I ja sam nekad vjerovala i robovala ideji kako ljubav mora trajati vječno. Planirala bih svakodnevna iznenađenja za njega, forsirala razgovore i kad mi se nije razgovaralo,  nastojala uvijek biti nasmješena, uređena, lijepa, raspoložena i zadovoljna, partnerica koja nikad ne gunđa, kako naš odnos ne bih ugrozila i to sve sa strahom da me ne ostavi. Vjerovala sam ako činim sve najbolje za njega, jer to činim za nas, on me nikada neće ostaviti. Pa čak i ako bi se potkrala koja slučajna svađa, onda bih radije preduhitrila mogućnost da budem ostavljena, prijeteći mu prekidom. Jer radije da ja ostavim njega, nego da on ostavi mene. Jer biti ostavljen znači biti napušten i povrijeđen, jer biti ostavljen znači biti neuspješan i sam. A ja sam svoj san o dvoje ljudi koji se vole počela sanjati davno. Bilo je to još u osnovnoj školi. I bilo je to povezano sa jednim, ne tako lijepim događajem.

Moj razredni prijatelj Mislav popeo se na krov vagona i zadobio opekline teškog stupnja. U dva mjeseca uslijedile su za njega mnoge operacije i kirurški zahvati. Sljedeća je bila u Ljubljani. Prošla je dobro, no oporavak je trajao dugo i za to vrijeme Mislav nije išao u školu. Njegov me otac pitao me da li bi s njim otišla u posjet u Ljubljanu. Nekad sam mislila da me to pitao zato što sam predsjednica razreda, pa me pozvao kako bih došla Mislava osnažiti ispred njegovih prijatelja u školi. Danas znam da me to pitao zato što je bio Mislav bio zaljubljen u mene. Onako dječački. Onako iskreno. I njegov je otac to znao. I zato me pozvao.

U Ljubljani sam donijela jednu odluku. To nije bila svjesna odluka. To je ona vrsta odluke koju osvjestiš kasnije, ali znaš kada je točno bio taj trenutak kada si ju donio. Naime, Mislavovi roditelji su šetali betonskim opločnicima, onim starinskim, kvadratnim, duž Prešernovog trga i držali se za ruku. Prizor je toliko bio jak da se uopće ne sjećam što su razgovarali. Ja ne pamtim da su se moji roditelji ikada držali za ruku. A Mislavov otac, ne samo da ju je držao za ruku, već ju je i poljubio nekoliko puta. Bez razloga. Samo tako. Za mene je to bilo čisto i sveto iskustvo. Još čišće i svetije nego kada se osnovnoškolac zaljubi u svoju razrednu prijateljicu. Odlučila sam tada da ću se poput Mislavovih roditelja, čak i u “toj dobi”, držati za ruku sa muškarcem kojeg volim, biti zaljubljena i sretna baš poput njih. To je bio trenutak kada sam i ja počela sanjati svoj san o “nas dvoje”.

Kad smo i Mislav i ja odrasli, kojih dvadeset godina ostarjeli, a ostali jako dobri prijatelji, on mi je  pričao kako brak njegovih roditelja nije uopće bio savršen, kako su se i posvađali i žustro raspravljali o svačemu. Pri tom se vjerojatno nisu svaki dan držali za ruku, a opet, između ostalog, upravo zahvaljujući baš tim raspravama, stvarali to polje ljubavi između sebe. Bivajući u potpunosti prisutni u svakom danu, sa svime onime što dan donosi, bez straha da će to jednom proći. No, u strahu od neizvjesnosti, nije li jedina izvjesnost da svemu dođe kraj!? Mislavov se otac nekoliko godina kasnije razbolio i umro.

I sve je to život. Ne podsjeti li nas to da ne možemo sve u životu kontrolirarti. Ne vraća li nas to na ideju da jedino što možemo činiti jest uživati i biti u trenutku upravo sada. Jer ljubav postoji jedino “u sada”. Jer jučer je uvijek iza, a sutra uviek ispred nas.  I nije li paradoksalno, što od lupanja srca i ubrazanog disanja zbog straha da ćemo ostati sami, ne čujemo i ne osjećamo upravo savršeni trenutak ljubavi kakav postoji jedino sada!? Propuštamo priliku da se primimo za ruku, posvađamo oko nezačinjene salate ili čarape koja je na mjestu gdje joj mjesto nije, poljubimo nenašminkani il’ neobrijani, proslavimo utorak bez posebnog razloga...

Pa čak i to ne garantira sigurnost da ćemo zauvijek ostati zajedno... Pa čak i to povlači rizik da ćemo osjetiti tugu, no...  Nije li i tuga samo drugo naličje sreće. I nije li i tuga sastavni dio života. Nije li i tuga stanje koje ima svoj kraj. Pa ako živeći u dvoje na taj način, otpuštamo i strah i bol, u korist svakodnevne životne radosti u dvoje, što nas još sprečava da to ne ostvarimo upravo sada, ovog trenutka.