejedno. 

Doduše broj dva, kad ti je žena u utrci za predsjednicu države, onda je valjda pametno bit ekstra oprezan i guglat kako izgleda netko s kim ideš na kavu, barem za svaki slučaj - onako kako sam ja guglala “Božić nogometaš” jer mi je trebalo za naslov, a nisam znala postoji li takav - to ti daje mogućnost da u kafiću odmah shvatiš da te za stolom ne čeka jedan, nego onaj drugi, pa lijepo produžiš ako ti tako nalaže savjest.

Ovako je Mile produžio na policiju i sve prijavio, što valjda isto ne bi napravio da laže - ili možda baš namjerno bi, nemam pojma, ali ovdje mi na pamet pada jedna druga ideja. 

Zamislite koliko bi bilo lijepo da policiji možemo prijavit sve sastanke na kojima smo se morali pojavit, samo da bismo ubrzo shvatili da su zapravo mogli bit mail - to je isto prevara i klopka, a ja imam dugačak popis onih koji zaslužuju takvu prijavu.

Uglavnom, sad napokon znam kako izgledaju Nikice Jelavići i da postoji nekoliko nogometaša koji se prezivaju Božić, što nije nužno loše jer kažu da je svako novo znanje bogatstvo - ali ne mogu reć da me vesele sva ta nova lica koja moram upamtit. 

Imam ih previše, a za većinu njih je u zadnje vrijeme zaslužan moj nećak - onaj koji mi je prije nekoliko mjeseci rekao rečenicu s početka: “Teta, ja više ne volim Spidermana.”

Ne voli Spidermana, više mu nije zanimljiv, što nije neka pretjerano nepovoljna informacija, ali mene je bacila u očaj. 

S likom Spidermana ima SVE - posteljinu, šlape, tenisice, majice, hlače, čarape, jaknu i kapu, šal i rukavice, rukaviće za plivanje, masku i peraje, ručnike i potkošulje, slikovnice, bojanke i igračke u svim materijalima i veličinama, čaše i tanjure, tupperware i beštek… jedino što mu još nisam omogućila iz svijeta Spidermana je to da ga upikne radioaktivni pauk, ali ne znam gdje se to kupi. 

“A koga sad voliš?”, pitam ga dok se trudim ne zbrajat iznos investicije u Spidermana tijekom godina. 

“Sad mi je najdraži Oblutak” - ok, Oblutak iz crtića Oblutak, GDJE DA MU TO KUPIM?! 

Nemam gdje, ponuda je nikakva, ali nije da nisam sumanuto tražila po internetu. Naći ću ga kad-tad, samo će mi trebat malo vremena…

“Teta, ja više ne volim Oblutka” - Bogu hvala, taman sam našla jednog na singapurskom Amazonu s kojeg ne šalju u Hrvatsku, a malo mi je daleko i skupo otić po njega. 

“Sad volim Binga i Hopsića.”

Odlično. Posteljina - check. Trenirka - check. Plišanac - check.

“I Whoosha volim, on je isto iz tog crtića.”

Whoosh - check. Ja sam najbolja teta - što on zamisli, ja donesem. 

Sad smo mirni neko vrijeme, jel da?

“Teta, ja sad volim Chasea” - crtić Paw Patrol, njih ima na svakom uglu, sad ćemo sve ono što je bilo na Spidermana zamijenit Psićima na zadatku. 

“I Sky, ona je curica iz Paw Patrola, to voli seka.” God damnit!

Seka voli i Minnie Mouse i Hello Kitty, a voli i Barbie… ok, ima u Primarku dovoljno stvari, napravit ćemo da joj soba izgleda kao da su i Minnie i Kitty i Barbie povratile po cijeloj prostoriji. Ja sam najbolja teta, bitno je da su djeca sretna. 

“Teta, ja bi Pikachua. I dinosaura velikog koji može hodat i viče “rawrrr” kad stisneš gumb.”

Kupila je teta prije 3 tjedna - Pikachu za Svetog Nikolu, dinosaur za Božić, a bit će ispod bora i Paw Patrola i Minnie i Kitty i svega osim Nikice Jelavića; bratu sam zabranila da mu pokazuje nove crtiće do Kristovog rođendana jer se bojim novih imena na popisu. 

Ukratko, teta za Božić želi Normabel i za to si je sama kriva. 

Nema veze što sam jednom davno tvrdila da NIKAD neću bit osoba koja će djeci dat sve što im padne na pamet - očito sam upravo takva osoba - nema veze ni to što mi brat govori da svako novo ime na “teta ja sad volim” popisu ne moram shvaćat kao prioritetni zadatak - oni izgovore, a ja sam programirana da to MORAM.

Ne daj Bože da nešto požele i to ne dobiju - kakva bih ja bila teta, kakav bi to bio Božić, kakvo bi to bilo djetinjstvo?

Tako je, i dalje bih bila dobra teta, to bi i dalje bio sretan Božić, a ovo zadnje bi bilo NAŠE djetinjstvo - koje je bilo sasvim dobro, kvalitetno i relativno normalno. 

Htjela sam i ja svašta, ali većinu toga nisam dobila i svejedno sam bila sretno dijete - dijete koje zna da ne može dobit sve što mu padne na pamet i koje zna da je to sasvim ok. 

S rođendanskih proslava se većinom ne sjećam poklona, nego torte i druženja s prijateljima, s onih božićnih ne pamtim gotovo nijedan poklon, nego igre koje smo igrali dok su odrasli dovršavali tanjure bakalara koji sam tad smatrala odvratnim - i možda se ne sjećam poklona jer nisu bili oni s popisa, ali vjerojatno ih se ne bih sjećala ni da su uvijek bili točno oni koje želim jer bi mi brzo postali samo još jedna stvar koju sam jednom voljela, a onda ju zanemarila i zaboravila. 

Ono što sam i htjela i dobila je CD grupe Matchbox 20 - božićni poklon iz osmog razreda koji mi dan danas stoji na polici kao najveće blago, a vjerojatno mi ne bi značio ni približno toliko da sam konstantno dobivala baš sve što mi je palo na pamet. 

Dvadesetak godina kasnije, panično trčim gradom u potrazi za svakim novim pojmom koji je izašao iz usta mojih nećaka - oni to MORAJU imat, nedopustivo je da ih ispod bora ne dočeka ono što su poželjeli, a nedopustivo je i da tijekom godine žive bez aktualnih plišanaca i spavaju u posteljini s koje ih ne gleda njihov trenutno najdraži lik iz trenutno najdražeg crtića. Dok trčim, jednako panično zovem sestričnu jer nemam najsvježiji popis želja njenih klinaca. 

“Što žele oni, reci mi da slučajno ne kupim nešto što nije idealno!” - a kad je nas itko pitao što je idealno u našim dječjim glavama?

Možda tu i tamo, ali pokloni su većinom funkcionirali po principu “dobit ćeš što ćeš dobit i reći ćeš hvala” - jest da je tad bilo puno manje dostupnih stvari, a posljedično i manje dostupnih želja, ali svejedno mi se ne čini da nam je išta falilo. 

Današnjim klincima isto ne fali ništa, ali nekako izgleda kao da im stalno fali barem još nešto - ne u njihovim glavama, oni većinu vremena samo usputno nabrajaju stvari koje su im drage, nego u NAŠIM. 

MENI se čini da će bit tužni ako odmah nemaju sve što vole i žele, MENI je žao da im ne kupim, MENI paše gledat njihova ozarena lica dok iz vrećice vade još jednog plišanca kojeg će za tjedan-dva ignorirat jer su otkrili puno zanimljiviju igračku koja je, statistički gledano, vjerojatno kartonska kutija ili tatina cipela. 

NJIMA se, ako ih pod borom ne dočeka baš ono što su zamislili, neće dogodit baš ništa. 

Djeca igračku mogu napravit i od krumpira, a veselje mogu pronać u najobičnijoj lampi - moj nećak obožava gledat kako se pali i gasi i nema tog Pikachua koji ga toliko usrećuje. 

A ja se, u iščekivanju Božića, i dalje tresem jer što ako dinosaur koji govori “rawrrr” ne govori “rawrrr” onako kako je on zamislio? Ili još gore, što ako u sljedećih tjedan dana odluči da više ne voli dinosaure? 

Apsolutno ništa - i dalje će bit sretan Božić, i dalje će bit sretno djetinjstvo. 

Možda i sretnije od onog u kojem uvijek imaš sve što poželiš, pa to sve manje i kraće cijeniš i stalno tražiš sreću u nečem novom. 

Pa eto, ako ovih dana planirate panično trčat gradom i shopping centrima u potrazi za savršenim poklonom za svoje ili tuđe dijete, probajte se sjetit da nas većinu vremena nitko nije pitao što najviše želimo, niti smo uvijek dobili sve što smo zamislili - i ispali smo sasvim ok, možda baš zato što nismo imali previše. Ok, neki jesu dobili sve što su htjeli, a prepoznat ćete ih po tome što najčešće parkiraju preko dva mjesta, a nekad i viču na vatrogasce. 

I znam da je glupo da vam dajem ovakve savjete kad ih se ni sama ne držim, ali ovo je period u kojem političari pojačano pričaju o poštenju, pa se valjda sve smije. 

Srdačan pozdrav i sretno do Božića (blagdana, ne nogometaša) - pogotovo ako živite u Zagrebu i sve obavljate autom. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva.