Glumac, glazbenik, redatelj, scenarist, komičar... Sve je to Branko Đurić Đuro kojeg kolege i publika cijene prije svega zbog iskrenog i britkog bosanskog humora te šarma koji je zadržao tijekom svoje karijere. Unatoč 54. godini u koju je zagazio. Karijera mu traje, nevjerojatno uspješno, već više od trideset godina pa komičar s lakoćom puni dvorane diljem regije predstavom 'Đurologija' jednako kao što se krajem osamdesetih zbog njegovih 'folova' u humorističnoj seriji 'Top Listi Nadrealista' publika nije odljepljivala od televizijskih ekrana. Šale protkane pajtonovskim stilom izazivaju smijeh i na njegovim koncertima s grupom 'Bombaj Štampa' pa se samo od sebe nameće pitanje kako se Sarajlija s ljubljanskom adresom prešalta iz glazbe u glumu i obratno. 

- Presudni faktor u svemu što radim je odgovor na pitanje “što me u datom momentu najviše zabavlja?”. Nisu ti poslovi tako različiti da bi “prebacivanje” s jednog na drugi predstavljalo veliki problem – objašnjava Đuro, odgojen na rock'n'rollu. On ga je, kaže glumac, zarazio interesom za umjetnost, a sredina u kojoj je odrastao, Sarajevo, zaslužna je što je ostao original. -Početkom osamdesetih živjeli smo jako aktivno. Naša raja su bili ljudi koji su se okupljali oko tadašnjih New Primitives bandova i iz toga je izrasla i ekipa Top Liste Nadrealista. Bombaj Štampa je postojala još prije, a ja sam se pridružio Nedi i momcima kada sam napustio grupu SCH, tada vjerojatno najalternativniji sarajevski band – objašnjava nesuđeni novinar. Dvije godine proveo je na studiju novinarstva koji je zamijenio sarajevskom akademijom dramske umjetnosti. Od svoje sedme godine ne odvaja se od gitare. Pohađao je glazbenu školu no klasika ga je prestala interesirati čim je otkrio Shucka Battyja i Keitha Richardsa. Skidao je, malo po malo, akorde pjesama, zarazio se Taregaom i Lobosima te zamijenio akustičnu gitaru električnom.

– Onda se pojavio punk i počelo je ludilo.  Nedim i ja smo bili i ostali jezgra banda. Najbolji smo prijatelji već 30 i više godina i on  i njegov zvuk gitare je motor našeg bende. Dosta ostalih članova se promijenilo, ali svi smo još uvijek u dobrim odnosima. U svega nekoliko godina dogodilo se toliko stvari da danas jedva 'krpam rupe' u sjećanju i pokušavam sagledati to vrijeme. Prije svega bilo je to vrijeme zajedničkih svirki i druženja s bendovima s ovih prostora, uglavnom s dečkima iz Psihomodo Popa i Električnog orgazma s kojima i danas prijateljujem – kaže Đuro kojega je oduvijek pratio glas poželjnog frajera među obožavateljicama. Tada mu se, priča, bilo lakše nositi s tim statusom nego danas.

- Tada nije bilo mobilnih, a kamo li pametnih telefona i nisi se morao slikati na svakom koraku. Dovoljan je bio pozdrav, tu i tamo koji autogram. Sve je, koliko god smiješno zvuči bilo analogno, a ne digitalno kao danas – smije se Đuro koji je, nerijetko se hvali, svoju današnju suprugu, slovensku pjevačicu Tanju Ribič osvojio onime u čemu je možda i najtalentiraniji – humorom.  Ipak, jedno je povremeno nasmijati u privatnim trenucima prijatelja i poznanika, a sasvim drugo biti Branko Đurić Đuro. Zna se on našaliti i s poznatim facama, pa su se kao protagonisti njegovih šala našli i 'nedodirljivi' Tony Cetinski i Severina. - Ja se jako ozbiljno bavim komedijom. Možda zvuči čudno, ali vjerujte da je tako. Predugo se bavim ovim poslom da bi stvar mogao prepustiti slučaju - ono kao “Ma biće to smiješno sigurno, dva vica i to je to ….”. Kratko traje karijera onih koji ovaj posao smatraju jednostavnim i govore kako “rulja sve puši”. Jedno je biti duhovit, a potpuno drugo znati nasmijati ljude. Možeš ti za stolom u svom društvu pričati viceve i biti zabavan, ali ako misliš živjeti od toga, onda se moraš, kao i za svaki drugi posao, školovati za to. Sigurno je ipak da ti škola ne može mnogo pomoći ako nisi duhovit – objašnjava glumac koji je svoje šale sipao iz rukava i po Hollywoodu pred prilično zahtjevnim auditorijem. Među nekim od njegovih prijatelja i kolega našao se najzvjezdaniji par Angelina Jolie i Brad Pitt s kojima je Đuro u prisnim odnosima. Pod Angelininom redateljskom palicom igrao je u filmu ' U zemlji krvi i meda', a zajedničke projekte u budućnosti itekako priželjkuje.

- Primijetio sam da su oni ljudi koji su se realizirali u životu, mnogo su neposredniji i jednostavniji za komunikaciju, od onih koji se tek trude da nešto postignu. Mnogo više "podignutih noseva" sam sreo na domaćoj sceni nego u Hollywoodu – iskreno kaže Đuro kojeg niti jedna ponuda koja je stigla iz filmske meke nije uspjela zadržati 'preko bare'. Ne može se živjeti od toga, šali se glumac koji je ostvario zapažene uloge  filmovima 'Triage' sa Colinom Farellom, u kultnom naslovu 'Ničija zemlja', te u talijanskom nagrađivanom filmu 'C’ era una volta la citta dei matti'.

- Možeš ti impresionirati domaću publiku s tim da živiš u Hollywoodu, ali nije to baš tako blještavo kao što izgleda na fotografijama iz magazina. Ne hoda se tamo samo po crvenom tepihu nego i po blatu, vjerujte mi. Malo ih je koji zaista dobro žive od toga. Ostali životare trudeći se da prehrane obitelj hodajući po audicijama i čekajući da im “uleti” uloga koja će im napraviti karijeru. Mnogo više mi znači moja talijanska karijera. Tamo radim mnogo zadnjih desetak godina. Blizu je i često se desi da snimam u Italiji a dođem kući za vikend. Takav luksuz si ne bih mogao priuštiti u Los Angelesu – otkrio je glumac koji, unatoč profesionalnim uspjesima na kojima mu mnogi s punim pravom mogu zavidjeti, je u cijeloj svojoj priči ipak ostao dosljedan sebi i skromnosti koja ga je krasila i prije dvadesetak godina.  Otada se, kaže, malo promijenio osim što više ne može napraviti salto unazad iz mjesta. Zaobišla ga je i čuvena kriza srednjih godina jer niti za nju ima vremena niti je još srednjim godinama.

Obitelj mu je bez iznimke na prvom mjestu. Od svih uloga, biti suprug i otac, najvažnije su mu uloge u životu.  Kćeri Zala i Ela te sin Filip ipak su povukli na njega. Koliko se god trudio starijoj kćerki Zali nije uspio izbiti iz glave ideju o tome da krene očevim stopama. –Tako vam je to. Pokušavao sam joj godinama objasniti da je jedina nezahvalnija profesija od glumčeve, je glumičina. Ali, ona je baš to izabrala. Kao u inat, ali neka je. Ponosan sam na svoju djecu jer iskrenost kojom sam pristupao u životu, pristupao sam i kao roditelj. I vjerujem da je to upravo onaj tajni faktor na račun kojeg klinci u nekoj varijanti izbjegnu mane koje roditelji, htjeli, nehtjeli imaju, i utoliko postanu bolji ljudi – priča Đuro. Iako je roditelj već dvoje odrasle djece, u duši se nije puno pomaknuo od sedamnaestogodišnjaka kakvim se pamti. I nema se namjeru uozbiljiti. Uostalom, ono ozbiljnosti koja mu je potrebna za nove profesionalne izazove prepustio je svom poslovnom partneru, glumcu Reneu Bitorajcu s kojim pokreće kazalište u zagrebu. Bit će tu, otkriva nam Đuro, i prostora da dobre koncerte, tulume, tečajeve i još mnogo iznenađenja. -Trenutno imamo mnogo posla oko renoviranja prostora i ne mogu sa sigurnošću najaviti kad ćemo početi sa djelovanjem. Adaptacije su zahtjevne jer želimo napraviti stvarno nešto gdje će se svi osjećati dobro, veselo, ludo …. – rekao je Đurić. Ovaj mu je projekt možda i jedan od onih koje ljudi opisuju kao 'vrhunac karijere'. U njegovu je slučaju to uvjetno rečeno s obzirom da će s Bombaj Štampom i dalje žariti i paliti po pozornicama diljem Balkana. I šire. Ipak, ovo je jedan od onih projekata u kojima ulaže sve znanje koje je skupljao tijekom godina. Bilo je i nekih propuštenih prilika. - Često mladim glumcima govorim kako su za karijeru važnije uloge koje odbiju nego one koje prihvate. Na sreću, ja sam dobro znao što treba odbiti. I priznajem, dosta sam uloga odbijao. Ali svjestan sam da se, nažalost, među tim odbijenima našlo i onih koje sam trebao prihvatiti – iskren je glumac. 

Preuzeto iz magazina Budi.IN Chic koji je na kioscima do ožujka.