Pomalo zasićen tipičnim europskim metropolama, učinilo mi se zanimljivim vidjeti nešto istočnije, a na kraju krajeva u ovo recesijsko doba ne bi bilo loše savladati i vještinu cjenkanja. Iako ni cjenkanje tamo više nije što je navodno bilo. Možeš spustiti cijenu nešto sitno, ako nešto košta 20 turskih lira, dobit ćeš za 17, 18, nikako za 15 ili 12. Nekoć je bilo drugačije, pričali mi ljudi koju su bili ondje prije 5 plus godina. Prodavači bi te vukli za rukav dok ne kupiš, a sada te jednostavno puste.

Smještaj sam pronašao preko odlične internetske stranice Airbnb koju toplo preporučujem svim ljubiteljima putovanja. Kako smo ovoga puta sestra i ja išli na najjeftiniju varijantu s minimalnim budžetom, haustor zgrade u kojem je bio naš stan dijelili smo s čoporom mačaka koje su dobrano obilježile svoj teritorij. Bio je to smrad za pamćenje, no srećom smo se već prvi dan naviknuli na sve mirise Istanbula jer u suprotnom, ne bi dobro prošli, vjerujte.

Grad je jako prljav, vreće za smeće se ostavljaju na sred ulica koje su ujedno i javni zahodi za tisuće pasa lutalica (važan podatak je da su svi čipirani). Ljudi hodaju po ulicama kao da su sami na svijetu, automobili voze isto tako. Prometni znakovi kao da ne postoje, da ne bi završio pod autom, moraš imati dvanaest očiju u svakom trenutku jer voze kao luđaci, posebno taksisti, koji su, valjalo bi spomenuti, i jako skloni varanju dobronamjernog putnika što se rješava dogovorom cijene unaprijed (ovo je toliko poznata činjenica da možete čak i googlati listu cijena od točke A do točke B).

Neću ulaziti u povijesne činjenice i opise džamija jer to već znate iz hit serije “Sulejman Veličanstveni” i povijesnih čitanki, ali definitno bih izdvojio prekrasnu Aja Sofiju te Basilicu Cisterna koju je gradilo 7000 robova i koja je dugo vremena napajala vodom cijeli Istanbul. To se mora vidjeti, oduzima dah! Sve te najpoznatije i najvrjednije građevine, kao što su palača Topkapi, Plava Džamija, Veliki Bazar, Hipodrom su u starom dijelu Istanbula, Sulatnahmetu. Cijeli taj potez obiđete za dan i pol, i to pješice, prateći tramvajsku prugu – ne možete se niti izgubiti (dobro, ako ste ‘ko mi, možete uvijek) niti propustiti jednu od znamenitosti na potezu.

Nekoć se moglo čuti da je Istanbul jako jeftin, hrana, piće, prijevoz, sve. Moram priznati da je Istanbul najskuplji grad u kojem sam bio. Skuplji je i od Pariza. Pljačkali su nas na svakom koraku. Turska kava u običnom, neuglednom bircu, s neuglednim pogledom u neuglednoj ulici koštala je 3 eura. I tako piše u cjeniku, a cjenkanje naravno ne uspijeva. Pljačka stoljeća! Neki će reći da nismo bili na pravim mjestima, onda je moj zaključak da bez insidera, čovjeka koji tamo živi, ne idete u Istanbul jer ćete “popušiti”, orobit će vas čim ste kročili nogom na tamošnje tlo. Također vrijedi zakon “sve za 10” pa tako ako putujete u dvoje, sve ćete platiti 10 lira, bilo to dvije kave ili dva peciva ili dvije plastične princezine tijare koje smo kupili prijateljicama.

Ne dajte se zavarati ekipom koja vas vuče u svoje restorane na tečnom vam materinjem jeziku (pravi trgovci znaju sasvim dovoljno rečenica na svim jezicima da vas uvjere kako baš oni imaju rođaka u Hrvatskoj), već malo progooglajte manje turistička, a odlično uređena mjesta s fantastičnom klopom, kao sto su Galata house, čiji su vlasnici stari gruzijski bračni par, ili Ghani Ghani, tradicionalni turski restoran gdje se izujete, s nogama po turski večerate sjedeći na podu. Nakon uživanja u tradicionalnim delicijama, beskvasnom kruhu i svim vrstama kebaba, lijepo možete ispružiti noge, nasloniti se na jastuk te malo predahnuti. Oduvijek sam to htio! U tom se restoranu alkohol ne poslužuje. Preporučujem vam odličan osvježavajući iscijeđeni sok od šipka kojeg možete popiti na svakom koraku.

Probajte svakako takozvani “vlažni burger” na Taksim squareu. Znali smo ih strusiti i po tri komada! Izgledom nalikuju onima iz Mc’Donaldsa, no okus je sasvim drugačiji. Oduševio me i vrući napitak od mlijeka, brašna i začina koji se također može kupiti na svakom koraku pogotovo starog grada. Salep ima okus poput najboljeg pudinga od vanilije!

Napravili smo đir i po Bosporu. Nismo se priključili turističkim turama koje su također pljačka stoljeća, već smo se ukrcali na trajekt koji vas vozi za svega 3 eura, a paralelno s njim leti jato galebova, kao da će vam svaki tren sletjeti na dlan. Na preporuku vlasnika našeg mačjeg gnijezda, otisnuli smo se na Princes Islands, točnije na zadnji od četiri predivna otoka, Heybeliada. Na otoku nema automobila, prometuju samo konji s kočijama i bicikli, a gotovo sve kuće i vile su drvene! Susretat ćete samo smirene i sretne žitelji te vikendaše koji u ovo zimsko doba dolaze hraniti otočne mace.

Dok smo pedalirali po gradiću imao sam osjećaj kao da sam dio nekog romantičnog horor filma (na stranu što taj žanr ne postoji) iz osamdesetih godina, predivan osjećaj, zaista čaroban otok! Na jednom od dva vrha nalazi se najveća drvena zgrada u Europi. Izgleda kao kakva napuštena kuća strave. U davnoj prošlosti bila je hotel, a kasnije sirotište! Fascinantno! Ovaj otok odmor je za dušu, potpuna rehabilitacija nakon ogromnog, prenapučenog, smrdljivog, ali lijepog Istanbula. Na kraju dana, pogled na zalazak sunca s drugog vrha otoka na kojem se nalazi stara grčka ortodoksna crkvica je nešto najljepše što smo vidjeli na cijelom putovanju. Zbog toga je vrijedilo doći u Istanbul.

Tursku kupelj nikako ne smijete propustiti. Nakon cjelodnevnog hodanja vašem tijelu doći će kao melem. Kako apsolutno nitko ne priča engleski, tako vas nitko neće znati pripremiti na prebijanje koje slijedi u kupelji, samo se prepustite i dozvolite da vas gnječe, mlate i lome. Na kraju svega osjećat ćete se ‘ko novi.

Pri odlasku u Istanbul dakle, pripremite se na činjenicu da NEĆE biti jeftino, da NEĆETE s guštom šetati gradom, ali kad dođete do tamo gdje ste krenuli, ostat ćete fascinirani i vratiti se kući puna trbuha i glave pune novih, predivnih slika.

U galeriji detaljnije pogledajte Istanbul kroz objektiv Luke Nižetića…