And just like that, pitanje “jel može Pepsi?” više ne zvuči loše.

Nije za šalit se, naravno, ali čovjek nekad ne zna što bi rekao - nadam se da će se otrovani brzo oporavit i još se više nadam da doma nemate tvrdoglave ljude koji će reć “ma neće meni bit ništa” kad ih zamolite da se klone stvari koje ovih dana zvuče opasno. Ili opasnije, kako god vam je drago.

A kad već pričamo o vrsti trovanja koju ljudi većinom shvaćaju ozbiljno, možemo i o jednoj drugoj koju, barem mi se čini, shvaćaju samo neki.

Kod mene je trenutno srijeda popodne, 16 sati i 4 minute i upravo sam se vratila iz Milana - otrovana.

Ne hranom, tu je sve bilo ok - osim što je bilo sablasno skupo, pod uvjetom da vam dva sendviča i dvije kave za 45 eura (izvan aerodroma) zvuče skupo.

Trovanje koje imam je drugačijeg karaktera, a rezultiralo je migrenom koja će me vjerojatno napustit tek sutra ujutro.

Let je bio u 10 ujutro, što znači da sam se probudila u 5:30 i lovila autobus za aerodrom koji kreće u 7 i dolazi na terminal u 8 sati. Ništa strašno, ljudi se bude i ranije, za slučaj da mislite da se bunim - bunit ću se kasnije, odnosno odmah u sljedećoj rečenici.

Bus je bio minimalno popunjen - od 40-ak mjesta, zauzeto je bilo njih deset, što je trebalo značit da nas čeka ugodna i mirna jutarnja vožnja, ali umjesto nje smo dobili prvo trovanje koje nismo tražili.

Na mjestu dijagonalno od mene je sjedio mladi gospodin koji je prije polaska urlao na telefon na kombinaciji talijanskog i hindija - s uključenim speakerom, naravno, tko je u 2023. vidio pričat ikako drugačije? Kad smo krenuli - i kad je on obavio tri glasna razgovora - nastala je predivna jutarnja tišina koja je djelovala kao idealna prilika da ljudi u busu nakratko sklope oči i ukradu još komadić sna prije nego što dođemo na aerodrom, ali mladi gospodin je imao drugačije planove pa je uključio playlistu s veselom (i nasilnom) indijskom glazbom. Opet tako da ju svi čujemo, tko je vidio koristit slušalice?

Svi smo se okretali prema njemu i pokušavali mu pogledom dat do znanja da nismo tražili Bollywood DJ set u 7 ujutro, ali mladi gospodin nije djelovao pretjerano zainteresirano. Tu i tamo bi ga netko opet nazvao pa bi imali kratku pauzu od glazbe, ali ne i pauzu od buke jer je opet vikao.

Prije par godina bih ga možda i zamolila da stiša Bollywood, ali u međuvremenu sam naučila da ljude generalno nije briga za druge, pa nisam.

Za slučaj da mi želite reć da se bunim bez potrebe i da je to isto kao da u busu svira glazba - i da je njegovo pričanje na speaker isto kao da priča s nekim pored sebe - nije isto, stvari koje izlaze iz zvučnika na mobitelu su puno bučnije i neugodnije.

Kad smo došli na aerodrom otrovani bukom, uslijedilo je drugo trovanje - ovaj put parfemom. Osoba koja je stajala ispred nas u redu se na predivno jutro gospodnje odlučila okupat u nečemu što se zove One Million - i izgleda da je shvatila da se treba našpricat milijun puta jer je cijeli red za check-in bio u oblaku mirisa koji se zbog količine pretvorio u smrad.

Ako niste osjetljivi na pretjeranu količinu tuđeg parfema, to vam vjerojatno ne bi smetalo, ali ja jesam, pa sam u trenutku kad sam ostavljala kofer već bila okupana migrenom.

U teoriji, to je MOJ problem, a ne problem osobe koja se u ranim jutarnjim satima polijeva parfemom, ali meni se nekako čini da je malo nepristojno na sebe stavit pola litre eau de Satan ako znaš da ideš na put i da ćeš bit okružen ljudima. To bi - i slobodno se nemojte složit sa mnom - trebao bit dio bontona.

Mala digresija kad smo već kod bontona - prije par godina sam sjedila u slastičarni i jela kolač, a taman kad sam bila na pola, pošpricala me vodena maglica s tuđeg stola. Prvo sam mislila da slastičarna ima one raspršivače maglice koji te hlade, a minutu kasnije sam, kad sam opet pošpricana, shvatila da ju generira žena koja se šprica termalnom vodom. Kad me pošpricala treći put, ljubazno sam ju zamolila da to ne radi jer mi moči kolače, a ona je, srećom, bila normalna pa mi se jednako ljubazno ispričala i dodala: “To je samo voda… od kokosa.”

Ako ste osjetljivi na određene mirise, onda vjerojatno znate da je miris kokosa nešto što kod mnogih izaziva mučninu - ja sam nažalost u toj kategoriji i ne mogu si pomoć, kao što si ne mogu pomoć ni kad je u pitanju borić od vanilije u autu. U oba slučaja mi se odmah krene povraćat, a tom se osjećaju često pridruži i ova migrena koju spominjem već treći put, ali ne i zadnji.

“Ti si baš jako osjetjiva” - nažalost jesam i ne mogu protiv toga, ali možda ću vam manje ić na živce ako spomenem da obožavam miris sumpora, gnojiva, boje za zidove i laka. S tim da vas ja nikad neću pokušat uvjerit da ste hipersenzibilni idioti ako vam smeta sumpor i ako vas boli glava od mirisa laka, a neki od vas će sigurno okrenut očima zbog toga što meni smeta kokos.

Ali nadam se da ćete se složit sa mnom kad kažem da špricanje termalne vode po drugim ljudima (i njihovim kolačima) - bilo da je s mirisom kokosa ili sumpora - baš i nije najpristojniji pristup životu.

Nadam se i da ćete se složit sa mnom da je kupanje u parfemu prije leta barem nepotrebno, ako već ne možete progutat ideju da je i nepristojno. Zamislite da se svatko zalije svojim omiljenim parfemom pa uđe u avion - ljudi bi se ugušili u prvih pola sata.

Kraj digresije i treće trovanje.

Let iz Milana za Zagreb nije dovoljno atraktivan da bi mogao bit direktan - barem ne na moje datume - pa nakon slijetanja u Beč imamo transfer na novi let. Ovaj put nitko u redu ne pije parfem za doručak, ali trovanje dolazi u puno opcija, a oko mojeg sjedala ih se nakupilo nekoliko.

Ispred mene i prijateljice sjedi bračni par - on uz prolaz, ona u sredini - a oboje već prije polijetanja spuštaju sjedalo po principu “dokle ide.” Stjuardesa ih moli da ih vrate jer se tako ne polijeće, ali 15 minuta kasnije su nam ponovno u grkljanu. Znam, to je normalno i ne možeš tražit od ljudi da ne koriste dopuštenu opciju spuštanja sjedala, ali u mom selu je ipak pristojno osobu iza sebe pitat “jel imate mjesta za vlastito tijelo?” Nema veze, svi smo vjerojatno već davno odustali od ideje da to što nama nešto zvuči pristojno ne mora značit da tako zvuči i drugima. Nas dvije smo još dobro prošle - djevojka koja u njihovom redu sjedi uz prozor je tijekom cijelog leta bila zabijena u sjedalo jer su se naginjali preko nje da i oni gledaju kroz prozor.

Ali lako za njeno (i djelomično naše) trovanje tuđim nepoštivanjem osobnog prostora - i mi u vlastitom redu imamo svog osobnog trovača.

Znate ono kad mislite da je netko prdnuo, pa se ispostavi da je samo električna cigareta? U avionu nema električnih cigareta, ali ima ovog prvog. U prosjeku svake 3 minute, a prije nego što mi kažete da si čovjek možda nije mogao pomoć, ja ću vam reć da si nijednom nije pokušao pomoć odlaskom na wc. Kao bonus feature, naš trovač se već prije polijetanja izuo, pa smo imali festival kiselih čarapa i još kiselijih tenisica.

Jednom davno sam imala ideju da u ovakvim situacijama možeš pozvat stjuardesu i požalit se, ali kad god bi to netko drugi napravio, vidjela sam da je odgovor uvijek “ne možemo ništa” - ni kad netko zaudara, ni kad se netko naginje preko tebe, ni kad kopa nos i briše “rezultat” u sjedalo, čak ni kad netko iza tebe ispruži vlastito golo stopalo preko tvojeg rukohvata.

“Ne možemo ništa, vi ih možete zamolit ali oni vas ne moraju uvažit.”

I sad ide dio kad će mi netko reć da sam teška i da mi sve smeta, što sigurno nije sasvim netočno, ali svejedno imam pitanje - tražim li ja stvarno toliko puno?

Namjerno nisam spominjala djecu koja vrište i skaču jer to još koliko-toliko možemo stavit u kategoriju “jebi ga, djeca su komplicirana”, ali ovo nisu djeca, nego odrasli ljudi.

Jel stvarno toliko nezamislivo očekivat da odrasli ljudi prakticiraju osnove pristojnosti u trenutcima kad dijele javni prostor s drugim ljudima?

I zašto u većini slučajeva ispada da su ljudi koji očekuju te osnove preosjetljivi idioti, a ovi drugi smiju sve što im padne na pamet jer “ne možemo ništa?”

Zašto ne možemo ništa?

Ako se netko izuo i osjetimo ga u tri reda gore i tri reda dolje, zašto smo MI problem?

Isto pitanje vrijedi i za mariniranje u parfemu prije leta - zašto to sasvim normalno ljudsko pravo, a pravo da se ne gušiš u nečemu što se zove Hypnotic poison ne postoji? Kila parfema na letu u 7 ujutro (ili u bilo koje drugo vrijeme) je, uz dužno poštovanje svima koji ju “moraju” stavit da se ne bi osjećali golo, na rubu bioterorizma.

Zašto je “normalno” da netko priča na jebeni speaker i kontaminira prostor bukom koja se može izbjeć (ili na videopoziv, što je možda i gore), a ideja da ga zamoliš da prestane zvuči kao kršenje njegovih prava?

Zašto je važnije poštivat tuđe pravo da zaudara - bilo po parfemu, kiselim nogama ili kolekciji plinova - a pravo na normalan zrak sve češće zvuči kao nešto što se događa samo ako imaš sreće?

Zašto su trovači javnih prostora toliko zaštićeni, a mi ostali nek se snalazimo i naučimo trpit?

Ako zvuči kao da tražim previše, neka zvuči - ako je “nemoj stvarat nepotrebnu buku”, “nemoj smrdit” i “nemoj ulazit u tuđi prostor” stvarno toliko neprimjeren popis zahtjeva, ja ću ponosno nosit titulu teške osobe.

Glava mi je već ionako teška - netko će reć da je to zato što sam preosjetljiva, ja ću reć da je to djelomično točno, ali i dalje mislim da je najveći krivac to što ljudi sve više gube osjećaj za druge.

Srdačan pozdrav od preosjetljivog idiota s migrenom - dok ja tražim tablete, vi mi javite ako mislite da tražim previše.