Nisam nikad planirao odlazak u Bangladeš, mislim da i rijetko kome padne na pamet da tamo ode. Ali zašto ne? Bio mi je usput nakon boravka u Nepalu i odlaska za Burmu, pa da i to probam. Ono nepoznato uvijek vuče da to istražite, počinje Ivan Vuković, koji je proputovao više od 80 zemalja, a prije deset godina odlučio je postati turistički vodič. I, da, Hrvatska je, kaže, jedan veliki dijamant. Kako mu posao ostavlja puno slobodnog vremena zimi, od prosinca do kraja veljače uvijek negdje ljetuje. Tako se krajem prošle godine odlučio za ovu egzotičnu zemlju.

- Prvo sam malo online istražio Bangladeš i skoro doslovno ništa ne piše o toj zemlji u kojoj uopće nisam vidio turiste. Krenuo sam naslijepo jer uglavnom ništa ne planiram nego se snalazim usput na putovanjima. Letio sam Bangladesh Airlinesom. To je već jako obećavajući početak avanture. Avion iznutra izgleda kao iz američkih filmova osamdesetih i jako je udoban, osim što je stariji od mene (smijeh). Bangladeš kao najmnogoljudnija zemlja po kvadratnome metru, ako izbacimo gradove-države, to mi je odmah dala na znanje. Susret s tisućama ljudi koji stoje iza aerodromske ograde prvi je dojam. Nejasno mi je što svi ti ljudi rade iza ograde, naoružani vojnik mi to nije uspio objasniti i bukirao sam taksi koji mi je ulijevao povjerenje jer su tražili broj putovnice i hotel gdje sam odsjeo. Nisam od onih tipova koji se osvrće oko sebe, ali ovo mjesto je u meni izazivalo taj nagon. Proputovao sam puno opasnih mjesta, a 90% je iskustvo dok putujete pa tako nosim malo gotovine, dvije kartice i staru odjeću. Nikakve sunčane naočale ili nakit jer što manje isticanja, to bolje po vas - ističe Dubrovčanin, kojeg baš nije oduševila njihova žestoko začinjena hrana. Problem azijskih zemalja je, objašnjava, da nema kontinentalnih, američkih, europskih doručaka u ovakvim hotelima pa jedete njihovu kuhanu hranu rano ujutro, a još ni oči niste otvorili kako treba. Njegov prvi posjet, a vrlo vjerojatno i zadnji ovoj zemlji, dodaje, jer uglavnom posjećuje zemlje s kulturnom pozadinom od duge povijesti i kulture koja je očuvana u nekoj mjeri. Ovdje ono što bi i trebalo predstavljati kulturni segment je razrušeno i nitko se o tome ne brine.
- Količinom prljavštine i ljudi na ulicama Bangladeš je potukao Indiju do koljena. Sunčani dani, a sunce se ne vidi od smoga. Barem sam naišao na vozača rikše na biciklu i on se ponosno brinuo o meni te mi pokazivao sve važne i nevažne stvari po Bangladešu, a djevojku i mene gledali su kao izvanzemaljce. Bijelci na rikši (smijeh). Pogotovo kad nisam vidio nijednog - ističe.

Bez srama ljudi bulje u vas i ne skidaju pogled, a kad siđete s rikše, okruži vas desetak ljudi i nastavljaju buljiti. Čudan osjećaj jer bi na Zapadu pomislio da si u opasnosti da ti se takvo nešto dogodi, a ovdje su samo jako znatiželjni, nastavlja i dodaje: “Vrijedno spomena u glavnom gradu Dhaki je ratni muzej o revoluciji u Istočnom Pakistanu, danas poznatom kao Bangladeš. Nakon svih putovanja Dhaka je grad u kojem sam doživio da ljudi peru lice u lokvama vode na asfaltu i ljudi bez ekstremiteta se kotrljaju po ulici”. Za gledanje te bijede po ovoj zemlji ponekad je zaista trebalo imati želuca.


- Vidjeli smo i ruralni dio zemlje koja je većinu vremena pod vodom zbog monsuna i poplava. U pet dana obišli smo sve u krugu 100 km od glavnoga grada. Prilično su siromašan narod na kojeg se namjerila priroda, ali iznimno ponosni i velikodušni - govori. Kako je previše opasno po noći, Ivan i njegova djevojka budili su se rano i sa zalaskom sunca već bili u hotelu. Njegova preporuka je da hranu ipak ne jedete po ulici, kao što je to praksa u većini azijskih zemalja, jer se ovdje, kao što je već istaknuo, ljudi peru u lokvi vode, preskaču preko smeća... Što se cijena tiče, priča Ivan, sve se može kupiti za dolar, obrok ne stoji više od dva dolara, a imati vozača rikše na raspolaganju cijeli dan također je bagatela, samo što su ih oni nagrađivali jer im nije padalo na pamet da se cjenkaju s tako niskim cijenama i u toj sveopćoj bijedi. “Mala zemlja s previše ljudi po četvornom kilometru, kao što bi moj prijatelj rekao, malo mjesto za veliku nesreću. Povijest ispisana na krvavoj stranici, mjesto gdje se sunce crveni iza smoga, djeca koja igraju kriket po prašnjavim ulicama i domovina rikši. To je Bangladeš. Još mi i danas buka s ulica zvoni u glavi. Taj neki kontrolirani nered njihova prometa bez prometnih pravila i znakova. S vremena na vrijeme me to toliko počelo iscrpljivati što se tamo sve može vidjeti da sam htio pobjeći, stoga pripremite se na iskušavanje vlastitih predrasuda i živaca. I nakon nekog vremena smo ‘pobjegli’ avionom za Burmu Air Bangladeshom kako bismo nastavili naše daljnje putovanje. U životu nisam pomislio da ću se voziti njima, ali nikad ne reci nikad”, zaključuje ovaj turistički vodič.